Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti gitaristu, tekstopisca i pjevača hrvatskog rock sastava Prljavog kazališta – Jasenka Houra.
„Samo da vam kažem narode neka u ova teška vremena Bog čuva vas i nas“, to si rekao pred više od 250.000 ljudi 1989. godine na Trgu Republike, današnjem Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.
Izgleda da ne moram puno mijenjati konferansu na koncertima. To što sam tada izgovorio pokazalo se točnim. Naime, mi živimo na prostoru u kojem su okolnosti takve, baš kao u cijelome svijetu, no ne želim da ovo ispadne kao patetična priča, ali ta izjava iz 1989. jedna je od mojih pametnih i pokazalo se točnih rečenica. U životu sam imao nekoliko takvih rečenica iza kojih u potpuno stojim.
Neki bi u to vrijeme rekli da se ta tvoja rečenica pred toliko ljudi može povezati uz mladalački bunt, rock glazbu, ali i da je riječ o svojevrsnoj ludosti. Naime, događaj na Trgu Republike te davne 1989. dobio je značaj puno veći od jednog običnog koncerta ekipe iz Dubrave.
Neki put se jednostavno nalaziš i djeluješ u zadanim okolnostima, najbolje znaš i sam kad se pripremaš i radiš emisiju. Postoje dani kad te nešto jednostavno isprovocira, baš taj dana imaš drugačiji stav o nekim stvarima i pogledu na aktualnu situaciju. Pogotovo kada vidiš i osjetiš ljude kada dišu. Tada izgovoriš i neke stvari koje ne da ne bi rekao, ali u to trenutku možda nije pravo mjesto za njih. I one jednostavno zagrme i dobiju jednu višu i važniju dimenziju. Nas dvojicu veže puno toga. Sve ove godine novinari pišući o našem „Zabranjenom koncertu“ brkaju stvari. To nema veze s koncertom koji je održan na Trgu Republike, taj zabranjeni koncert kada nismo dobili dozvolu za nastup u Maksimiru na stadionu NK Dinamo održali smo u tvojoj emisiji na RVG-u. Upravo zbog takvih netočnih stvari, naklapanja i brkanja o našim velikim i manjim uspjesima i događajima vrijeme je da konačno završim pisanje knjige.
Čekaj, to je nešto što do sada nisi nikada spomenuo. Pišeš knjigu?
Da i do sada sam završio pisanje o našim glavnim članovima banda. Pišem o svemu što nas povezuje ili nas je povezivalo, pa tako i o smiješnoj strani svakoga od nas. Kako sam svakog člana grupe upoznao i što se tijekom našeg rada, snimanja albuma, putovanja i koncerata stvarno valjalo iza brda. Želim pokazati tu drugu pravu stranu Kazališta kako bi poništio sve one priče u kojima su nas ljudi podcijenili ali i ponekad precijenili. Želim kroz knjigu donijeti autentične priče o nama i našem radu. Na samom početku pisanja shvatio sam kako to neće biti mali zalogaj, jer jako puno ljudi, važnih ljudi bilo je oko Kazališta. U međuvremenu sve i svašta događalo i unutar samog banda. Samo u godinu dana bilo je lijepih ali i tužnih situacija tako da imam puno razloga sve još jednom sumirati i staviti na papir.
Jako si duhovit čovjek i tvoje konferanse na koncertima publika je uvijek čekala s velikim zanimanjem. Rekao si maloprije kako za svoje govorničke dijelove, obraćenje publici moraš biti isprovociran. Je li još uvijek tako i kada stvaraš, pišeš i skladaš pjesme? Naime dobro je poznato da si svoje stavove i ne slaganje s društvenim i socijalnim događajima često iskazivao baš kroz pjesme Kazališta: „Moj dom je Hrvatska“, „Sretan Božić gladna djeco“, „Lupi petama“, Dobro jutro šezdesetosmaši“, „Laku noć tebi Zagrebe“ …
Jako volim pjesmu „Laku noć tebi Zagrebe“, a što se tiče pjesme „Sretan Božić gladna djeco“ inspiraciju sam dobio kad sam čuo tradicionalnu međimursku pjesmu, odnosno stihove: „Marija njegova draga mati nije mogla stana najti, pa ga porodi u štalici na preoštroj slamici“. To me je baš očaralo i potaknulo da napišem tu pjesmu, jer blagdani nisu skupi darovi već je njihova suština puno važnija i dublja. Sve pjesme koje si nabrojao su referenca na zadanu okolnost. Htio ne htio događaji, stvari i vrijeme jednostavno te određuju. U nekim trenucima zato funkcioniraš bolje dok u drugima nisi baš najpametniji i važeš je li to dobro ili ne. Kad smo u studiju i radimo dosta smo sumnjičavi i nesigurni kao ljudi. Kako god to jednostavno izgleda kad pjesma izađe i svatko komentira na svoj način, to su oni ovako ili onako radili uvijek prethodi faza naše nesigurnosti u kojoj preispitujemo svaki dio pjesme. Stalno se javlja taj uteg. Zapravo ta sumnjičavost je i održala Kazalište sve te godine. Vjeruj mi bez obzira na sve kritičare (smijeh) s kojima sam dobar i nemam ništa protiv kritike ipak kako godine prolaze mislim da u našem slučaju nema većeg kritičara nego što je sam band. Mi smo unutar sebe baš nemili kritičari, jer svi znamo svaki ton u pjesmama. Svi članovi banda o pjesmama razmišljaju i noću i nisu skloni putiti nešto što nije dobro što im se ne sviđa. Zato, kako je raslo Kazalište tako sam pod sve većim pritiskom jer uvijek se traži i očekuje stepenica više.
U kojoj je kreativnoj fazi Prljavo kazalište? Je li te nešto u zadnjih nekoliko godina inspiriralo odnosno isprovociralo da povučeš Kazalište u studio i snimite nove pjesme?
Je (smijeh). Kod mene ti je to jednostavno, kad dođem kući stalno nešto pišem i bilježim. S moje strane sve je gotovo. Praktično pjesme su spremne za snimanje. No, moram ti priznati, a to nisam nikada ni bandu rekao, želio sam na našem slavljeničkom koncertu 2019. godine u zagrebačkoj Areni onako iz čista mira odsvirati dio jedne nove pjesme. To na kraju nisam napravio, jer je koncept koncerta bio drugačiji sve je bilo u znaku 30 godina od Trga. U svojoj karijeri s Kazalištem imao sam dosta takvih klinačkih ispada koji su nekada ispali dobro, a nekada i ne baš.
Budi sada klinac. Očekujem tvoj ispad, podjeli s nama te stihove koje si te večeri želio podijeliti sa zagrebačkom publikom?
…„I svaki kockar dobro zna jednom kad sjedne za stol tu nema povratka. I svaki junkie dobro zna da postoji šut nakon kojeg nema povratka. Svaki političar zna kakva je to igra i da iz nje nema povratka. Svaki klinac kad stavi gitaru oko vrata dobro zna tu nema više povratka…“
