Nova knjiga iz Menartovog kataloga – Knjiga o pjesmama: “Rundek, između”
Ante Perković i Darko Rundek odlučili su se za dopisivanje, a ne klasične intervjue ili pisanje klasične biografije velikog glazbenika. Naime, nema javnog prostora u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije u kojem možete s Darkom neometani razgovarati dulje od deset minuta. U to se uvjerio i autor:- U Splitu nam je upala nepoznata raseljena Hrvatica koja je upravo iz Njemačke došla na neki sprovod, u Vodicama je konobar umjesto s ‘Izvolite?’ nastupio pjevajući ‘i ne boj se bruke, to što svira to su ruke’, u Zagrebu…
Dopisivanje im je omogućilo da neometano dođu do serije intimnih, poetskih zapisa u prvom licu koji će vam bolje od bilo kakve biografske fikcije ocrtati čovjeka i njegovo vrijeme. Uz taj, najvrijedniji dio knjige, prisutni su i glasovi Rundekovih suradnika, suvremenika, suputnika (Isabel, Dušan Duco Vranić, Lazar Stojanović, Vedran Peternel, Dragan Kremer, Pavlica Bajsić, Mojca Piškor…), dokumenti, sjećanja i neke fantastične priče čiji likovi možda i nemaju direktnu vezu s Rundekom, ali stižu s istog izvora. Uz to knjiga je obogaćena i fotografijama koje također nude presjek zanimljive i bogate Rundekove karijere. Autor većine fotografija je Nino Šolić, a objavljene su i do sada neviđene snimke iz arhiva Zvonimira Krstulovića, Vedrana Peternela i drugih. Kada je iz Menarta došla ideja da objave moju biografiju, pošto sam hvala Bogu jos živ i aktivan i nadam se da moj opus nije još zaokružen, odmah sam pomislio na Antu Perkovića. Antinu knjigu Sedma republika sam s uživanjem pročitao. On je jedan od rijetkih ljudi koji znaju pisati o muzici “iznutra”. Sviđa mi se kako piše, kako mu elegantno teče rečenica i kako su mu svježe asocijacije. Njegov mi je senzibilitet blizak.Povremeno mi je mailom slao pitanja, a ja sam odgovarao na način za koji sam se nadao da će ga inspirirati da se o tome raspiše. Ti su moji odgovori završili u knjizi pa ona ima i autobiografskih elemenata – rekao je Darko Rundek.Priča o knjizi počela jednim pozivom prije kojega Perković nije ni u najluđem snu razmišljao pisati knjigu o Darku Rundeku:
– Ljudi obično zamišljaju pisce kao zapuštene, odsutne smušenjake (ok, taj dio je točan i u mom slučaju) koji u polumraku svog doma ničim izazvani ispisuju stotine stranica pa ih onda nose izdavačima dok im se neki konačno ne smiluje i ukoriči ih. Ne mora biti tako. Može izdavač nazvati vas i ponuditi nešto što isprva odbijete, a onda čujete riječi koje vas natjeraju da razmislite: ‘Ali, to ne mora biti biografija.’S tog smo mjesta krenuli i ubrzo se usidrili na onome zbog čega bi se ovakva knjiga najprije trebala pisati – na pjesmama – prisjeća se autor napominjući kako je ući iza njih značilo i skinuti zavjesu s manje vidljivih, a jednako važnih Rundekovih kreacija: drama i dokumentaraca koje je režirao za Radio Zagreb tijekom osamdesetih, kazališta i filma u kojima se skrasio kao skladatelj, ali je jednako uspješno (iako relativno rijetko) i glumio i režirao, poezije koja i bez pomoći muzike daleko odzvanja u našoj kulturi.Pokazalo se da su pjesme – metafora se sama nameće – tek haustor kojim se ulazi u mnogo veću priču o ljudima i vremenima u širokom potezu od ruske avangarde preko revolucionarne ’68. do virtualne stvarnosti 21. stoljeća s milijunima terabajta dostupnih slika, zvukova i informacija.
Kao i sve knjige o glazbi, i ova služi prvenstveno tome da vas natjera da je još više i dublje slušate. Ako čitajući otkrijete prozor s nekim novim pogledom na Rundeka i Haustor, nitko sretniji od nas.