Mjuzikl “Naša bila štorija” imao je veličanstvenu premijeru 2017. godine u Splitu, u dvorani Gripe. Riječ je o retro glazbenoj priči kada je svit bija veći, a Split manji. Autori ste ti i Nenad Ninčević. Priča je to u kojoj si okupio dvadeset glazbenika, a govori o zabranjenoj ljubavi. U mjuziklu ti si Duje, a Severina je Ana.
Ja sam samo tumačio tu ljubav. Ja sam samo prevoditelj.
Nakon gostovanja “Naše bile štorije” na Gripama, u zagrebačkoj Ciboni, ljubljanskoj dvorani Tivoli i u Mariboru, planiraš li ponovno sve aktivirati u vezi s tim mjuziklom i vratiti ga na scenu?
Jedna je stvar tu vrlo bitna. Trebamo pronaći zajednički jezik s ustanovama koje predstavljaju, Bože mi ‘prosti, kulturu. Sjećam se kad smo išli u Ljubljanu, u dvoranu Tivoli koja je bila prepuna, zaista je bila predivna predstava, ali mi smo išli s 30 automobila. E, to bi sad trebalo staviti u neku verziju u kojoj bismo mi mogli doći na nekoliko predstava. Originalna ekipa, čisto onako iz gušta. I ja se nadam tome, ali u ovom ti trenutku ne bih znao reći kada će to biti. Ja sam ti isto kao i popularni pjevač “kovač” planova, ali ti se planovi nekako uvijek maknu negdje. Ali, kad gledam unatrag, sve se dogodilo kako je trebalo biti. Znači, i to će biti.
Nakon toga glazbeno-scenskog projekta smislio si i počeo s realizacijom mjuzikla “Ljubav je fer – Priče iz moje ulice”.
Da, to je moj solo mjuzikl, jedna nova forma, morao sam nešto izmisliti kako bih opravdao to da mogu doći na pozornicu s oskudnom produkcijom, ali punog srca. Dugo sam pisao i radio i na kraju sam od nekih 60-ak pjesama, koje sam napisao, odabrao 16, i povezao sam ih u jednu priču koja govori o glazbenoj kardiologiji i emocionalnoj kiropraktici. (smijeh) To je sve nastalo tijekom ovih nekoliko godina korone i takozvanih Karan-tena, da sam imao kćer, ne bih joj smio dati ime Tena. (smijeh) I u tom vremenu onda sjedneš i razviješ neke radne navike koje su do tada postojale, ali bile su razbacane po dnevnom rasporedu, zbog putovanja i ostalih stvari. U tom razdoblju imao sam vremena razvrstati sve to skupa i stvarno mi se puno toga svidjelo što sam napravio, u smislu da govorim o onome kako mi je danas, što mi je važno, na koji se način to događa. I shvatio sam da nekim svojim tempom, poput izdavanja pjesama, pa pjesma, pa opet pjesma, moraš biti donekle čak i šaren, vickast, zabavan… jer što si ozbiljniji, to je jednostavno zamornije. To je jedna priča o tome što je važno i kako mi je važno. Nisu sva iskustva moja, zato sam i dao nekakav podnaslov, Priče iz moje ulice. Bilo me malo sram razotkriti se potpuno i onda sam se sakrio iza nekih drugih ljudi i događaja.