GORAN KONČAR: “BEZ UREĐENOG SUSTAVA PROMOCIJE I USPOSTAVE VISOKIH KRITERIJA
SPORO DOLAZI DO ZASLUŽENOG USPJEHA”
Posebna nam je čast biti u društvu cijenjenog violinista Gorana Končara!
U kakvom je stanju Vaša posebna, Guadagninijeva violina, koju ste naslijedili iz ostavštine Stjepana Šuleka?
Violina Stjepana Šuleka vlasništvo je Fonda ‘Stjepan Šulek’, kojem je pripala i cijela ostavština toga iznimno važnog violinista, dirigenta i kompozitora. Na tom sam instrumentu, dok je još bio u vlasništvu obitelji Šulek, svirao nekoliko godina, a sam ga je Šulek cijenio zbog izuzetno lijepog nosivog zvuka, premda su na violini bila vidljiva brojna davno sanirana oštećenja. Violina se, kao instrument, temelji na proporcijama kojima se bavio Leonardo da Vinci, danas nazvanim zlatni rez, a vrhunac u graditeljstvu violina dosežu obitelji Stradivari, Guarneri i Amati u 17. i 18. stoljeću. Manje je poznato da u to doba samo u Italiji djeluje više od tristo graditelja instrumenata, koji su kao naučnici često radili u radionicama najuglednijih obitelji, pa je tako i J. B. Guadagnini, čiju signaturu nosi violina Stjepana Šuleka, bio naučnik u Stradivarijevoj radionici.
Rođeni ste u Zagrebu, ali ste veći dio djetinjstva proveli uz more. Živjeli ste u Rijeci, gdje ste veslali, jedrili, bili u klubu, pohađali ste Muzičku školu Ivan Matetić Ronjgov. Vaša je majka svirala glasovir. Zašto je Vas, još kao petogodišnjaka, privukao zvuk violine? Što ste prvo čuli odsvirano na violini da Vam je zazvučalo tako magično i da je violina postala Vaš životni izbor?
Rođen sam u Zagrebu, ali smo se nakon samo nekoliko mjeseci s majkom (koja je tada dobila posao profesorice na Sušačkoj gimnaziji) preselili u Rijeku pa sam djetinjstvo proveo uz samo more na Pećinama. Još u predškolskoj dobi, po zvuku valova koji su za juga udarali u stijene ispod prozora ili po buri kratko povlačili i kotrljali oblutke, mogao sam usred noći osjetiti promjene vremena, a cijelom mojem društvu iz djetinjstva more je bilo nepresušno vrelo i sadržaj svake igre. Moja je majka svirala klavir, a i teta je bila pijanistica, pa su me rano pokušale naučiti neku pjesmicu na klaviru, ali taj veliki instrument (po kojem je „lupao“ svatko tko bi se našao kod nas doma) nije mi se svidio. Imali smo tada samo jednu gramofonsku ploču, sa snimkama Davida Ojstraha koji je svirao Bacha, i taj me zvuk fascinirao. Slušao bih i po desetak puta uzastopce istu izvedbu. Stjecajem okolnosti, mama je s Povijesnim društvom 1958. godine nekoliko dana provela na studijskom putu u Parizu i donijela malu violinu. Premda je to bio najmanji mogući instrument, meni je bila prevelika, ali zahvaljujući kćeri Ivana Matetića Ronjgova, Veri Matetić, koja je tada predavala solfeggio, počeo sam uskoro s nastavom u pripremnom razredu u školi ‘Ivan Matetić Ronjgov’ u Rijeci. S jedne strane prijatelji, barke, plivanje i jedrenje, a s druge disciplina koju zahtijeva učenje glazbe… Nije bilo lako dovesti to u ravnotežu. Svi su me prijatelji i obitelj podržavali, ali kad mi se nije vježbalo, napunio bih violinu pijeskom pa je trebalo vremena da se kroz F otvore pijesak izbaci iz jadnog instrumenta, da se opet može svirati.
Bila su to sretna vremena, ali pravu posvećenost glazbi spoznao sam ljetujući kod tete koja je tada predavala u glazbenoj školi u Zadru. Stjecajem okolnosti, stanovala je u istoj zgradi u kojoj je stan imala obitelj Dešpalj. Pavle, Maja i Valter Dešpalj već su bili na putu međunarodne karijere, a njihovo znanje, talent i posvećenost umjetnosti ostali su mi trajna inspiracija, što ne iznenađuje kad se radi o našoj najuglednijoj glazbeničkoj obitelji.
Diplomirali ste na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Zanimljivo je da ste glazbeno obrazovanje nastavili na moskovskome Konzervatoriju Čajkovski. Po čemu se u to vrijeme razlikovao rad s mladim talentiranim glazbenicima u Zagrebu od onoga u Moskvi? I što je značio za daljnji glazbeni rad, za glazbeni angažman, Vaš magisterij kod slavnog Leonida Kogana? Ili usavršavanje u Londonu kod Yfraha Neamana?
Navršivši 14 godina, nakon pobjeda na školskim natjecanjima, preselio sam se k baki u Zagreb i nastavio školovanje kod Humlova učenika, prof. Martina Barića, koji mi je stvarno dao najviše koliko je to bilo moguće, a iste su godine iz Moskve u Zagreb došli profesori Kunakov i Tmakin. Oni su pozvali troje učenika iz bivše države u Moskvu na nastavak školovanja. Cijela je obitelj bila protiv toga da odem prije nego što završim školovanje u Zagrebu. I tako sam Akademiju završio u Zagrebu, ali sam tijekom toga razdoblja u nekoliko navrata polazio ljetne škole Maxa Rostala u Bernu i Henryka Szerynga u Ženevi, što mi je otvorilo nove svjetove i vizije u glazbi.
Studij u Moskvi počeo je radosno zbog prijema u klasu Leonida Kogana, ali nakon samo nekoliko mjeseci gotovo sam odustao. Strogost i pritisak nikad nisu popuštali, nikad ništa nije bilo dobro i tek kad sam, izgubivši samopouzdanje, sam sebi priznao da ništa ne znam, počelo je pravo učenje. Na kraju sam se s Koganom sprijateljio, a kolege i prijatelji iz moskovskih dana i danas su mi suradnici. Od 2019. član sam Festivala Kogan, a od 2020. predsjednik žirija na Natjecanju Kogan u Jaroslavlju.
Nakon povratka iz Moskve, potvrdio sam magisterij u Zagrebu, u klasi prof. Josipa Klime, koji mi je ponudio mjesto svojega asistenta na Akademiji, ali kako sam već planirao odlazak u London i bio u kontaktu s prof. Y. Neamanom, hitno su me pozvali na odsluženje vojnog roka. Najveći dio toga vremena proveo sam na podmornici, jer se pretpostavljalo da sam pokušao izbjeći vojni rok.
Na poziv prof. Neamana, 1980. godine otputovao sam u London sa suprugom Idom Gamulin. Oboje smo se spremali za natjecanja, a prof. Neaman mi je nakon nekoliko mjeseci omogućio rad sa studentima pa sam kratko vrijeme bio asistent na ‘Guildhall School of Music & Drama’.
Međunarodnu karijeru počeli ste u Londonu 1982., gdje ste nastupali kao solist, ali i član poznatih orkestara. Kakav je bio Vaš prvi solistički nastup? Što ste izveli publici u Londonu?
Dolaskom u London, upoznao sam svijet menadžmenta i sustava koji je bliži tržištu nego subvencijama, na što smo bili navikli u Moskvi. Prve sam koncerte imao sa suprugom Idom Gamulin na festivalima u Stradfordu, Glasgowu, Liverpoolu i drugdje, a potom i u Londonu. Od posebnih programa, spomenuo bih koncert sa Stephenom Kovacevichem i Marthom Argerich u Londonu, kao i program s Chickom Coreaom i Garyjem Burtonom i četiri gudača u dvorani RFH.
Vaša prva gramofonska ploča objavljena je u Londonu 1984. godine. Snimali ste za BBC, EMI, CBS, HRT… Kakva su tada bila diskografska pravila u Londonu? Tko je mogao dobiti priliku za ulazak u studio i snimanje ploče?
Za mogućnost snimanja u Londonu polaže se audicija s traženim programom. Za BBC sam snimao zadane skladbe engleskih skladatelja, a za debitantski LP, za EMI, u velikoj dvorani Studija Abbey Road snimali smo sonate Sergeja Prokofjeva. Glazbeni producenti i tonski snimatelji u Velikoj Britaniji uvijek su dio umjetničke ekipe, a za iznimno visoke standarde, uz kreativnost, talent i rad, zaslužan je sustav. Dovoljno je poslušati kako je snimljen brass na snimkama LSO-a ili u drugoj vrsti glazbe; kako, primjerice, zvuči glas Adele i sve je jasno… Osamdesete godine bile su neko sasvim drugo doba, a počeci s računalima (tada Spectrum ili Atari) najavili su promjene koje su potpuno izmijenile glazbeni svijet. Sve što se nije prilagodilo, nije moglo opstati. Promijenio se odnos autora, izvođača, menadžera, diskografa i promotora, a sama se glazbena “industrija” nekako odmaknula od umjetnika na sceni, pa kad se uzmu o obzir i sva moguća prava, nije bilo jednostavno snaći se. Upoznao sam prije koncerta na stadionu Wembley članove grupe Queen. Kritika ih ponekad nije mazila, ali pristupom snimanjima najavili su novo doba. Na području klasične glazbe počela su velika gostovanja na Dalekom istoku; tada sam prvi put s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom / Royal Philharmonic Orchestra (RPO) gostovao u Japanu, koji se također do danas jako promijenio.
Malotko se može pohvaliti da je punih deset godina bio koncertni majstor legendarnog londonskog Royal Philharmonic Orchestra koji je uvelike zaslužan za popularizaciju klasične glazbe, i to početkom osamdesetih, dobro osmišljenim programima kao što su bili Hooked on Classics ili u posljednje vrijeme orkestralnim aranžmanima i izvedbom poznatih pjesama koje su snimili Elvis Presley, Johnny Cash, Beach Boys, Aretha Franklin, Roy Orbison, Rod Stewart itd. Kako je došlo do vaše desetogodišnje suradnje? I što Vi kažete o važnosti i glazbenom utjecaju Kraljevskog filharmonijskog orkestra?
U orkestrima sam bio koncertni majstor 11 godina, pet sezona u RPO-u u Londonu i potom u Zagrebu, u Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije i Zagrebačkoj filharmoniji šest sezona. RPO-u je sponzor Kraljevsko društvo / Royal society; to je jedan od najboljih orkestara u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ima golem broj produkcija i funkcionira drugačije od orkestara u Europskoj uniji. Hooked on Classics bio je Jarrattov i Reedmanov projekt koji je nadmašio sva očekivanja, ali obojica su, kao producenti, i na BBC Promsu pokazali nesvakidašnje sposobnosti. Mislim da je RPO i danas jedan od vodećih svjetskih orkestara. Vrlo pomno bira program; uz odlične muzičare i dirigente, upravlja kreativni menadžment, a uz pravodobno planiranje, velika se pozornost pridaje očuvanju vlastitoga identiteta, što se čuje na koncertima i na snimkama.
Koje biste svoje nastupe posebno izdvojili? Pet koncerata u najpoznatijim dvoranama u Japanu na kojima ste nastupali uz mnoge pijaniste i na kojima ste, između ostalog, predstavili djela hrvatskih skladatelja Franje Krežme, Dore Pejačević i Ive Josipovića?
Teško je izdvojiti samo nekoliko koncerata. Naime, bilo je godina kad sam ukupno, solo, s kvartetom i orkestrom svirao više od 150 koncerata godišnje. U Japanu gostujem svake godine od 1985., a samo sam 2021., zbog korone morao otkazati turneje. Što se domaćeg repertoara tiče, dobar je primjer Dora Pejačević. Ove 2023. godine obilježit ćemo stogodišnjicu njezine smrti, a njezin su, primjerice, Glasovirski kvintet još početkom 20. stoljeća u Njemačkoj izvodili Vaclav Huml s kvartetom i Svetislav Stančić. Napisane su monografije i njezina su djela izvođena godinama, od Jurice Muraia i Josipa Klime do Ide Gamulin i brojnih drugih. S pijanistom Tomohirom Adachijem izvodio sam u Japanu sva Dorina djela za violinu i klavir. Tek sada, nakon stotinu godina, pokazuje se veliko zanimanje za njezina djela, i to gotovo iz cijeloga svijeta. Razlog je sustav, naime izvanredan autorski i izvođački potencijal kojim Hrvatska raspolaže; bez uređenog sustava promocije i uspostave visokih kriterija, nažalost, sporo dolazi do zasluženog uspjeha.
Jedan mi je prijatelj, inače fizičar iz Londona, rekao: „Da je Mozart rođen u Dubrovniku, a Bošković u Salzburgu, cijeli bi svijet znao za Boškovića. A za Mozarta, tko zna…“