GABI NOVAK: “ČESTO RAZMIŠLJAM KAKO SVE NESTAJE, KAKO LJUDI S KOJIMA SMO SE DRUŽILI ODLAZE”
Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast što je u našem društvu bila pjevačica, šansonijerka i prošlogodišnja dobitnica priznanja Nova ploča Gabi Novak!
“Došla sam na more iz dalekih mista i postala tako šibenska nevista. Kuća je malešna, ali topla, čista, baš je fino biti šibenska nevista. Lipo su me privatili ovi dobri judi, je da jesu mrvu grezi, al’ su dobre ćudi.” To su stihovi koje je Arsen napisao za Vas.
To je napisao za prve Večeri šibenske šansone. Tako je pogodio našu kućicu, pogodio je sve. I stvarno je to predivno napravio. Publika je bila oduševljena i odmah na prvom Šibenskom festivalu dobila sam prvu nagradu. Šibenik mi je poklonio jako puno pažnje i dobrote. Eto, postala sam prije nekoliko godina i počasna žena, građanka grada. I taj Šibenik, kao da sam srasla s njim. To je divan grad koji je tako napredovao, koji je tako lijep sada. Svaki put kad čujem da na televiziji nešto govore o Šibeniku, odmah skočim da vidim što je. Šibenčani žive za taj svoj grad. To je tako divno gledati. Kako se stvarala, recimo, Arsenova kuća. Sve smo dobili što se svake godine izgradilo, točno napravilo. Oni su se stvarno potrudili i gradonačelnik, divne Morana i Gorana. Kako su taj prostor pretvorile u nešto lijepo, ono što Šibenik zaslužuje. Jer ima jednu golemu kulturnu povijest, koja se sada otvara i predstavlja sve te stvari koje Šibenik nosi u sebi, sve ono najljepše što Šibenik ima. Ti divni ljudi zajedno su pokrenuli akciju spašavanja ljepote grada, otvorili sve džepove i pokazali sve što se ima.
Naš razgovor počeo sam stihovima pjesme “Šibenska nevista”. Ona je postala jedna od novih himni grada, a mnogima se posebno sviđaju stihovi: “Ovi dobri judi, je da jesu mrvu grezi, al’ su dobre ćudi”.
To kad ja kažem, pjevam na koncertu, onda se ti muški nasmiju svi. To je točno to, jer oni su prema karakteru glasni, reagiraju, ali imaju topla srca, tako su mekani. Prema tome osjetila sam i to da su se prepoznali svi ti muškarci o kojima je Arsen govorio u tom stihu. Oni su ponosni. Pa jesmo dobri, sve bi učinili. Ali smo glasni. Sve mora biti galama, na ulicama, u gradu, restoranu, trgovini… Sve glasno, svi naručuju vičući, sve je galama. Ali divni su i dobri. Prelijepih 45 godina proživjela sam u tom Šibeniku s Arsenom i s tim čarobnim gradom.
Kada govorimo o Šibeniku, kada bismo napravili anketu s pitanjem koja je prva asocijacija na Šibenik, mnogi bi rekli da je to katedrala svetog Jakova. A kada bismo pitali koju osobu povezujete sa Šibenikom, dobili bismo raznolike odgovore. Neki bi rekli da je to Arsen, neki Vesna Parun, Juraj Dalmatinac, Dražen Petrović, Mišo Kovač, Ivo Brešan, Vice Vukov, Ivo Pattiera, Maksim Mrvica, Špiro Guberina, Goran Višnjić, Leon Lučev, Dušan Šarac, Klapa Maslina…
Enormno mnogo divnih ljudi. Mnogo smo razgovarali o tome da bi trebalo jedanput apsolutno malo razmisliti i probuditi se i napraviti nešto za Vicu Vukova, s obzirom na cijelu njegovu situaciju. Ja otvoreno o tome govorim. On je za ljubav domovine, svojega Šibenika, na neki način izgubio i tako je, nažalost, i završio. I užasno je to, to je meni užasno. Ja ne mogu vjerovati da nema Vice Vukova. Neću zaboraviti prvi Festival šansone, kada ga je on pratio i kada je išla pjesma: “Nikad više, nikad više miris vrtla poslije kiše, nikad više. Kad nevera ljetna dođe, zamiriše bor, a netko mi iz daljine kaže: nevermore, nevermore”. I onda je on pitao: “Tko je to napisao?” Ja kažem Arsen, a on: “Ti Gospu!”, to je poštapalica koja označava da je nešto jako dobro. Onda je rekao: “Kad bi barem te šansone stalno imale taj duh toga nečega finog i uopće duh grada, duh naroda, to bi bilo tako divno da to ostane”. To smo tako on i ja razgovarali. On je baš bio prvi koji je imao taj šibenski duh i taj duh te kulture Šibenika i općenito šansonu kao šansonu.
Dana 17. kolovoza bit će devet godina otkako nas je Arsen napustio, a 12. i 13. srpnja bit će održan kulturno-glazbeno-edukativni program pod nazivom “Arsen, čovjek kao ja”. Što Vi kažete o tom projektu kojim se želi podsjetiti na Arsenov glazbeni i kulturni opus?
To proglašavam jednim veličanstvenim potezom, to da je netko tako razmišljao i donio takvu odluku. Jedna skupina divnih ljudi. Nisam vjerovala da će se to dogoditi. I vrlo sam počašćena i sretna, zbog cijele obitelji, zbog Arsena koji je stvarno obožavao taj svoj grad. Uvijek je rekao: “To je moj temelj, a Zagreb je samo nadogradnja”.
U Šibeniku će u sklopu programa “Arsen, čovjek kao ja” biti održane i radionice crtanja za djecu, upravo zato što je i Arsen volio crtati. Što kao odlična crtačica kažete o Arsenovu slikarstvu?
On je bio sjajan akvarelist i sjajno je crtao. Kao karikaturist, on je tolike ljude crtao i radio njihove portrete. Arsen je toliko vrsta talenta nosio u sebi. Ima predivnih radova slika ulja na platnu. On je i položio ispit na Akademiji likovnih umjetnosti, ali ipak se okrenuo glazbi. Jednostavno, ne govorim to jer su moji, ali svi su toliko daroviti u toj porodici Dedić. Imamo Arsena, imamo Matiju, Lu, Arsenova brata koji je sjajan pisac i sjajan slikar. Njegova djeca bave se glazbom, tako da je ta cijela porodica…
Umjetnički “vudrena”.
(smijeh) Da, umjetnički “vudrena” i sva gori od umjetnosti.
Arsen je imao i pravi umjetnički potpis, potpuno stilizirano slovo A koje sadržava križ. Originalno i baš njegovo.
Originalno njegovo, sjajno. Ima i AGM – Arsen, Gabi, Matija, na vratima sobe.
“Pjesma o Gabi Novak” se nalazi na kolekciji uspješnica Arsena Dedića
“25 Greatest Hits” (Croatia Records)
Jeste li ikada imali potrebu nacrtati neku njegovu pjesmu ili određene stihove?
Ne. Ne da nisam imala potrebu, nego se nisam niti usudila, to moram iskreno reći. Možda bih, ali nisam se usudila. Tu darovitost baš ne posjedujem, da bih ja to mogla napraviti. Nisam, ne.
Nisam Vas nikad pitao, koje su Vam Arsenove najljepše pjesme, koje posebno iz nekog razloga volite?
To je tako teško reći, da. Rekla bih “Kuća za ptice”, to je fantastična pjesma. On je napravio, recimo, “Sve te vodilo k meni”, dvije prekrasne pjesme koje su posvećene meni, “Gabrijela”, za Lu prekrasnu pjesmu itd. Možda, prema temperamentu, sagledavanju i načinu na koji ja pjevam, izdvojila bih pjesmu koju sam sve više i više s Matijom realizirala kad smo bili sami na sceni. “Pusti me da spavam”, to je upravo pjesma koja meni toliko leži. I tu sam ja već napravila više, ne da sam se držala pjesme kako je napisana, notno i tekstovno itd., nego kao jednu malu kazališnu predstavu jer svaki ti stih daje tu mogućnost, kao neka predstava, znaš. Stvarno, iskreno govorim. Jedna mala pjesma koja toliko sjajno govori i objašnjava jednu ljubavnu vezu. Daje takve mogućnosti da se ispoljiš i da možeš napraviti čudo od svake kitice, svakog dijela pjesme. Daje ti sve mogućnosti jedne male predstave.
To što govorite ja čujem i kada izvodite pjesmu “Ni ti ni ja”.
Ajoj da, da… i to je dobro. Pa ima toga jako puno.
Što je Arsenu bilo važno? Što je smatrao nagradom i priznanjem za svoj rad? Mi koji ga dobro znamo, znamo da nije volio hvalospjeve i divljenja, barem ne javno, ali Vi ga znate najbolje.
I to je istina. Nikad nije volio. Nikad nije volio i teško je primao te nagrade, ali bio bi i povrijeđen kad ne bi dobio neku nagradu, a smatrao je da ju je zaslužio. To je bio neki njegov oblik slabosti, ali u dubini se radovao nagradama. Ne daj Bože da netko nije pogodio ono što je on mislio i zašto je smatrao da je zaslužio da dobije nagradu.
Kako je bilo živjeti 24 sata na dan uz pjesnika, uz glazbenika, slušati kako nastaju glazbena remek-djela, a onda u prolazu svojega stana između sobe i kuhinje susretati sve one poznate ljude koji su surađivali ili jednostavno trebali Arsena?
Trebali su ga! Ajme meni burnoga života, nije mi bilo zaista lako, nije mi bilo lako tim više što sam ja nosila svoju karijeru i svoj poziv i jer sam odlučila krenuti u te glazbene vode, ali kuća je uvijek bila puna. Svi su htjeli doći, svi su se htjeli družiti, ona je baš bujala sva. Kad je Arsen, nažalost, zaspao zauvijek, često sam u tom prostoru razmišljala kako se to sve iscijedilo, kako sve to skupa nestaje, kako ljudi s kojima smo se družili odlaze. Ne bih mogla uopće reći da je to stan, nego bih prije rekla da je to jedan mali muzej, puno slika, puno lijepih stvari, uspomena, važnih nagrada, Porina… Pravi jedan mali muzej u kojem, i da se ništa ne događa, dovoljno ti je samo da gledaš pa onda nešto od toga izdvojiš što je sve bilo u vezi s time, pa već napuniš cijelu jednu stranicu života.
Meni je u sjećanju ostala Arsenova fotelja, u kojoj je on sjedio, radio i primao prijatelje, suradnike, novinare…
Da, i obvezna je bila rakijica, pićenca i druženja. Koliko sam se nakuhala raznih sarmi. Samo su mirisi bili, ljubav, razgovori o kulturi, slušanje glazbe, presviravanje i zajedničke suradnje, pitanja što bi ti tu dodao i tako dalje. To su trenutci koje ne možeš zaboraviti, koji su zapravo neprocjenjivi.
U razgovoru potkraj 2015. godine rekli ste mi da je u Arsenovoj sobi sve ostalo isto, nedirnuto. On je u toj, rekli smo, sobi radio, primao goste. Kako je Gabi devet godina poslije?
Još sve stoji na istome mjestu. Ništa nisam pomaknula. Vjerujte mi. Olovka, papir, klavir, sve je posloženo kako bi on to posložio. Onda ona torbica s njegovim CD-ovima visi, pepeljara. Ništa nisam maknula, sve stoji na istome mjestu. Najdivniji su mi rokovnici. To je predivno, čitam te rokovnike. Idemo na Božavu, brod ide u toliko i toliko. Imamo onda Osijek, onda imamo to i to. To su sve stvari koje ja premotavam sada i onda čitam. To mi je život zapravo. Obnavljam na neki način jedan prelijepi, bujni i život pun ratovanja, pun ljubavi i pun svega. Ali kažem, to je upravo sada najljepši dio mojeg života nakon Arsenova odlaska. Da me upravo ti rokovnici otvaraju kao da čitam neku zabavnu, novu knjigu. To je stvarno vrlo zanimljivo zbog toga što ti je sve bilo tu nekada, evo jučer, prekjučer. Sada toga nema i to je strašno.