Gloryhr.info

DISKOGRAFSKA SPAJALICA: GORAN KARAN: “PJESME NE STARE, PJESME NE UMIRU”

Mjuzikl “Naša bila štorija” imao je veličanstvenu premijeru 2017. godine u Splitu, u dvorani Gripe. Riječ je o retro glazbenoj priči kada je svit bija veći, a Split manji. Autori ste ti i Nenad Ninčević. Priča je to u kojoj si okupio dvadeset glazbenika, a govori o zabranjenoj ljubavi. U mjuziklu ti si Duje, a Severina je Ana.

Ja sam samo tumačio tu ljubav. Ja sam samo prevoditelj.

Nakon gostovanja “Naše bile štorije” na Gripama, u zagrebačkoj Ciboni, ljubljanskoj dvorani Tivoli i u Mariboru, planiraš li ponovno sve aktivirati u vezi s tim mjuziklom i vratiti ga na scenu?

Jedna je stvar tu vrlo bitna. Trebamo pronaći zajednički jezik s ustanovama koje predstavljaju, Bože mi ‘prosti, kulturu. Sjećam se kad smo išli u Ljubljanu, u dvoranu Tivoli koja je bila prepuna, zaista je bila predivna predstava, ali mi smo išli s 30 automobila. E, to bi sad trebalo staviti u neku verziju u kojoj bismo mi mogli doći na nekoliko predstava. Originalna ekipa, čisto onako iz gušta. I ja se nadam tome, ali u ovom ti trenutku ne bih znao reći kada će to biti. Ja sam ti isto kao i popularni pjevač “kovač” planova, ali ti se planovi nekako uvijek maknu negdje. Ali, kad gledam unatrag, sve se dogodilo kako je trebalo biti. Znači, i to će biti.

Nakon toga glazbeno-scenskog projekta smislio si i počeo s realizacijom mjuzikla “Ljubav je fer – Priče iz moje ulice”.

Da, to je moj solo mjuzikl, jedna nova forma, morao sam nešto izmisliti kako bih opravdao to da mogu doći na pozornicu s oskudnom produkcijom, ali punog srca. Dugo sam pisao i radio i na kraju sam od nekih 60-ak pjesama, koje sam napisao, odabrao 16, i povezao sam ih u jednu priču koja govori o glazbenoj kardiologiji i emocionalnoj kiropraktici. (smijeh) To je sve nastalo tijekom ovih nekoliko godina korone i takozvanih Karan-tena, da sam imao kćer, ne bih joj smio dati ime Tena. (smijeh) I u tom vremenu onda sjedneš i razviješ neke radne navike koje su do tada postojale, ali bile su razbacane po dnevnom rasporedu, zbog putovanja i ostalih stvari. U tom razdoblju imao sam vremena razvrstati sve to skupa i stvarno mi se puno toga svidjelo što sam napravio, u smislu da govorim o onome kako mi je danas, što mi je važno, na koji se način to događa. I shvatio sam da nekim svojim tempom, poput izdavanja pjesama, pa pjesma, pa opet pjesma, moraš biti donekle čak i šaren, vickast, zabavan… jer što si ozbiljniji, to je jednostavno zamornije. To je jedna priča o tome što je važno i kako mi je važno. Nisu sva iskustva moja, zato sam i dao nekakav podnaslov, Priče iz moje ulice. Bilo me malo sram razotkriti se potpuno i onda sam se sakrio iza nekih drugih ljudi i događaja.

A zapravo govoriš o sebi?

To je jedan ljubavni Frankenstein, sastavljeno od dosta iskustava koja su bila, ali na kraju, to je sve istina.

Mjuzikl “Ljubav je fer” predstavio si publici u Dubrovniku, bio si u Labinu. Jesi li ga nudio kazališnim kućama, konkretno Komediji koja je tip kazališta koje njeguje mjuzikl?

U tom je trenutku Komedija obnavljala svoje objekte i onda je bila mogućnost da to dam u Cabaret u sklopu Gradske kavane, a to meni apsolutno nije bio prostor za moju predstavu – mjuzikl. Mislim, predstava je bila predstavljena na Lovrijencu. Lovrijenac je, dragi ljudi, u Dubrovniku jedna kula koja je svevremena i bez vremena, gdje je krov nebo, gdje je more zagrljaj i gdje je to što imaš kazati – jedino što se ima dogoditi. A kad si u Cabaretu, uz skidanje kape i ponizno poštovanje tom prostoru, ali ovo moje nije Cabaret, ovo je solo mjuzikl, jedna vrlo intimna priča uz koju ja ne želim da šuškaju čaše i boce jer nije temeljna priča da se zabavimo, nego da popravimo svijet.

Što je tebi danas važno? Na što posebno paziš? Od čega posebno bježiš?

To je dobro pitanje. Ja sam si obećao prije nekoliko godina, i hvala ti Bože, obećao sam sebi, dugo vremena imam tu sriću, ali sad sam sve nekako uskladio, da radim što me zanima, samo što me zanima, samo što ja volim, kad volim, gdje volim i s kim volim. I to mi je trenutačno najvažnije. I sve ovo što trenutačno jest, da ostane samo nešto od osjećaja, od namjere, jer ako pisma ne služi nekome da kaže ono što mu je, osobi koju voli, onda ona služi samo sebe, a to je larpulatizam, zapravo sam sebi sviraš. E, tako da mi je to važno, važno mi je koga volim i tko mene voli.

Kad govoriš o iskrenosti, glazbenoj iskrenosti, ljudi te dobro znaju kao jednog od sinonima za pravu dalmatinsku, mediteransku glazbu povezanu s rock-stilom. Pobjeđivao si i na Melodijama hrvatskog Jadrana, na Splitskom festivalu itd. Jedna od tih prekrasnih pjesma koje si izveo na Prokurativama jest “Kuća naše pisme”. To je bila odlična vokalna kombinacija. Ti, Tedi Spalato i klapa Hrvatske ratne mornarice. Što tebi znači dolazak na Prokurative, Splitski festival, glazba u Splitu?

To je mjesto na koje sam izlazio igrati se kao dijete, voziti bicikl. Bio je čak i nacrtan nekakav poligon prije 200 godina. (smijeh) Onda sam postao svjestan toga da se pisme pišu, jer kada si dite, ne znaš. Misliš da su pisme nekakvo tijelo u smislu stablo, kuća… pisma. Onda sam počeo biti svjestan toga. Pjevao sam na Prokurativama puno puta i baš mi je drago svaki put doći na to mjesto. Posebna je to nekakva, gotovo rubno neugodna, odgovornost. Zato što si u gradu u kojem svaka ulica ima boljega kompozitora, boljega pjevača, većega sportaša, lipšeg, pametnijega, književnika i sve ostalo, tako da je to…

To opisuješ sebe?

Ne. Opisujem samo svoj put. Kad sam bio mali, bilo je upita malom Goranu: “A šta ćeš ti raditi kad narasteš?” “Ja ću pjevati.” “Ej, kako si se samo dobro sjetio, toga nam fali u Splitu sigurno, ma vidi kako si ti…” Split je navika, koliko god je sredina koja je mala, brojna ljudi, toliko su svjetska mjerila. U smislu toga da, ako si drugi na svijetu u nečemu, što nas brukaš, čovječe, mogao si se malo bolje spremit’. Tako da kad dolaziš ovamo, onda je to obično vezano za sve osobe koje su te označile, koje su te iznjedrile, na kraju krajeva, od matere preko svih prijatelja i veza. Imamo uvijek mi tu zdravu dozu, veliku dozu jednog dalmatinskog cinizma koji treba prevladati, inače postane prepreka. Ako ljudi vide da ti je glava narasla veća od srca, ohoho, dobit ćeš odmah ukrasnu rečenicu.

Što kažeš na trenutačnu glazbenu situaciju u Splitu? Prije 32 godine Zdenko Runjić otišao je s Prokurativa, sa Splitskog festivala, i pokrenuo festival Melodije hrvatskog Jadrana. Tomislav Mrduljaš danas je direktor novog festivala Melodije Jadrana. Dva festivala u Splitu koja se održavaju u sedam dana.

Najbenignijim komentarom reći ću: Split kipi od glazbe. Pršti pjesmama. Veseli, cakli i zori svojim melodijama.

(smijeh) To iz tebe progovara Split koji si mi maloprije opisao.

Da, da. Split kao grad. A koliko festivala, toliko let’.

Pjesmom “Kada zaspu anđeli (Ostani)” prije 25 godina osvojio si Doru, gledatelje Eurosonga, a posebno tursku publiku. Ljudi u Turskoj baš su zavoljeli tu pjesmu, nakon Eurosonga u Švedskoj, na kojem si osvojio deveto mjesto, bio si na promotivnoj turneji u Turskoj jer je “Vagabundo” bio najprodavaniji album. Ispred svih zvučnih imena, bio si na prvome mjestu top liste najprodavanijih albuma, gost u svim najgledanijim turskim programima i showovima.

Zaboravili su ponijeti tu pismu kad se povlačilo Osmansko Carstvo iz ovih krajeva, pa je ostala ta nekakva nostalgija. Moram otkriti jednu tajnu tvojim slušateljima i čitateljima, naš dragi Turki, glavom i bradom, bio je također dio ekspedicije kad smo osvajali Stockholm i Švedsku uime hrvatske glazbene scene kao predstavnici Hrvatske na Eurosongu. Tada smo Nikša Bratoš, Zorica Maržić Bučić, Jelena Radan, Turki i ja dosta vremena proveli skupa.

Tvoj glazbeni tim, koji je zaslužan za uspjeh pjesme “Kada zaspu anđeli”, činili su: Zdenko Runjić, Nenad Ninčević i Nikša Bratoš.

To je jedna divna pjesma. Pjesma koja nije rađena prema nekim mjerilima Eurosonga, nije osobito zabavna, ali ima jednu emocionalnu eksploziju. Pokojni Zdenko Runjić i Nenad Ninčević zaista su napravili sjajan posao. I Nikša Bratoš napravio je jedan svjetski aranžman koji 25 godina nakon izdavanja jednostavno ne stari. Ili, bolje rečeno, dobro stari. Meni je gušt svaki put kad tu pismu pivam. Prema mojoj procjeni, to je najsvjetskija pjesma koju je napisao Zdenko Runjić. On je napisao milijih i svakakvih divnih pjesama, ali ovo mu je vjerojatno najsvjetskije zato što, gdje god da dođeš i gdje god da sviraš, ljudi ne razumiju nijednu riječ, a razumiju svaku nijansu.

To je pokazatelj da pjesma na Eurosongu ne mora pobijediti da bi izvođaču osigurala daljnje nastupe, popularnost u nekim drugim zemljama. Uz “Vagabundo”, “Kada zaspu anđeli” tvoja je najuspješnija pjesma.

S obzirom na to da je Eurosong jedna arena, ljudi od toga naprave arenu, to nije sajam, nije smotra, to je natjecanje, potrebno je poslužiti se, slobodno mogu reći, trikovima showbusinessa. Zato što showbusiness znači pokazati i ne nužno otpjevati, tako da treba zainteresirati ljude na tri minute. Mogu samo reći: hvala Bogu što se to tako dogodilo jer sigurno nije do moje pameti.

Što kažeš na podatak da si pjesmu “Memories – Priznaj mi”, taj rock-klasik, snimio prije 30 godina?

Vrijeme brzo prođe. Ima puno dana u kojima se mogu napraviti gluposti u životu, ali sve skupa život kratko traje.

Ali dobre pjesme traju dugo. To je jedna od tih, koja nema rok trajanja. Uvijek odlično zvuči.

Pjesme ne stare, pjesme ne umiru. To se može dogoditi samo nama pjevačima, pjesmama nikako.

Priznaj mi jedna je od tvojih pjesama koju publika jako voli, jedna od onih koju jako vole radijski glazbeni urednici, a zvuči kao da je iz radionica grupe Whitesnake ili Jona Bon Jovija. Kakve su bile reakcije ljudi iz glazbene industrije u Europi te 1995. godine na rad i snimke grupe Big Blue? To je vrijeme kada si ti nastupao u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Italiji.

Zvonko Kaitner Doka bio je gitarist, a riječ je o Crnoj udovici, dubrovačkom bendu u koji sam ja došao nakon Davora Ercega, pokojnog sjajnog pjevača. I onda se meni nije svidio naziv benda pa smo ga promijenili u Big Blue. Tih godina bio je popularan MTV Unplugged, pa su lagane stvari jako dobro prolazile. Inače su uvijek kod, ‘ajmo reći, malo žešćih rock-bendova, kad bi prestali klapat’, pa kad bi se čulo srce, to su znale biti odlične pjesme. I uspjeli smo, zahvaljujući među ostalim i Huseinu Hasanefendiću Husu iz našeg dragog Parnog valjka. On nas je pustio u studio pa smo to snimali unedogled, naprijed – nazad. I Brk i Preksi su iz te ekipe koja nam je pomogla u tom trenutku. Ljudi kad su čuli, rekli su, mhm, da, da, i…. Idemo! To je zadnje čega se sjećam. (smijeh)

Cijeli album “Na putu za rajski grad” snimili ste i na engleskom jeziku.

Dečki su dobili slobodno, a ja sam morao urlati na dva jezika. Tada sam razmišljao o promjeni imena, radi internacionalnog tržišta, iz Goran Karan, recimo, da bude malo egzotično, u Roko Urlik, kako ti to zvuči? (smijeh)… Šalim se, naravno!

Ali nisi mi odgovorio na pitanje kakve su bile reakcije ljudi iz glazbene industrije nakon što je grupa Big Blue snimila materijale kod Husa i ekipe iz Valjka?

Njima je sve to bilo odlično i prvo smo bili predstavljeni na jednoj kompilaciji koja je predstavljena u Cannesu. Mi smo na taj put u svjetsku industriju krenuli iz Austrije, iz Linza, i pred nama se bila pružila jedna pustopoljina, s dosta korova, i vidio sam jedno spaljeno stablo u koje je grom udario tri puta zaredom. Tako da, nakon sedam godina s Big Blueom, ja sam otišao svojim putom jer mi je nekako postalo to sve skupa malo preusko za ono sve što sam ja htio otpjevati.

I to se pokazalo kao tvoj dobar potez, dobra odluka.

Mislim, nije sve za svakoga.

Kad govorimo o tvojoj odličnoj rockerskoj fazi, je li upravo taj cijeli album, to izdanje na engleskom “Na putu za rajski grad”, utjecao na tvoj kazališni, mjuzikl-angažman u Beču?

Da, jer je to objavljeno u 17 zemalja. Čak smo u nekom japanskom magazinu specijaliziranom za tu vrstu glazbe dobili ocjenu 88 od 100. Kao, super je to bilo, izdavačka kuća PG Records koja nas je objavila za cijeli svijet. Poslije toga došli smo s mjuziklom Sarajevski krug u kojem sam imao čast pjevati glavnu ulogu. To smo snimili na hrvatskom i na engleskom, a ni dvije godine nakon toga dobio sam angažman. Tako da, zapravo, u tom svijetu sve skupa katkad ide dosta sporo, ali nije se ni Rim izgradio za sedam dana. 1998. godine dobio sam ponudu za nastupe u Beču, u kazalištu Ronacher, u mjuziklu “Rock It”, s pet, šest najpopularnijih pjesama iz najvećih mjuzikala u tom trenutku, poput: “Jesus Christ Superstar”, “Kosa”, “Briljantin”, “Tommy”, “Fame”, “Starlight Express”, “Rocky Horror Picture Show”…

Sve su to bile čvrste rockerske “stvari”.

Točno, i tada sam ja dobio priliku iskazati se i dragi Bog mi je nekako sve otvorio: evo ti sada to što si htio cijelo vrijeme, pa vidi što je to i kako je. A ja sam 1998. godine već počeo dobrano surađivati s velikim Zdenkom Runjićem i svime što je on donio u moj život.

Runjić ti je u potpunosti otvorio glazbena vrata? Dao ti prekrasne pjesme i predstavio te publici u tvojem najsjajnijem pjevačkom izdanju.

Dopustio je da se dogodim u Hrvatskoj. Vrlo važna stvar. Zato što mi je dopustio da pjevam na svojem jeziku.

Na natjecanju Dora uvijek si pjevao dobre – odlične pjesme. Ako nisi pobjeđivao, one su poslije bile uspješne. Tvoj prvi dolazak na Doru bio je 1998. godine, ti i Zrinka s pjesmom “Bolero” osvojili ste drugo mjesto.

To je bio početak suradnje sa Zdenkom Runjićem. Zrinka i ja u Opatiji smo tada pjevali, kao što si rekao, “Bolero” i mogu reći da smo se onako baš lijepo navikali, stvarno dali sve od sebe. Bili smo drugi te godine. Daniela je predstavljala Hrvatsku, i to odlično, pjesmom “Neka mi ne svane”. A mi smo opet na neki način skrenuli pozornost na sebe. To je početak sa Zdenkom Runjićem, nakon čega mi je povjerio pjesmu “Od jubavi san duša ranjena”. Sjećam se, pjesma je bila glazbeno gotova, a tekst mi je stigao za rođendan te godine, 2. travnja, i znam da sam se rasplakao od sreće.

Godinu poslije, 1999., na Dori si bio treći s pjesmom “Nisam te vrijedan”.| Onda si pjevao jednu od najljepših balada, prema mojemu mišljenju, koja je izvedena na Dori, a mogu reći i na Eurosongu u posljednjih 25 godina, “Kada zaspu anđeli”, o kojoj smo razgovarali. Na natjecanju Dora bio si 2002. i izveo pjesmu “Još uvijek vjerujem da ljubav postoji”, ti i tvoj tim (Zdenko Runjić i Alka Vuica) osvojili ste drugo mjesto, a pobijedila je Vesna Pisarović s pjesmom “Sasvim sigurna”. Pjesmu “Bijele zastave”, koju je za tebe napisao Zrinko Tutić, na Dori si pjevao 2005.

To je bila jedna lipa suradnja. Zrinko je veliki glazbeni poznavatelj, on je odličan! Bili smo u žiriju jednog reality showa u kojem mladi ljudi pokušavaju postati pjevači i neki su iz toga showa i postali pjevači. I tako Zrinko i ja sjedimo, on je kompozitor i on može od pjevača zahtijevati sve, može biti strog, namrštiti se… A ja sam s druge strane gledao te mlade ljude više kao kolege. Ja sam bio dobar policajac, onaj koji te nudi različitimnekim stvarima, samo priznaj. (smijeh) I kaže meni Zrinko svojim osebujnim glasom: “Gorane, koliko tebe žena sluša?” “Ne znam. Ne razumijem pitanje.” “Ma vidi, Gorane, kad je ono moje bilo: Doris, oduvijek je trebalo preskočiti žice. Od deset žena mene su slušale dvije-tri. A Kalembera osam i one moje dvije-tri.” (smijeh) I onda je sutradan došao izvukavši zaključak, a on je genij za te stvari, prvo je odličan čovjek, vrhunski kompozitor, inteligentan i ima dar za sažeti osobnost u dvije riječi koje su zapravo ono što ljudi primaju kao dojam od osobe. I kaže on meni sutradan i osmjehuje se znakovito: “Znam ja koji si ti. Ti si nježni divljak.”

Koju bi pjesmu, da si mogao birati iz svoje karijere, poslao na Doru? “Lipa si lipa”, “Vagabundo”, “Prozor kraj đardina”…

Svaka je godina na Eurosongu druga priča. Jedanput pobijedi jedna lišo plavuša, bez punta, rekli bismo mi. Drugi put pobijedi instrumental, treći put pobijedi nešto novo i drukčije. Kad sam ja nastupao na Eurosongu, bila su braća Olsen i imala su otprilike godina kao ja sada, tako da nikad ne znaš. Ali dobra pjesma, u ovom slučaju konkretno, najbolju sam pjesmu već imao za Doru, to je “Ostani (Kad zaspu anđeli)”, vrhunska pjesma koju smo “šišali i ubrzavali da bi stala u te tri minute. Ono što te godine nismo mogli na Dori, zbog toga što je Hrvatska televizija, koja je vlasnik cijele priče, jest zadnji refren otpjevati na engleskom da bi ljudi shvatili, razumjeli barem taj jedan detalj, “Stay With Me”. Aha, da shvate za čime kukam ili pjevam u tom trenutku. Međutim, odlučili su da se ne može. Normalno, ja sam imao mikrofon, mogao sam prekršiti dogovor, ali ako napraviš to, onda dogodine i pet godina poslije toga drugi ljudi snose posljedice, pa to nisam učinio.

Je li Dora za tebe završeno glazbeno poglavlje? Ili imaš ambicija vratiti se kao pjevač, možda autor?

Nemam ti ambicija više ni za kakve kompetitivne sustave jer, zapravo, i kad sam pjevao najjače u životu i najbolje što sam mogao, kako kome bilo, ja se nikad nisam natjecao. Ja sam samo pokušavao donijeti pjesmu služeći se svim raspoloživim sredstvima, tako da nisam zainteresiran.

To je najbolje i najiskrenije polazište za sve u životu, bez obzira na to čime se baviš.

To ti kažem zato što ja volim pjesme. Više volim pjesme nego što volim pjevati. Više volim film nego glumca.