Gloryhr.info

MLADEN PULJIZ: “GLAZBENO SMO UVIJEK BILI NEŠTO POSEBNO – NIKOGA NISMO KOPIRALI”

Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je skladatelj, tekstopisac i pjevač grupe Boa II Mladen Puljiz.

Diskografska kuća Dancing Bear objavila je na vinilu dvostruki album “Krug”. Mladene, kako je izgledao tvoj prvi dolazak u glazbeni dućan, vinil shop? Koja je bila prva ploča koju si došao kupiti?

Uh, to je tada bio Jugotonov dućan u Bogovićevoj ulici. Prva ploča koju sam kupio bila je ona Davida Bowieja “Men Who Sold the World”. Tada se moglo kupiti samo nekoliko ploča, izbor nije bio velik. Sjećam se ploče Deep Purple “In Rock”, “Machine Head” Deep Purplea, zatim ploče Korni grupe, Timeovca, nešto klasike… to su bile prve ploče koje sam imao.

Kao dječak si volio klasičnu glazbu. I pohađao si glazbenu školu, sate gitare. Što si od klasike prvo slušao, naučio svirati?

Mi smo iz klasične glazbe prešli u rock’n’roll. U to vrijeme svirao sam klasičnu gitaru. Onda sam poslije počeo svirati klavijature, točnije, prešao sam na orgulje. Uvijek sam jako volio Bacha i Villa Lobosa, neke klasične gitarističke kompozitore. Neka sam njihova djela uspio i uvježbati i svirati.

Kojeg bi glazbenika svojeg vremena nazvao pravim umjetnikom? Pritom mislim na izgled, odijevanje, stil pjevanja, način pjevanja, prezentaciju glazbe i, naravno, sam sadržaj, glazbu samu?

Mislim da je David Bowie netko tko je isfuravao sve to i kao vrhunski izvođač, pop-zvijezda i umjetnik. I cijeli njegov opus vrlo je dubok i kvalitetan. Pogotovo je ona berlinska trilogija snažno utjecala na mene – “Low”, “Heroes” i pogotovo album “Station to Station”. Te albume baš posebno volim. Tako da bih njega izdvojio. A i poslije je bilo dobroga glazbenog koncepta, recimo Rammstein mi je dobar. Ne toliko muzika sama po sebi, koliko im je cijeli paket dobar.

To sam te pitao jer vezan si za art-rock. Kad se pojavila, grupu Boa tako su nazvali tadašnji glazbeni kritičari, a tome je dosta pridonio i tvoj vokal. Imali ste odličan paket, kako ti kažeš, za glazbenu cjelinu, povezanost vizualnog i auditivnog dijela u jednu priču. Boa je imala odlične pjesme, produkciju, aranžmane, tvoj osebujni vokal, način pjevanja i vizualnu eleganciju. Kojeg si pjevača prvo slušao? Kako si došao do svoje interpretacije?

Imam takav glas. Specifičan. No mi smo kao klinci, kad sam se baš jako zaljubio u glazbu, bili pod velikim utjecajem grupa Yes, King Crimson, Genesis, ali pojam nam je bio Jon Anderson iz grupe Yes. On dosta visoko pjeva. U grupi Boa ja sam preuzeo ulogu pjevača u bendu jer sam mogao najviše pjevati. (smijeh)

Što je bio pravi razlog da ste gotovo pet godina samo vježbali i pripremali materijale grupe Boa, ali i izlazak pred publiku?

Prvi materijali bili su nam dosta akustični, a kad je u bend došao bubnjar Igor Šoštarić i kad smo odlučili biti formacija koja se baca na elektriku, mislim da smo oko dvije godine baš samo vježbali. Dok se bendu nije priključio Damir Košpić, basist, onda je sve to krenulo dosta brzo. On je bio fantastičan basist i onda smo jako brzo vježbali repertoar i prvo počeli nastupati po mjesnim zajednicama. Nakon toga došli smo do Studenskog centra, pa do Lapidarija i tako je onda sve počelo.

Govoriš o mjestima koja danas više ne postoje. Vrata su zatvorena. A u njima se rodila i događala ta prava zagrebačka klupska scena.

Nažalost, nijedno od tih mjesta nije preživjelo.

Govorimo o 1980. godini. To je bilo razdoblje kad je hrvatska glazbena scena, konkretno zagrebačka, imala svoje junake, grupe Azra, Haustor i Film. Što se vi mislili o toj situaciji na glazbenoj sceni i jeste li promišljali gdje bi moglo biti vaše mjesto? Koji ćete stil odabrati?

Mi smo, naravno, pratili sve. Išli smo na njihove koncerte, ali i postali smo dio te scene. No, uvijek smo bili malo na svoju ruku. Mi smo se iznenada pojavili. Nitko nije niti znao za nas. Odjednom smo zabljesnuli u Studenskom centru, a na tom je koncertu bio Paolo Sfeci, koji nas je vidio i nakon tog našeg nastupa po gradu raširio glas da ima jedan odličan bend iz Maksimira. Imali smo neku svoju putanju i ona se dosta bila produbila zato što smo prva tri albuma snimali u Švedskoj. Tako da smo više surađivali sa švedskim glazbenicima nego s našima. Što smo poslije, kad smo počeli snimati albume u Hrvatskoj, bitno promijenili, tako da smo surađivali i s Josipom Lisac, Dinom Dvornikom, Massimom itd. I to nam je bilo jako drago, surađivati s takvim elitnim glazbenicima, zato što su oni jako puno dali svim tim našim pjesmama, našem autorskom radu. Svaki utjecaj takvog jednog velikog talenta donio je mnogo grupi Boa.

Premda je tvoja grupa Boa koncertno počela djelovati 1979., a diskografski 1981. godine, niste pripadali tadašnjoj punk-rock glazbenoj struji ni novom valu. Bili ste potpuno drukčiji od tadašnje glazbene ekipe koja se družila, ali i vladala pozornicama i scenom.

Da, imaš pravo. Nas je jako teško uklopiti u neku glazbenu ladicu. Mi smo muzički bili uvijek nešto posebno i to na neku svoju stranu. A što se tiče druženja s ostalima, tada poznatim imenima, nije da se nismo družili, ali toga je bilo malo – vrlo rijetko jer smo jako rano počeli snimati ploče u Švedskoj. Uz to imali smo i jugoslavenske turneje, puno koncerata, tako da nije bilo ni vremena previše se motati po Zagrebu i biti s drugim glazbenicima. I kao što si rekao, nismo bili u kalupu i uvijek smo radili isključivo svoju muziku, imali smo svoj stil bez obzira na to što je tada bilo popularno. Nismo nikoga kopirali da bi onda to preveli na hrvatski jezik i objavili takvu pjesmu. Uvijek smo baš radili svoju autorsku glazbu.

Zapravo poveznica počinje, i otada vas drukčije gleda i ta rock-punk scena, nakon što ste snimili pjesmu “Milion”, koja je bila zabranjena. Raspravljalo se treba li je zabraniti, je li šund ili nije. A to je vama bio najbolji znak, pokazatelj da ste kontra nekih struja u ono vrijeme.

Slavko je napisao te tekstove. Htjeli su nam opaliti šund za prvi album, što bi nas jako pogodilo i unazadilo, jer ploča bi onda bila vrlo skupa.

Baš zbog te etikete „šund“ neki su bendovi i izvođači morali odustati od daljnjeg rada jer su zbog dodatnog poreza na šund tadašnje komisije postali preskupi za diskografa – bez obzira na uspjeh, ne bi bilo zarade.

Da! U našem slušaju smetale su im pjesme “Sela gore”, “Milion” i “Na nišanu”. I oni su počeli filozofirati o tome o čemu se u tim pjesmama radi, o čemu one govore. Tekst pjesme “Sela gore” Slavko je napisao inspiriran filmovima “Apokalipsa danas” i “Lovac na jelene”. A komisija je pjesme komentirala kao da majke palih boraca dobivaju stanove od države. Mislim, takve nekakve gluposti i nebuloze. “Milion” ima tekst koji je i danas, nažalost, vrlo aktualan.

Ali pazi, netko se iz komisije za šund jako prepoznao u tim vašim stihovima: “Mi u odijelu, mi spretna braća, mi lake ruke, mi brze noge, ugovori mračnog lica”.

Pa nož u leđa. Hrabar jesi. Da, odličan tekst. Koliko se sjećam, on je nastao nakon jedne svirke u Lapidariju, gdje nikad nismo dobili honorar koji smo trebali dobiti. Pa je očito to bila malo inspiracija za cijelu tu priču. Bili smo ljutiti na organizatore koncerta.

Spomenuo si nekoliko puta Švedsku, gdje ste snimali svoje albume, ali moramo reći da su prve demosnimke vaših pjesama nastale na Radiju Zagreb.

U “Četvorci”, majstor tona bio je Hrvoje Hegedušić. I tu verziju pjesme “Stol”, koju nažalost nitko više nema, nikad poslije nismo uspjeli ponoviti. To je velika šteta. Nema je nitko. Slavko je nema na vrpcama. Tri pjesme tada smo snimili u studiju Radija Zagreb i jedna od njih bila je “Stol”. Pjesma je postala veliki hit i to verzija baš s te vrpce, ali ona ne postoji nigdje, nije sačuvana.

Radio je vrlo važan za grupu Boa, ali i Boa je vrlo važna za radijske programe. Dandanas vaše stare pjesme često se mogu čuti na radiju. Govorim konkretno o Drugom programu Hrvatskoga radija.

Da, to mi je jako drago. Mislim da smo to i zaslužili s tim svojim posebnim izričajem, vrlo kvalitetnom glazbom, tekstovima, jednostavno smo zaslužili to da smo opstali sve to vrijeme.

Kad bi danas nekom mladom glazbeniku ili slušatelju trebao preporučiti album, a vezan je za rad grupe Boa, za tvoju interpretaciju, produkciju i cijeli glazbeni sadržaj kao cjelinu, koji bi album izdvojio?

Meni su najdraži prvi i drugi album, i jako mi je drag naš zadnji album “Dok glazba traje”. Recimo, ta bih tri albuma izdvojio, a ostali su svi dobri.

“Ritam strasti”?

O da, taj album je izvanredan. Producirao ga je Sjunne Ferger i bio je rađen u ozbiljnom studiju. Tako da smo tada, ja mislim, zasjali punim sjajem.

Na albumu “Ritam strasti” je i pjesma “Jer ljubav je”. Cijeli album zvuči kao da ste u isto vrijeme u istom studiju bili u istom društvu s Massimom i njegovim sastavom Dorian Gray. Zvuk i stil su jedan kroz jedan. Odlični materijali.

Oni su poslije nas bili u tom studiju. Prvo smo bili mi, a kad smo prekinuli suradnju s tadašnjim menadžerom Marijanom Crnarićem, on je onamo odveo Dorian Gray. Ondje smo snimili svoj drugi album.

Kad smo spomenuli vašu vezu s radijem nekad i danas, moramo istaknuti da se vrlo često u radijskim programima mogu čuti i dvije pjesme s albuma “Govor tijela”. To su “Tako lijepa” i “Za vezu je potrebno dvoje”.

To je vrlo zanimljivo jer taj treći album za mene je nekako naš najlošiji. Najlošije što smo uopće napravili. No, na tom albumu, koji mi nije baš na ponos i diku, objavljeni su najveći hitovi grupe Boa. Znači, nije on baš tako loš.

Album je odličan, samo što je u to vrijeme vama vjerojatno zvučao drukčije jer ste nakon promocije albuma prekinuli s menadžerom, a polovica članova već je jednom nogom bila izvan benda jer su odlučili završiti fakultete. Sve te okolnosti sigurno onda povezujete sa samim materijalom, ali on je odlično prošao i kod publike i kod kritike.

Točno. Zbog svega, on je bio čisto odrađivanje ugovora do kraja. Na kraju ni Sjunne Ferger nije baš zagrizao za taj album, tako da smo ga uglavnom mi producirali. Spojile su se te nekakve negativne okolnosti. No vi, radijski urednici, na kraju ste zaslužni da je pjesma “Tako lijepa” postala veliki hit, a nikad nije snimljen spot. Mi tu pjesmu uopće nismo gurali, ali radijski urednici iz te su pjesme napravili zapravo najveći hit grupe Boa.

To je vrijeme kad ste odlučili reći stop! Nakon albuma “Govor tijela”, 1984. godine, grupa Boa prestaje s radom.

Da, 1984. smo stali i svi smo završili fakultete, cijeli bend. Tada smo imali pauzu pa se onda negdje 1989. vratili albumom “Prvi val”. I tijekom rata bili smo aktivni. Zapravo smo opet imali stanku od nekoliko godina, od negdje 1994., 1995. do 2002., i sada smo aktivni cijelo vrijeme.

Spomenuli smo Davida Bowieja kojem ste bili predgrupa na stadionu u Maksimiru 1990. godine. Kiša je padala kao iz kabla.

Da, cijeli naš nastup. I kad je on izašao na pozornicu, prestala je. To je za sve nas bila velika čast i veliki gušt. Događaj za sva vremena. Vidjeli smo ga. Razmijenili par riječi. Sve u svemu, taj naš nastup ostavio je veliki trag i ljudi ga se sjećaju i još se dosta spominje. To je bilo ostvarenje sna jer mi smo iz tog kvarta. Mi smo odrasli uz maksimirsku šumu, uz maksimirski stadion. Tako da nastupiti pred 50 – 60 tisuća ljudi, tko zna koliko ih je bilo, bilo je fenomenalno.

Spomenuli smo i kako su neki doživjeli stihove vaših prvih pjesama, kako su ih komentirali, no moramo reći da ste se ozbiljno znali baviti društvenim problemima, ali i domoljubljem. Konkretno, sjajna pjesma “Kao mir” pjesma je za sva vremena i nju ste snimili s Josipom Lisac.

Istina, ali mislim da je naša pjesma “Zemlja” jedna od najkvalitetnijih pjesama koje su nastale u to vrijeme. Ona i dandanas, kad je izvodim uživo, ostavlja snažan dojam na publiku. Poslije “Zemlje” ostvarena je ta suradnja s Josipom Lisac. To je bila ta neka završna faza i rata i svega tog ludila. I isto je predivna pjesma na koju smo jako ponosni.

Kako danas čuješ svoje pjesme? Rekao sam već, sjajne pjesme, sjajni autorski tim radio je pjesme za grupu Boa, ali tu nekakvu osobnost, pa katkad i taj nekakav čudan način izvedbe, dikcija u pjesmama, pripada tebi i ti si taj prvi sinonim, asocijacija za pjesme, stil grupe Boa.

Osnivači benda smo Slavko Remenarić i ja. I nekako se to podijelilo u bendu. On je bio uglavnom zadužen za stihove, a ja sam bio više zadužen za glazbu. Tako je to bilo od početka i nastavilo se i dalje. A ja sam imao taj svoj karakterističan stil pjevanja i nisam htio odstupiti od njega. Sad sam ga pod starim danima malo korigirao i sad sam još zadovoljniji, ali još je to taj karakterističan izričaj, način pjevanja koji neki jako vole, a neki baš i ne.

Ali to si ti, to je Boa.

To je moj statement.

Rekao si nam koje si ploče kupovao u tadašnjim trgovinama. Ono čime se možeš pohvaliti, evo sada i Boa, “Krug – Best of Boa”, na vinilu.

Jako mi je drago zbog toga, jako su me ugodno iznenadili ljudi iz Dancing Beara. Uvijek sam htio da sve te postave grupe Boa koje su se mijenjale, osim Slavka i mene, budu zabilježene na neki način. Nakon desetak svirki, kad smo uvježbali taj novi repertoar, 2007. godine, pojavio se Robert Šipek, kome smo isto jako zahvalni, i ponudio nam da, koliko god hoćemo i koliko god trebamo, u njegovu studiju Carmen, u Oroslavlju, snimimo te pjesme, verzije uživo. I tako smo to iskoristili, uspio sam nagovoriti ostatak benda da se u to upustimo, i evo, to je rezultiralo ovim albumom. Baš sam ga detaljno preslušao, nedavno, jako je dobar. Znaš, naš prvi album snimljen je kod čarobnjaka Tinija Varge na osam kanala. To je zapravo bio mali kućni studio. A ovo je sad snimljeno u vrhunskom studiju, na vrhunskoj opremi, novim tehnologijama. Tako da sam jako zadovoljan kako to zvuči. I aranžmani su svježi, dosta su i promijenjeni.

U svojoj kolekciji vinila imam sve ploče grupe Boa, samo da znaš. Krug nikad nije bio objavljen na vinilu. Ovo je sada njegovo prvo izdanje.

Ovo je odlično izdanje i jako sam sretan i zahvalan Bobi Kovač i Silviju Vargi što su izgurali taj projekt.

Kad je naziv albuma o kojem govorimo Krug, kako bi rezimirao krug – priču o grupi Boa? Jesi li ostvario sve što si želio s tim bendom? Je li ti žao što se neke stvari nisu dogodile?

Jako sam zadovoljan svime što smo postigli. Sad smo se Slavko i ja razišli. Slavko radi svoju glazbu. Ja sam nastavio kao Boa II. Na pitanje bih li što mijenjao, mislim da je to – to. Drago mi je da smo ostali iskreni. Drago mi je da je svima jako stalo do toga. Drago mi je da smo napravili takav opus. Boa je snimila devet autorskih albuma. Još nekoliko live materijala i nekakvih kompilacija. Tako da mislim da smo ostavili solidan trag iza sebe.

O, Boa je ostavila veliki trag. Samo si ti preskroman.

Je, hvala ti!