Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, povodom nedavnog odlaska, donosimo vam dio razgovora kojeg je s našim cijenjenim jazz pijanistom i skladateljem te jednim od najpoznatijih imena hrvatske jazz scene Matijom Dedićem snimio Zlatko Turkalj i koji je objavljen na HR2 u emisiji Music Pub.
Na glazbenoj sceni si više od trideset godina. Svaki glazbenik kojem je stalo do umjetničkog pristupa glazbi želi te imati u svojem timu, na snimkama svojih albuma i kao gosta na gala-koncertima.
Da, više od trideset godina, ali ja bih rekao od nove ere, jer uvijek uzimam u obzir i svoj odlazak u Graz kao nultu godinu i novi početak. Ako gledamo koliko se bavim glazbom, to je onda više od četrdeset godina kako sam za klavirom, jer sam s pet godina krenuo u muzičku školu. Graz uzimam kao novu fazu svojega života i prekretnicu, dok moje prve svirke datiraju od 1993. godine.
Je li u današnjem glazbenom svijetu, glazbenoj ponudi i potražnji teško biti jazz-glazbenik?
Ja sam odrastao i postavljao se u boljim vremenima, i u duhovnom, ali i ekonomskom smislu, što nažalost nove, fantastične generacije (i možda talentiranije od nas) nemaju sreću. Tako da je lako bilo glazbeno preživjeti prvih desetak-petnaest godina. Istina je da je jazz moja najveća ljubav i nije tajna da otvoreno pristupam i drugim žanrovima, raznim suradnjama: od Tamare Obrovac, Gibonnija, Zorana Predina itd. Oni mi donose konstantan posao, jer sam se potrudio biti u životu all around pijanist, kao što se kaže u Americi. Prilično dobro pokrivam većinu žanrova, premda dolazim iz klasike i uvijek mogu s Matejem Meštovićem odsvirati Vivaldija, ali uživam i s Predinom. Dobro se snalazim u pop-glazbi s Gibonnijem i kao glazbenik ne živim samo od jazza. Ako gledamo na to jesam li zadovoljan kao instrumentalist, a ne pjevač i osoba koja dolazi iz nekomercijalnih voda, i da sam još uvijek na sceni i preživio sam sve ove turbulentne godine, ja mogu biti sretan. Zanimljivo je da na prijemnom ispitu u Gundulićevoj ulici, gdje su djeca pretežito svirala božićne pjesme, ja sam tada bio pod nevjerojatnim utjecajem serije “Povratak otpisanih”, u kojoj se tada pojavio prvi Yu funk-jazz, i to kao glazbena špica serije. Radili su je Stjepko Gut, poslije moj profesor u Grazu, i Milivoje Marković (Sekstet Marković – Gut). Ja sam to skinuo, pripremio i to sam svirao na prijemnom ispitu. Znači da mi klasika, koja je i danas moja velika ljubav i vučem koncept iz nje, očito nije bila suđena da se time bavim. To sam shvatio s 18 godina i smatrao sam da mogu dati mnogo više u tome što ću proizvesti sam, nego da budem milijarditi pijanist u svijetu koji će reinterpretirati klasično štivo. Smatram da sam već tada donio pravu odluku odlaskom u Graz, da tamo ispečem zanat, postavim i svoje ime, suočim se vrlo rano s konkurencijom… Nakon šest godina sam se vratio i snimio album “Octopussy”, kojim je počeo i rad Matija Dedić Trija (Žiga Golob i Krunoslav Levačić).