Pismo razočaranog Bosanca

 

Ja sam  Ragib Nagib, jedni me zovu Ragib Najeb, a drugi  me zovu Ragib Zajeb. Dolazim iz zemlje Bosne koja se nalazi lijevo od rahatluka, a desno od selameta. U mojoj zemlji još traje privatizacija: Ja sam za deset godina privatizirao  troje d|ece, jednu ženu, golfa “ dvojku” i jedno  20 hiljada maraka kredita.Trenutačno sam stopostotni vlasnik duga od  2 hiljade maraka mom adži. Od pokretne imovine imam sljedeće: nekoliko žiranata koji su toliko pokretni da ih ne mogu ufatiti ni za glavu ni za rep. Golfa ne računam jer mu je crko akumulatot pa ga ne mogu pokrenut. Od nepokretne imovine imam : šlagiranu majku , godište 1920, boja metalik žuta.

Još pišem kao što je zapovijedio Vuk Karađić, a živim kao što je uneredio njegov prezimenjak Radovan Karađić. Meni je želja da napravim kuću ali do sada sam napravio samo ukućane  tj. troje djece da ima ko u njoj živit. Kažu da je u Bosni danas pomirenje. M akakvo pomirenje, đavo te odnio: ja nikad neprijatelju neću oprostit što me  nije protjero iz Bosne. Mi koji smo ostali u Bosni neproćerani u Ameriku i druge treće zemlje, to im nikada nećemo oprostiti. Zato sam ja odlučio da osnujem Udruženje neproćeranih bošnjaka sa zahtjevom: proćeerajte nas u Ameriku i  Skandinaviju. Jer , situacija je u Bosni takva da smo ostali bez teksta čak i za himnu. Tako da nam himnu može pjevati i udruženje nijemih i gluhonijemih.