Gledajući MBZ priče, video priloge koje su pripremile Petra Pavić i Dina Puhovski, uhvat će vas i onaj, svima nam dobro znan, osjećaj melankolije.
Posjeta festivalu nije samo ulazak u svijet onkraj naše svakodnevnice (danas tako crne), nije bezbrižna zona razbibrige ili udaljavanje od nepredvidive stvarnosti, već sveto mjesto na kojem slavimo umjetnost, kreativnost i slobodu izražavanja. Mjesto na kojem se i dalje vodi bitka protiv progresivne površnosti, brzine, nestalnih vrijednosti i ostalih banalnosti modernog života 21. stoljeća.
Na festivalu glazba prestaje biti samo slušanje. Glazba postaje mjesto susreta, druženja, komunikacije, a festival i njegovi koncerti mjesto emocije i posebnih životnih trenutaka, a danas, u doba višestrukog globalnog lock-downa, glazba i festivali gube upravo taj svoj imanentni dio, svoj socijalni karakter.
MBZ je ponekad bio radikalan, ponekad pun iznenađenja i skandala, ali je uvijek istovremeno, sofisticirano i brižno davao puni značaj svojoj tradiciji. Festival kojeg imamo danas, proizašao je iz 60 godina vlastite prošlosti kojeg čine entuzijazam, domišljatost, znanje, volja za otkrivanjem novog, kritika i kompromisi, te ustrajnost svih onih koji su stvarali, radili, svirali, organizirali i bili publikom.
Više nego ikada do sad, MBZ ima važnu ulogu u našem kulturnom i društvenom životu, u povezivanju unutar i izvan nacionalnih granica, u okupljanju nove i stare publike koja će proslaviti čarobnu prošlost i pozdraviti kreativnu budućnost. Kako je Edoardo Sanguineti svojevremeno definirao festival kao „la fête collective“, te crpeći inspiraciju iz velike MBZ-ove prošlosti, nadam se da ćemo se uhvatiti za pravu nit-vodilju koja će nam otvoriti nove perspektive i avangardne mogućnosti promišljanja glazbe.
MBZ priče kao struja uspomena dovoljno su snažne da nadvladamo trenutne prepreke i sa znatiželjom očekujemo bolja vremena u kojima se „la fête collective“ suvremene glazbe može i mora održati.
MBZ PRIČE 1961-2021 možete pogledati OVDJE.
