SINIŠA ŠKARICA: “NE POSTOJI ŠKOLA ZA GLAZBENOG UREDNIKA”
Život u Šibeniku 50-ih i 60-ih godina, kako je izgledao? Što pamtite iz tih dana djetinjstva, glazbene događaje, sportske događaje…?
Pa, izgledao je radosno, mogao bih reći. Bilo je to lijepo vrijeme. Ja sam stanovao na Baldekinu, to ti je znači na rubu grada. To je kvart koji zapravo gotovo da ne pripada gradu. U to doba kad sam ja bio klinac, to su bile same livade, kamenjar. Djedova kuća je imala vrt, a kraj tog vrta je bila livadica. To je igralište na kojem su odrasli neki od najpoznatijih šibenskih nogometaša. Livadica je bila amfiteatralnog oblika, ograđena u kamenju, a zemlja crvena. Kao što su nekada izgledala nogometna igrališta, samo minijaturno. I ondje se igrao nogomet, igrao je Mladen Škugor, Krasnodar Rora, Roko Žepina, Cane Miljević, igrači koji su poslije napravili karijere. Mi smo, dakle, igrali nogomet, verali se po tim okolnim brdima, na Baldekinu oko kuće, u Triglavskoj ulici, koja je također bila prašnjava, neasfaltirana u to doba. Igrali smo se Indijanaca i kauboja, ili kad bismo prešli brdo, jer jednu dubravu – koja se naziva Rokić i koja je bila šuma, prava šuma, gotovo kao prašuma – mi smo zamišljali da je to kao Sherwood. Imali smo tamo sve mogućnosti. Biti s jedne strane Robin Hood i njegovi hajduci ili, ako smo bili na brdu, onda smo se igrali kauboja i Indijanaca. To izgleda kao Monument Valley iz Fordovih filmova.
Što je mali Škarica zamišljao? Što će biti jednog dana?
U to sam doba mislio da ću biti crtač, jer zapravo prva stvar koja bi se mogla povezivati s umjetnošću bilo je crtanje. Crtao sam jedrilice, nogometaše u akciji itd. U to je vrijeme izlazio ‘Narodni sport’. Ja bih didi kupovao te novine, onda bih gledao te fotografije nogometaša u akciji i uzeo bih olovku te bih na širokim rubovima samih novina već precrtavao te nekakve situacije. To sam radio i u one bilježnice na kvadratiće, na onom uredskom papiru po kojem se nekad pisalo i crtalo. I mogu ti reći da sam sve do trenutka dok me glazba nije uhvatila pod svoje, zapravo mislio da ću biti crtač stripova. I to mi je išlo dosta dobro, već sam u prvom razredu pučke nacrtao prve stripove za klince iz razreda, dakle, vršnjake. Nikad ih nisam do kraja dovršio, ali su zato bili puni akcije i fantazije.