BORIS HORVAT: “AQUARIUS RECORDS JE UVIJEK IMAO PREDZNAK FUNKY, JAZZY DISKOGRAFSKE KUĆE, ALI TO U STVARNOSTI NIJE TAKO”
Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu je bio direktor diskografske kuće Aquarius Records Boris Horvat.
Borise, diskografska priča Aquarius Recordsa počela je u zagrebačkom klubu Aquarius. Riječ je o klubu i diskografskoj kući koja je na početku, prije trideset godina, okupljala mlade, inovativne, nove glazbene snage. Pokretanjem Aquarius Recordsa, u Hrvatskoj je kreirana urbana diskografska kuća koja je promicala jazzy, funk, soul scenu. Vaši prvi izvođači bili su grupe Jinx, Mayales, Songkillers, The Bastardz, Cubismo itd. Ti si u to vrijeme bio DJ u klubu Aquarius, ali i DJ na utjecajnom, popularnom Radiju 101. Vrati nas malo u te dane, zlatne dane klubova, klupske scene i vašeg spajanja koncertne klupske scene s diskografijom.
Sve je počelo na izmaku 1991. godine. Vezano uz moj radijski život, na Radiju 101 radio sam od 1987. I nekim spletom okolnosti pozvao me Ozren Kanceljak; mislim da je on u to vrijeme radio u ZAMP-u. Okupio je nas nekoliko koji smo tada radili na Stojedinici i doveo nas na Jarun. Bili smo Kiki Nardić, Emir, ja… Tada se otvorio klub Aquarius, u prosincu 1992., i mi smo počeli raditi kao DJ-evi u tom klubu. Prije toga smo svi radili u nekim drugim klubovima u Zagrebu: Kulušiću, Lapidariju, Jabuci… Imali smo iskustvo kao DJ-evi s jedne strane, a s druge strane, bili smo radijski ljudi; ne zaboravimo da je Stojedinica u to vrijeme bila izuzetno popularna. Ti si, Turki, u to vrijeme radio na baš slušanom Radiju Velika Gorica. I to su bila dva ključna radija, ključne radijske stanice koje su funkcionirale u Zagrebu tih kasnih osamdesetih godina. Dakle, Ozren nas je okupio i došli smo raditi u klub. Tamo smo naišli na troje-četvero izuzetnih ljudi koji su bili vlasnici i voditelji kluba: Ana, Miljenko, Zrino i gospođa Branka, i oni su dobrim dijelom zaslužni dokle je sve to otišlo. Oni su nam iskazali veliko povjerenje da radimo programe u klubu, koji su bili sjajni i ostavili su neki trag. S druge strane, tada smo se upustili u novi izazov, u diskografiju. Uz DJ-eve koje sam naveo, jedno od ključnih imena tada bio je i Alen Balen. On se 1993. ili 1994. godine vratio iz Kanade (studirao je u Torontu). Prije njegova dolaska u Zagreb mi smo već uspostavili kontakt, postali dobri, dragi prijatelji. Uz njega, u klubu su glazbu puštali i drugi DJ-evi, od Edija i Dusa, Matije Lovreca pa do odličnog programa koji se zvao Blackout, a za koji su bili zaduženi DJ Frx i Phat Phillie, svašta se događalo u klubu, klub je gorio. To je stvarno bilo fenomenalno mjesto za izlaske. Radili smo pet-šest, čak i sedam dana tjedno. Kako smo radili DJ programe, pojavila se i prilika da otvaramo i okrenemo koncertnu sezonu, jer je klub imao veliku terasu; tamo se moglo svirati a da to de facto nikom ne smeta. I malo-pomalo uspostavili smo dobre odnose s bendovima koji su u to vrijeme svirali, po manjim ili većim mjestima, uglavnom po manjim mjestima. To su bili začetci sviranja tih bendova; i dogodilo se: sve je rezultiralo time da smo utorkom imali velike koncerte poznatih, popularnih izvođača. Onda se sve to s vremenom (ti kontakti i dobri programi) prelilo na diskografiju koja je danas okosnica biznisa Aquarius Recordsa.
Nekad su radijski DJ-evi i radijski glazbeni urednici bili jako važni za promociju pjevača, autora i pjesama, ali i za formiranje glazbene scene. Kako ti gledaš na svoje radijske dane, na to vrijeme kad si glazbu koju si osobno volio, puštao slušateljima na radiju i publici u klubu?
Program kluba je bio šest dana, od 0 do 24. Četvrtkom program Techno Party, pa se to poslije zvalo Loops Kikija i Frajmana, nedjeljom Kontrapunkt Edija i Dusa, Funk je bio program Matije Lovreca, mislim da je tu i Emir imao svoje E-Bays, Mirela je radila Kitch partyje, petkom i subotom smo u klubu radili Primec i ja, a poslije su došli Grade i Tom… Kroz klub je prošlo puno ekipe i sigurno sam nekog zaboravio, ali smisao je bila u tome da je klub u stvari radio gotovo svakoga dana, svake večeri u tjednu i bio je in place. Radio je bio medij koji je mnogima odredio put i život, posebno Radio 101 za one koji su ga slušali u Zagrebu. On nije tada bio kultni, ali danas je. No u ono vrijeme bio je važan medij u glazbenom pogledu i u svim drugim pogledima, pogotovo u političkom. Najprije sam bio glazbeni urednik na radiju i imao sam šest mjeseci prakse kod Miljenka Kniewalda, a praksa se sastojala od toga da slažeš glazbu tako da je ne povezuješ jinglovima, nego da je slažeš tako da ima neki dobar flow. Ono što je zanimljivo iz današnje perspektive, to vjerojatno ne bi baš danas prošlo tako, ali mi smo imali fonoteku, najprije s pločama (pa su u nekom trenutku počeli stizati i CD-ovi). Fonoteka je bila podijeljena na crnce i bijelce, ali ne zato što smo provodili segregaciju, nego zato što je glazba bila drugačija, ona koja je dolazila od jednih i od drugih. S vremenom se naravno to mijenjalo i s vremenom mi je postalo logično da možeš u istom setu svirati i crne i bijele glazbenike, ali nekad je to bilo odvojeno, tako da je to možda današnjim, kako se zovu, woke generacijama, dosta neobično. Kad sam prošao praksu, zanimljivo je da sam prvi termin odmah radio samostalno. To je bilo 1. siječnja 1988. od šest ujutro, a spiker je bio Davor Meštrović. To je i njemu bio prvi termin na Radiju 101. Mario Pulek je bio tonac, a ja sam bio glazbeni urednik. Sva trojica smo tad prvi put radili na Radiju 101 i taj rad na Stojedinici onda se jednostavno prelio na moj rad po klubovima, počelo je DJ-iranje i na kraju se to pretvorilo u ovo što se danas zove Aquarius Records (i u našu diskografsku aktivnost).
Prva pjesma koju je objavio Aquarius Records je “Tvoja ljubav” grupe The Bastardz. Kako je došlo do te odluke i što ste vagali za prvo izdanje nove diskografske kuće?
Iskreno, nemam pojma. Mi smo se družili, bili smo ekipa. Jex i ja smo u nekom trenutku postali dobri frendovi. I sve je to išlo kroz odnos sviranja i klupske scene, i tih ljudi koji su se tamo kretali i dolazili u klub. U toj postavi grupe The Bastardz bili su Helena Bastić, naravno, Zoran Jaeger Jex, Zvonimir Bučević Buč, Gojko Tomljanović i Kruno Levačić. To je bio dream team glazbenika tada. Pjesma “Tvoja ljubav” koju je napisao Jex, a mislim da je zajedno s Helenom napisao i stihove, bila je u ono vrijeme nešto posve drugačije. Ta pjesma je za to vrijeme bila hrvatski funky kojega u stvari i nije bilo. Bilo ga je nešto prije, u sedamdesetima, ali ta pjesma je zvučala svježe i drugačije i opstala je do danas. A onda je nekako od Bastardza sve počelo i imalo taj smjer. Mi smo uvijek imali neki predznak da smo funky, jazzy diskografska kuća, ali to u stvarnosti nije bilo tako. Međutim, ta prva izdanja su nas obilježila, jer nakon The Bastardz uslijedili su Cubismo i kubanska glazba. Latino glazba je bila na vrhuncu popularnosti. Nekoliko godina poslije dogodio se Buena Vista Social Club i Cubismova avantura koja je rezultirala odlaskom na Kubu. Prije odlaska održali su koncert u Kazalištu Gavella i na njemu se dogodila odlična snimka “Na na na”, suradnja s Josipom Lisac. To je hit-pjesma, koja se i danas vrti. Cubismo je preokrenuo sve naglavačke i tako je Aquarius Records postao u osnovi latin, jazz, funk etiketa; kod nas nečega sličnog do tada nije bilo.
Kako ste na početku rada birali autore i izvođače s kojima ćete potpisati ugovor i realizirati diskografsku suradnju? Je li postojala zajednička strategija ili je sve bio rezultat osobnih glazbenih afiniteta i poznanstava?
Izvođači i autori s kojima smo radili bili su rezultat naših poznanstava, našeg druženja. Jedno se vezalo na drugo. Nije postojala strategija. Mislim da bi bilo pretenciozno reći da je tada postojao neki plan. Nije bilo plana. Ja sam imao 27-28 godina i nisam imao plan. Mi smo rondali i družili se, zezali se i stvarali. Važno je bilo da smo imali sjajnu podršku vlasnika kluba, pogotovo gospođe Ane, Miljenka i Branke, koji su stvarno imali uho, razumijevanje… i vjerovali su da to što mi nudimo ima smisla. Kad kažem mi, prije svega mislim na kolege koji su na početku bili sa mnom, a to su Kristijan Nardić Kiki, Alen Balen, Pero Beluhan. Alen je ostavio golem trag. Nažalost, Alena više nema s nama, ali bez njega bi sve bilo potpuno drugačije, i poslovno i privatno. Pero je tu i dan-danas s nama; on je spiritus movens grupe Mayales i bio je pokretač cijele jedne scene.
Važan klupski, ujedno i vaš diskografski projekt bio je festival “Lagano, lagano”. Na svojoj proslavi trideset godina Aquarius Recordsa, na oduševljenje svih uzvanika u klubu Aquarius, predstavili ste vinilno izdanje albuma “Lagano, lagano” koje ste najprije objavili na CD-u 1996. godine. Riječ je albumu na kojem se nalaze: Flexible frame, Cubismo, Mayales, Con Fusion, High Class Family i The Bastardz.
Pero Beluhan je bio taj koji je mislio da treba okupiti glazbenike koji negdje sviraju po nekakvim garažama ili studijima ili čak na nekim manjim koncertima. On je osmislio “Lagano, lagano”. Odakle, zašto, kako, ne znam, ne sjećam se. On je radio i prvi vizual jer on ima smisla za vizualno i uvijek je imao ideje. Možda ih nije mogao do kraja sam realizirati, ali uvijek je imao brdo ideja. Danas s Mayalesima radi sjajnu glazbu i u ovoj zadnjoj kombinaciji s Mirčetom. Uvijek ima neke kombinacije u kojima stvara, i stvara sjajno. Lagano, lagano je bio prvi festival 1996. Tad je već počela naša diskografska aktivnost jer smo ’95. osnovali Aquarius Records. I ’96. smo postavili prvi festival. Materijal je izišao na CD-u i kaseti, to je bilo zanimljivo vrijeme. Nakon nekoliko festivala, ti su se bendovi počeli više vrtjeti, emitirati na radiju. Bilo je tu raznih partizanskih metoda kako smo urednike uvjeravali da je to glazba kojoj treba dati mjesta na radiju. To smo radili na sve moguće načine, vjerojatno smo bili do određene mjere simpatični jer smo imali entuzijazam i volju da pomaknemo nešto i da nešto što zvuči drugačije pustimo prema publici. Tako se stvorila ta osnovna baza. Ta prva baza bio je album Cubisma. Otprilike u to vrijeme dogodili su se Songkillersi s antologijskim albumom “Fleka”, na kojem je “Ni’ko kao ti” bio najveći hit, ali bilo je još velikih pjesama. Tu je Bane zapravo propjevao. Songkillersi su bend koji je, kao što većina naših suvremenika zna (ali da kažemo za ove mlađe), bio prateći bend Dine Dvornika. Oni su u stvari bili fenomenalan cover bend, ali tad su prvi put iskočili u autorski repertoar. Peggy, Bane, Ante Pecotić, Geržina, Buč i Šomen na bubnjevima. To je bila ta prva postava Songkillersa. Oni su snimili taj album. To je bio sjajan album i dan-danas je sjajan. Kad ga slušaš trideset godina poslije, to je i dalje stvarno izvrsno snimljeno.
Za svoj trideseti rođendan objavili ste i novu verziju pjesme “Tvoja ljubav” u verziji Eni Jurišić. Zanimljivo je da je u njezinoj realizaciji sudjelovao i Zoran Jaeger Jex, alfa i omega grupe The Bastardz. Kako je izgledalo snimanje?
Plan… Ne mogu se pohvaliti da sam neki čovjek koji previše planira sustavno. I u slučaju te pjesme plan je bio spontan jer smo počeli od toga da nam je vrijeme da obilježimo trideset godina. To je okrugla brojka pa se tu dosta dugo valjala priča o tome da promijenimo vizualni identitet Aquarius Recordsa, kao nekakav spin-off kluba Aquarius. Elipsa je godinama bila zaštitni znak Aquarius kluba, a onda i Aquarius Recordsa. Vizual je radio Goran Milošinović, jedan iz one ekipe s početka devedesetih. Goran je radio taj dizajn, poslije je Dubravka, moja supruga, taj dizajn u mnogo navrata redizajnirala i doradila, potrošila sate i sate i onda je taj logo prerastao u logo Aquarius Recordsa, ali ostao je u nekom svojem vremenu, no ja se nikad ne bih odrekao te elipse. Ona je znamen svojega vremena i svima nama koji smo ta generacija, ta elipsa i ta E-A-Q ostala je poveznica s klubom prije svega, a onda i s diskografijom i s nekim izdanjima. Međutim, došla su novija vremena i shvatili smo u ovom digitalnom okružju da nam treba novi vizualni identitet. Ovaj identitet nam je predložila Rebeka Ljiljak prije godinu-dvije. Ona je partijala u klubu pa ju je to valjda motiviralo da u nekom trenutku napravi novi identitet koji smo prihvatili kao novu boju i novi identitet s kojim bi se trebali poistovjetiti neki novi klinci i kojim bi se trebali približiti digitalnom formatu u kojem sad puno više komuniciramo.
Pitao si me za “Tvoju ljubav” i ovu verziju koju je snimila Eni. U nekom razgovoru i planiranju te tridesetogodišnjice, pala mi je na pamet ideja da bi možda bilo vrijeme da se napravi rework te pjesme koja je obilježila ono vrijeme. Kako mi već dulje vrijeme imamo, nazovimo to, malo bolji kućni studio u kojem radi naš producent Filip Majdak, pitao sam Filipa bi li on to pokušao napraviti na neki svoj način. Pitali smo i Eni i sve je ispalo izvrsno. Mislim da je to odlična verzija koja baš kako treba ocrtava taj pomak od trideset godina. Ostala je izvorna atmosfera, ali je upumpana u 2025. godinu. Eni je pjesmu sjajno otpjevala i Filip sjajno isproducirao pa vjerujem da će se, kako se verzija iz 1995. vrti i danas, tako i ova verzija iz 2025. vrtjeti i 2055.
Poseban doprinos Aquarius Recordsu svojim pjesmama i albumima dali su Massimo i Oliver, s kojima si bio dobar prijatelj. Massimo je za Aquarius objavio legendarne albume: “Vještina”, “Vještina II”, “Sunce se ponovo rađa”, “Massimo sings Sinatra”, “Dodirni me slučajno”, “1 dan ljubavi”, “Sada”, “Vještina Boutique”… A Oliver: “Vridilo je”, “Oliver A l’Olympia”, “Momenti”, “Samo da je tu”, “Noć nek tiho svira”, “Tišina mora” i “Familija sa Gibonnijem”.
Gle, nekako s vremenom, možda i kronološki, početkom 2000. Aquarius je postao ozbiljan label u hrvatskim okvirima. I nekako je bilo nužno i logično da imamo iskorake da smognemo snage i hrabrosti da se počnemo baviti (i pokušamo se udružiti) s već etabliranim glazbenicima. Prva među njima bila je Nina Badrić. S Ninom smo od 2002. godine, a 2003. Nina je bila s “Čarobnim jutrom” na Dori. Bila je tad druga, ali je “Čarobno jutro” ostala The pjesma koju vole svi do danas. I od tada počinje i traje naše prijateljstvo i rad s Ninom Badrić. Puno godina i puno albuma, puno sjajnih pjesama. Nina je imala hrabrosti, volje i povjerenja prije svega da dođe k nama, da snima za novog izdavača, ali vjerojatno smo je privukli svojim entuzijazmom i ona je i danas tu. A priča s Massimom počela je otprilike u isto vrijeme. Tada je Massimo radio sa Skansijem onaj prvi album koji se zvao “Massimo”. Bio je to album s izvrsnim pjesmama, ali nekako nije dobacio. Maks je imao karijeru s grupom Dorian Gray, pa onda karijeru sa Zrinkom Tutićem, i to su bile njegove dvije potpuno različite karijere. Onda je ušao u treću, koja ga je odredila i koja mu je bila vjerojatno najplodonosnija i najdugovječnija. Za to je trebalo očito proći neko vrijeme, trebalo je očito naći način da ljudi uvide njegovu genijalnost i kao glazbenika, kao svirača, kao gitarista i kao pjevača. Na nekom Porinu Maks je pjevao pjesmu Gibonnija i Arsena i tu je nastala zajednička ideja, u tim našim razgovorima, da se radi album obrada. Prva “Vještina” pa druga “Vještina”… i tu je Maks uzletio nakon što su ljudi čuli te poznate pjesme u njegovim fenomenalnim izvedbama. Jednostavno mu se sve otvorilo i tih je godina (možda i prije) počelo naše dugogodišnje prijateljstvo, koje je nažalost u fizičkom obliku završilo 23. prosinca 2022. godine. Godine 2005. objavili smo prvi Oliverov album i tu je kumovao Miro Vidović, jedan od važnih glazbenika koji je imao kultni studio Morris u Preradovićevoj u Zagrebu. Tamo su snimljeni izvrsni albumi koje smo i mi objavljivali, ali i neke druge diskografske kuće. Miro je bio frend koji je Oliveru rekao da bi neki klinci tamo u Aquarius Recordsu htjeli raditi s njim. Neću zaboraviti nikad taj kratki sastanak s Oliverom u veži jednog kafića u Preradovićevoj ulici. Sjedio sam mu preko puta i nešto pričao, pričao, pričao, a on je rekao: “Dobro.” Ustao je i otišao. Nazvao me za dan-dva, supruga se javila i rekla da je Oliver s druge strane. Rekao mi je: “Horvat, tvoj sam.” To su bile riječi koje su me odredile za sljedećih 15-20 godina rada s njim.
Nina Badrić nedavno je za svoj rad primila najviše priznanje Hrvatske diskografske udruge – Multi-platinum Award za vrhunska diskografska dostignuća. Ona je za Aquarius Records objavila albume: “Ljubav”, “Ljubav za ljubav”, “07”, “Nebo”, “Arena Zagreb” i “Peristil Sentimenti”.
Nina je s nama, hvala Bogu, još uvijek. Sad se priprema novi album. Došla je u Aquarius neki dan i zaključili smo da definitivno izdajemo album i znamo kako će taj album izgledati u ovoj, 2025. godini. Dosta se tražila posljednjih godina, jer se taj medij promijenio, digitalna objavljivanja glazbe zapravo su promijenila jedan način konzumacije glazbe, ali Nina misli, ja vjerujem u to i mislim da je njezina odluka dobra, da će i dalje objavljivati albume. Ove godine će biti novi album i vjerujem da će, prema onome što sam do sada čuo, pomaknuti neka uvriježena mišljenja tko je Nina. Ostat će ona stara, kako bih rekao, na neki način, ali u produkcijskom smislu bit će iskoraka i mislim da će publika biti jako, jako sretna.
Osim diskografskog rada, Aquarius Records posljednjih godina organizira velike i važne glazbene manifestacije i koncerte. Što sve koncertno, ali i diskografski spremate do kraja slavljeničke godine? Što će od legendarnih albuma iz vašega bogatog kataloga biti objavljeno na vinilima i u drugim specijalno osmišljenim izdanjima?
Kad kažeš da smo organizatori velikih manifestacija, možda to zvuči važnije nego što je, ali da, još otkad smo s Maksom počeli raditi prije 15 godina, brinuli smo se o svim njegovim koncertima. Mi smo se baš brinuli o svakom njegovom koncertu posljednjih ne znam koliko godina, pa smo tako počeli raditi i s nekim drugim glazbenicima. Već nekoliko godina imamo i sestrinsku tvrtku Muzika 360, koja se bavi isključivo bookingom i organizacijom događanja. Radimo booking za mnoge izvođače koji su u Aquariusu, ali i za one koji nisu u Aquariusu, dakle, prije svega za naše izvođače. Zato bih volio spomenuti neke bendove koji su s nama od početka, recimo Detour. Nenad Borgudan je od početka s nama; on je izvrstan glazbenik, izvrstan čovjek, izvrstan umjetnik s kojim radimo dugo godina. Marko Tolja, s kojim radimo de facto od početka njegove karijere… itd. Imamo još jedan segment posla kojim se bavimo posljednjih deset godina: to je dovođenje velikih govorničkih stand-up zvijezda u Hrvatsku i u regiju, s našim prijateljem Ninom Bantičem koji ih angažira u Londonu i onda ih dovede u regiju. Tako da smo radili posljednjih nekoliko godina velike turneje Jimmyja Carra, Eddieja Izzarda, Bob the Drag Queen, Russella Petersa … Slijedom toga, počeli smo raditi i domaći stand-up. Radimo velike nastupe Gorana Vinčića poznatog kao Vinča, ali i neke mlađe i novije stand-upere. Do kraja godine bit će još izdanja koja su se dugo čekala. Vjerojatno najveće izdanje su posljednje studijske snimke Olivera Dragojevića. To je album koji priprema njegova obitelj s velikom pažnjom već nekoliko godina. Ima 12 pjesama, od toga su dvije već objavljene. Dakle, još deset novih pjesama na albumu koji bi trebao izići prije ljeta. Imat ćemo još nekoliko izdanja na vinilima do kraja godine. Sada je objavljen dvostruki vinil “Lagano, lagano”, a izići će i Cubismo, još nismo odlučili hoće li to biti “Motivo cubano” ili “Viva la Habana.” Svi Oliverovi albumi su na LP-u, Ninin album na LP-u, Natali Dizdar, Borisa Štoka, Detour…