Učili su nas općim moralnim načelima:Kada smo mi bili mali, roditelji, profesori, susjedi, prijatelji i kumovi
bili su osobe vrijedne poštovanja i ugleda.Što su bili bliži ili stariji, utoliko su takva naša osjećanja bila jača.Bilo je neodgojeno suprotstavljati se starijima, učiteljima ili nadređenima.OSJEĆALI SMO ISKRENO POŠTOVANJE.Imali smo povjerenja u starije, jer su bili roditelji, majke,ili rodbina sve djece, grupe u ulici ili škole u gradu… Danas smo tužni zbog svega onoga što smo izgubili, zbog onoga što će plašiti naše unuke jednog dana.Ljudska prava za kriminalce…. ?Ograničena prava za poštene građane… ?
Vraćati dugove i biti budala… ?Amnestija za prevarante… ?Pošteni su glupi… ?Ne iskoristiti nekoga, znači li to biti budala… ?što se to dešava s nama???
Profesori pretučeni u školama, manipulacije u bankama, eksploatacija radnika,korupcija u bolnicama i sudovima, prijevare, krađe, otmice, ubojstva….Rešetke na našim prozorima. Izolirani u vlastitim svjetovima.Djeca traže nagradu da bi završila školsku godinu?Mobilni u torbama za vrtiće?
Važniji je Armani od diplome!?Coca – cola važnija od zagrljaja?Važniji je plazma TV ekran od razgovora!?
Važnija je šminka od zajedničkog sladoleda!?Kakve su to vrijednosti?
Kako je moguće da je sve što nam je bilo važno nestalo, ili postalo smiješno?
Vratimo se temeljima života i osudimo nedostatak etike, morala i poštenja …
Budimo Ljudi sa velikim slovom, koji grade bolji, pravedniji svijet,u kome ljudi poštuju druge.
Hoću skinuti rešetke s prozora, da stavim cvijeće!
Hoću ponovo živu ogradu umjesto zidova, neprobojnih vrata, kamera,,……Tjelohranitelja!??Želim sjediti na stazi i držati otvorene prozore i otključana vrata u toplim noćima …Hoću ponovo poštenje kao motiv ponosa.Hoću ispravan karakter, čiste ruke i pogled u oči!Hoću solidarnost.Hoću nadu, radost, povjerenje …Hoću da se vrati stvarni život,jednostavan kao kiša,čist kao travanjsko nebo,lak kao lahor pred zoru.
Zajednički i jednostavan svijet,ljubavi, samilosti i solidarnosti …
