Dr Veselin Savić, neuropsihijatar, držeći predavanje u Americi o razlici u navikama i mentalitetu Srba i Amerikanaca, istakao je za njega presudan detalj:Naša carica Milica, kad joj je poginuo muž, otišla je u manastir a na mjestu gde ga je prvi put ugledala podigla je crkvu (Ljubostinju), a vaša “princeza” Jacqueline Kennedy poslije pogibije Johna Kennedya digla je noge prvom bogatom Grku (Onazis) koji je na nju naišao.To je ogromna razlika između nas i zato se rijetko možemo razumjeti.
Primer kako je rješavao probleme sa luđacima.
Otac porodice iz unutrasnjosti, samoubojica recidivist,( četiri pokušaja). Dr. Savić je preporućen sa klinike kao zadnja slamka spasa. Pri tom zamole profesora da se suzdrži od prostota , da bude što finiji , jer je čovjek u delikatnoj psihičkoj situaciji;Dr. Savić obečava, i odlaze u drugu prostoriju.Tamo, po prići pacijenta, razgovor počinje Savićevim pitanjem:
“Ajde, koji je tebi k…..c, šta ti ‘očeš koju p…..u materinu?!”
Ovaj pomalo zbunjen, počinje objasnjavati svoju životnu priću i razloge zbog kojih neće odustati od suicida.
Dr.Savić sluša, sluša i pažljivo ga promatra. Pa kad ovaj završi, progovara:
“Ma znaš šta. Ti si potpuno u pravu, i slažem se sa tobom. Za tebe je smrt jedino rješenje, i što prije se ubiješ bit će bolje i za tebe i za druge. Ti si jedan slabić koji i ne treba da zivi, nepopravljiv si ti slučaj, nema lječenja, nema rješenja. Jedini savjet je da se ubiješ što prije…”
Čovek izlazi i odlazi sa prijateljima koji su čekali ispred i ulaze u lift. Neko pita sta je bilo. Ovaj, kreće…
“Koje je ovo djubre od doktora. Kod koga ste me vi doveli…. i ovaj čovjek lijeći ljude i slovi za najboljeg doktora… sramota. E ne pada mi više na pamet,sad se neću ubiti , baš njemu za inat.”
Tako je i bilo, nikad više nije pokušao, čak se i psihički oporavio, na radost porodice.
Evo još jednog zanimljivog primera iz rada Dr Veselina Savića:
Mlada žena brani doktorsku dizertaciju na neuropsihijatriji. Skupila se sva moguća familija, prijatelji u publici. Dr. Savić je predsednik komisije.Na kraju, posle briljantno odbranjene teze, svi članovi komisije daju svoje pozitivno misljenje i na kraju se obraćaju zamišljenom Dr. Saviću, da kao predsednik komisije iznese svoju ocjenu i eventualno postavi neko pitanje kandidatkinji. Starkelja gleda ženu, gleda ona njega… čeka pitanje. Odjednom će on:”Sine, bil’ ti dala meni p….e?”
Ona zaprepasćena, bez teksta kao i cijela sala.On opet:”Sine, ja te lijepo pitam, bil’ ti meni dala p…..e?”
Ona nije izdržala, , počinje plakati, suza suzu stiže, te jecajući počne se buniti nerazgovjetno… kako vi to tako… ma kako se usudjujete… sramota… šmrc, šmrc…
Na to će profesor svoju konkluziju:
“E moj sine, znas li ti jadna, šta tebe čeka sa luđacima… pa nećes ti izdrzati ni jednog jačeg luđaka, kod prvog čes se slomiti kad počne da ti ga sipa, a svaki drugi će ti tražiti p….e… Kad ovo nisi izdržala… bojim se ja da taj težak posao nije za tebe. Mnogo si, sine osjetljiva , a hočes raditi sa ludim ljudima.”
