Opet neka nova svitanja? Baš tako premda je Oliverov novi val sazdan i od stare vode. Ima tu obilato dalmatinske šansone, štogod prtljage s prethodnih jazzy albuma i tragova još ranijih pop iskustava iz dana suradnje s mlađim autorima poput Dina, Lukyja i Gibe. Nije to isprazno štrapanje niti talasanje u maštilu a još manje povratak na staro i prizivanje bolje prošlosti. „Tišina mora“ je još jedan novi iskorak u zapanjujućoj genezi pjevača koji se, premda je još od „Cesarice“ neupitna ikona i megazvijezda dalmatinske šlageristike, nije zadovoljio cupkanjem u mjestu. Pa ma koliko ono bilo ziheraški komotno i financijski isplativo.
„Tišina mora“ je vraški dobar album. Istovremeno i „klasičan“ oliverovski komad i svjež. Odluka da se popis autora proširi – pa su uz Tedija Spalata i njegove tri pjesme tu još Dado Pastuović, Branimir Mihaljević i sam Oliver koji je s tekstopiscem Jakšom Fiamengom za album napisao dva broja – a produkcija, aranžmani i svirački dio prepuste Elvisu Staniću, itekako se isplatila. Jer, očito je, nakon što je besprijekorno složio album Josipe Lisac naglasivši temeljne odlike njenog vokala, ali i korigirajući često pretjerane afektacije, Elvis je izvrstan posao uradio i s Oliverom. Prepoznavši ne samo njegove čudesne vokalne sposobnosti koje su odavno opće mjesto već i „prtljagu“ koju je sa sobom donio u studio.
