Gloryhr.info

DUŠKO MANDIĆ: “ARANŽER JE ONAJ KOJI ODLUČUJE KAKVIM ĆE INSTRUMENTIMA BITI DOČARANA GLAZBENA PRIČA”

Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast što je u našem društvu bio producent i skladatelj Duško Mandić.

 

Najčešće si u ulozi producenta i aranžera na festivalima i koncertima, na snimanjima albuma. U svojoj karijeri imao si puno glazbenih suradnji i projekata. Što konkretno znači biti aranžer i producent pjesme? Koja je važnost aranžera i producenta u glazbenoj industriji?

Aranžerski i producentski posao se jako često preklapaju. I mogao bih reći da je aranžerski posao, u neku ruku, poveznica između autora i producenta. Što to znači? Ako se vodimo prema onom nekakvom ustaljenom načinu mišljenja da je autor pjesme onaj koji je smislio melodiju, autor teksta o čemu će se pjevati, onda je aranžer onaj koji odlučuje kakvim će se instrumentima dočarati ta priča. To je zato nekakav zajednički, autorski rad. A producent je poveznica, ako slučajno aranžer i producent nisu iste osobe, jer i to se događa. Producent, kada čuje aranžman koji je izveden nekakvim glazbeno-tehničkim rječnikom, upućuje ton-majstora na to što treba istaknuti isključivo radi umjetničkog dojma, što sakriti, koji instrument ide u prvi plan, koju dionicu će staviti u drugi itd.

Što to konkretno znači na primjeru neke pjesme? Dolazi Arsen Dedić i kaže: “Duško, imam pjesmu ‘Pričao bih ti o sebi’ i trebam aranžman za nju.” Tada ti stupaš na scenu.

Da, konkretno se sjećam baš te pjesme. To je bilo ljeto 1979. kada je Arsen predao demo-snimku na kaseti. Kolega Muc Ismailovski i ja bili smo zajedno aranžeri te pjesme. Muc je dao velik doprinos tome. Sjećam se da smo imali jedan krasan instrumentalni dio u ono doba i ondašnjim nekim kriterijima. Pjesmu smo učinili nešto malo bržom od onoga kako ju je Arsen zamislio. Dakle, to je nekakav aranžerski dio posla gdje smo zajedno s Vladom Kalemberom koji je pjevao, mjerili taj nekakav tempo, protok teksta. U svakom slučaju, intervenirali smo i u tempo. Izabrali smo tonalitet koji je najbolje odgovarao Kalemberu, i to je često producentski posao, a ne autorov. A samo produkcijski, imali smo sreću da smo tu Arsenovu pjesmu snimali u studiju “Hotline” u Frankfurtu. Ondje je na početku karijere bio Mark Holden iz kanadskog Toronta, koji je poslije postao vrlo poznati ton-majstor. Sjećam se da ga se baš ta pjesma dojmila, koju si spomenuo, iako nije riječ hrvatskog razumio, ali mu se svidjela ta nekakva emocija koju je pjesma nosila. Arsenu se jako svidjela ta snimka kada smo je donijeli natrag, kao autora ga je veselilo, bez obzira na te nekakve sitne izmjene, jer smo znali biti i dosta radikalni. Pjesmu ‘Pomozi mi’, također Arsenovu, jednu godinu poslije, on je predao kao laganu pjesmu. Mi smo je dvostruko ubrzali, jer repertoarski nam je trebala brža pjesma, bilo nam je žao žrtvovati je, svidjela nam se ta njegova pjesma u rukopisu. Dakle, ima uvijek raznih intervencija, sve se to ubraja u producentski, aranžerski dio posla.

Studirao si na Ekonomskom fakultetu, a prva snimka gdje pronalazimo tvoje ime i prezime je snimka iz 1979. godine. Riječ je o pjesmi ‘Zagrli me’ koju je snimio sastav Prva ljubav, a ti si potpisan kao skladatelj.

To je bilo na poticaj Josipa Ivankovića koji je bio skladatelj grupe Prva ljubav i postojala je nekakva pjesma u maniri Erica Claptona, koja se nije mogla repertoarski povezati s tim sastavom, ali nije bila ni za Srebrna krila. Postojala je jedna laganija pjesma, zaboravio sam joj naziv, i Josip je imao želju, pitao me kojim se harmonijama koristi Clapton u toj pjesmi. Zamolio me da napišem, a to nije bila moja zadaća u to doba. Ispalo je da sam je silom prilike na kraju potpisao, makar je tamo dosta velik dio Josipov, koji se nije, ne znam zbog čega, potpisao. Nije to samo moja pjesma.

U pjesmu ‘Zagrli me’ diskograf je jako vjerovao jer je ona objavljena i kao singl-ploča. Sam si spomenuo Srebrna krila, vrlo važan sastav u tvojem životu. S njima si bio osam godina. Grupa Srebrna krila bila je, uz Nove fosile, naš najuspješniji pop sastav osamdesetih. Kako ti gledaš na to razdoblje? U Srebrnim krilima si, uz aranžerski rad, svirao i gitaru?

Za mene je to važno životno razdoblje. Počeo sam s njima kad sam imao 18 godina. Da nije bilo mojih dragih dječaka, Vlade Kalembera i Dade Jelavića, danas se ne bih bavio ovim poslom. Ti ljudi su htjeli da ja dođem svirati u Srebrna krila. Ja sam, kad su me prvi put pitali bi li s njima snimio ploču, mislio da se šale, da žele od mene posuditi instrumente koje sam imao pa me na taj način žele privući. Ne, oni su tada imali nekakvu viziju da osnuju nešto što se danas zove boy band. Željeli su okupiti nekakvih četiri ili pet za tadašnje pojmove lijepih dječaka, ali kako smo mi svi morali sami svirati, nije tada bilo da to rade nekakvi studijski glazbenici. Gledala se, naravno, prvo ta nekakva kompetencija. Meni je to sigurno odredilo život. Već nakon prve singlice bio sam zainteresiran i znatiželjan i ispitivao sam ton-majstore: “Kako si dobio ovaj zvuk, ovaj miks? Kako tretiraš vokal?” Bio sam znatiželjan, tako ćemo to reći, to me jednostavno najviše interesiralo. Nikad nisam sebi zadao i rekao: “Ja ću jednog dana biti producent ili aranžer.” Rijeka me odnijela, struje na to, tako da danas zapravo ja tim dečkima mogu zahvaliti. Ekonomiju nisam nikad završio jer me odnijela ta glazbena rijeka, negdje daleko, daleko.

Prije dolaska u Srebrna krila, o čemu si razmišljao? Sam si rekao kako si imao instrumente, dobro si svirao gitaru, ali koji su bili planovi tada 18-godišnjeg Mandića?

To je krasno pitanje. Znao sam inače baš prijateljima govoriti, za razliku od mnogih, nisam imao pojma čime ću se baviti. Ekonomiju sam izabrao, moj otac je bio ekonomist pa onda nekako po inerciji. Naravno da su roditelji bili ti koji su mi davali potporu i kupovali instrumente dok ja još nisam imao svoje novce, ali uvijek su mi govorili i upozoravali me: “Pazi, ovo ti je nešto kratko i jednokratno, drži se ti škole.” To je bila inače paradigma u to doba, moraš se držati, nekako pod navodnicima, ozbiljnog trajnog posla. Ja osobno nisam računao koliko će što trajati, ali da si me pitao kao gimnazijalca u Drugoj gimnaziji u Križanićevoj, što bi tada bio, odgovorio bih da bih najradije svirao u nekakvom dobrom hotelskom bendu, recimo nekakav soul repertoar. Pratio bih dobre pjevače i to bi bio vrhunac mojih ambicija, ne bih ništa tražio dalje od toga.

Sam si istaknuo kako si bio znatiželjan, pa si dolaskom u Srebrna krila tražio odgovor na pitanje kako se nešto snima i kako se dolazi do nekog zvuka. Koliko je zapravo u Krilima teško bilo doći na položaj aranžera ili producenta? Jer sve ste radili zajedno, ali uglavnom su aranžmane i produkciju potpisivali Muc i Kalember, a tek onda ostatak ekipe. Za pjesmu ‘Ja igram na sve ili ništa’ ti si napisao aranžman. To je pjesma s albuma ‘Sreo sam ljubav iz prve pjesme’.

Uh, uzeo si primjer! Čak se nisam odmah mogao sjetiti koja je to točno pjesma, sad znam koja je. To je jedna od mnogih replika pjesme ‘Ja nisam kockar ali gubim’. Da, dobro si primijetio. Imali smo sreću kao bend, bili smo ravnopravni u odlučivanju, nikad nitko nije pomislio, ni naš dragi pjevač Vlado Kalember, ni ja koji sam više prešutno bio angažiran u tom aranžerskom producentskom dijelu posla. Nikad to nismo radili zbog nekakvog častoljublja, materijalne koristi. To je bilo isključivo moje područje i fokus zanimanja, a Vladino pjevanje, mediji, PR – kako bi se danas reklo. Drugi članovi su se opet bavili nekakvim drugim stvarima. Zapravo, to je bio moj hobi. E sad, imali smo sreću da nam se nisu interesi preklapali, nego je svatko za nešto bio zadužen, i uvijek spominjem kako mi je čast da sam svirao s tim dečkima, jer i u materijalnom smislu, a i u tom dogovoru o podjeli posla, svatko je imao svoje područje. Nikad se nije reklo: “Ajde ti ćeš pisati, ti ćeš raditi aranžman.” Ne! Samo po sebi je išlo, najviše me je zanimalo biti u studiju od jutra do mraka. Istodobno, tadašnji SOKOJ, odnosno poslije i ZAMP, nisu bili jednostavno skloni tolerirati da svi budemo potpisani pod aranžmane ili produkciju, već se moralo potpisati imenom i prezimenom. Kako smo bili ravnopravni u svemu, rekli smo idemo abecednim redom, ždrijebom. Od tuda je to da je Adi Karaselimović potpisan kao aranžer na pjesmi ‘Nek živi ljubav’, koja je zapravo samo uz gitaru i pjevanje, a čovjek je dao doprinos opet u nekim drugim pjesmama. To je sve kod nas išlo, kao što sam rekao, abecednim redom. Bili smo u tome dosta nemarni, nismo za to marili tako da to ne prikazuje pravu istinu, ali istodobno nisu ostali članovi bili indiferentni prema aranžmanu. Bili su jednostavno angažirani prema osobnim preferencijama.

Da, ali to je vrlo važno jer su Srebrna krila imala svoj prepoznatljiv zvuk, počevši od same prve pjesme ‘Ana’. Smatraš li pjesmu ‘Kulminacija’ jednom od važnijih pjesama u svojoj karijeri? To je bio pokušaj odlaska na Euroviziju. Tu si ti u glavnoj ulozi i kao producent i aranžer.

Da, nevjerojatno, sad me podsjećaš na te neke stvari, to je bilo prije 40 i nešto godina. Prije 43 godine. Kako smo tada bili popularni, nismo bili lakomisleni, sigurni, kao sad mi idemo predstavljati našu zemlju. Ne! To je bila vrlo velika borba. Sjećam se da se te godine natjecao i Oliver Dragojević. Pobijedio je Seid Memić Vajta s pjesmom ‘Leila’. ‘Kulminacija’ za koju si me pitao, mislim da nije nešto značajno napravila ovdje kao takva, u smislu nekakve popularnosti, ali ona je produkcijski meni bila jako draga. Opet moram spomenuti Muca Ismailovskog koji je dao jedan prekrasan uvod na klaviru, to je zvučalo jako europski. Mene je kao producenta veselilo, išli smo to miksati i dorađivati u Arco studio u Münchenu. Tamo sam imao čast upoznati nekoliko izvrsnih ton-majstora i producenata. Jednostavno zvizneš kad vidiš koje je njihovo znanje, i tada se naravno tehnologija jako razlikovala u usporedbi s onim što smo imali kod nas. Danas ta granica praktički ne postoji.

Imam single-ploču ‘Ana’, koja je objavljena za njemačko tržište pod nazivom ‘Joana’. Objavljena je u potpuno drugačijem aranžmanu u odnosu prema originalnoj snimci, i to je za Srebrna krila – Silverwing – dobrim djelom radila njemačka ekipa.

Da, njemačka ekipa, ali ipak moram spomenuti i našu ulogu. Muc i ja smo u Njemačkoj proveli jedan i pol mjesec u proljeće te 1980. Na zahtjev našeg producenta za njemačko tržište Dietmara Kawohla, poznatog kao autora i producenta pjesme ‘Oceans of Fantasy’ koju je snimila grupa Boney M. Čovjek je bio i naš producent i htio je izbjeći mogućnost da nešto pođe po zlu. Dakle, htio je zadržati autentičnost grupe Srebrna krila bez obzira na to što smo mi imali nekakve dobre naklade u našoj zemlji. Htio se osigurati pa je rekao da u studio dođu pjevač i gitarist, i neka on svira za svaki slučaj. To je bilo tako, ne zato što sam ja bio silno dobar, nego zato što je želio ostaviti gitarističku boju kao na originalu. Dakle, inzistirao je da mi dođemo u Njemačku. Uz nas, došao je i Muc kao jedan od originalnih aranžera pjesme. I mi smo sudjelovali u snimanju. Tako da to sve nije samo njemačka ekipa radila. Mi smo u mjesec i pol puno vremena proveli u nekakvih pet ili šest režija, i bili smo impresionirani ponajprije tehnikom, ali i kriterijem koji imaju ljudi u njemačkim studijima. Na mene je to imalo silan utjecaj, tada sam odlučio to čim bolje upiti i prenijeti ovdje kada dođem snimati.

Odlaskom iz Srebrnih krila, ti si počeo jednu novu priču s elektro-pop glazbom. Riječ je o suradnji s grupom Neki to vole vruće u kojoj si bio važan član iz sjene. Ako su Srebrna krila bila tvoj band, onda su Neki to vole vruće bili na entu tvoj band.

Imaš pravo. Zahvaljujući činjenici da sam svirao u Srebrnim krilima kao gitarist i bavio se tim aranžerskim i producentskim poslom, dosta ljudi me, još dok sam svirao u Srebrnim krilima, tražilo i angažiralo, iskreno se nadajući da će možda i dio tog zvjezdanog praha doći na njih u komercijalnom smislu. Nisu to bili pozivi nužno samo zbog umjetničkih razloga, ali dobro. Svima je bilo dobro, možemo reći simbioza, obostrana, višestrana korist s nešto više ili manje uspjeha. Što se tiče grupe Neki to vole vruće, malo je drugačija priča. Sa Šomijem, Silvestrom Dragojem i Jimmyjem Stanićem mlađim poznajem se još iz trećeg razreda osnovne škole. Vršnjaci smo, odnosno oni su stariji godinu dana od mene. Dobro smo se poznavali, nismo se družili u toj dobi, ali smo zajedno pjevali u zboru i naše je prijateljstvo poslije preraslo u jedno pravo veliko prijateljstvo. Zajedno smo svaki dan bili u Saloonu, Kulušiću. Šomi je, kad se vratio iz vojske, imao nekoliko krasnih pjesama, zaista prekrasnih pjesama koje je napisao i pitao me sjećam li se Stanića iz škole. Rekao sam naravno da ga se sjećam, često ga srećem u gradu. Šomi mi je rekao da bi on za njega pisao pjesme te je ideja bila da Jimmy bude solist. Istina je ovo što si rekao na entu, jer ja sam u Neki to vole vruće bio suautorski i produkcijsko-aranžerski član.

Oblikovao si zvuk grupe u pravom smislu riječi.
Da. Istina je da sam za sastav Neki to vole vruće nekako autorski, najviše u životu bio, posvećen i angažiran jer je to bila jako bliska glazba mojem uvjerenju, za razliku od onoga čime sam se bavio prije. Naravno, mi smo svi oportunisti, mnogi smo slušali fusion, jazz, rock, a nekakav izričaj nam je za van bio pop ili zabavna glazba, isto s ništa manje uvjerenja. Neki to vole vruće su mi, da, sigurno sredina osamdesetih. Tada je bilo odlučeno, u ondašnjem Jugotonu, da će ipak njih dvojica biti duet, naravno privučeni pozornošću jer su tada već postojali Wham, Daryl Hall and Joey Oates. Ime im je dao Albert Papo, jedan od suvlasnika Saloona i dugo, dugo smo surađivali, a u kontaktu smo i dalje.

Sve je počelo pjesmom ‘California’. Ona je preko noći 1985. godine postala veliki hit. Rekao si da si u to vrijeme slušao jazz fusion, a mene zanima poveznica koja je bila sjajno odrađena, kao dvije glazbene priče istog zvuka i stila. Konkretno mislim na pjesmu ‘Teška vremena’ i vašom inačicom pjesme ‘Vienna Calling’, koju je snimio Falco. Kako je nastala ta aranžersko-producentska sličnost?

Ideja je bilo, to je hodanje po tankoj žici. Zašto hodanje? Nije bila ideja plagiranje ili uzimanje malo od svakog dijela. To je bio ipak nekakav hommage, možemo reći posveta. Dakle, da se vratim četiri godine prije, u 1980. godinu. Spominjao sam da smo tada bili u Njemačkoj, snimajući pjesme sa Srebrnim krilima. Tada sam upoznao Šveđanina Matsa Björklunda, gitaristu koji je godinama snimao za Boney M, Amandu Lear, ali i produkcije za tadašnje najveće njemačke zvijezde. Jedan prekrasan muzičar, jedan skroman čovjek s kojim sam proveo nekih desetak dana pričajući o instrumentima, razmijenili smo iskustva. Taj čovjek je poslije postao producent i autor Falca. I on je radio za ‘Vienna Calling’. Dakle, i to je bio hommage našem prijateljstvu, poznanstvu, iako mu nikad nisam to dostavio da čuje. Izgubili smo kontakt.

Surađivao si s mnogim glazbenicima. U studiju si bio u ulozi aranžera ili producenta ili gosta na albumu. Surađivao si s Mišom Kovačem, grupom Prljavo kazalištee, Tomislavom Ivčićem, Tihomirom Pop Asanovićem, Novim fosilima, Terezom Kesovijom, Zdenkom Kovačiček, Oliverom Dragojevićem, Arsenom Dedićem, Zrinkom Tutićem, Massimom itd.

Da, to je raznolika ekipa. Želim iskreno reći da sam, radeći za svakog od tih izvođača, radio iz uvjerenja. Bez obzira na to što osobno nisam slušao zabavnu glazbu, mogu reći da smo primjenjivali svoje znanje i ono što nas je veselilo.

Ako smo rekli da su tvoji bendovi Srebrna krila i Neki to vole vruće, gdje bi u svojoj karijeri, prema važnosti, uvrstio skladbe, odnosno cijeli rad na crtanome filmu ‘Čudnovate zgode Šegrta Hlapića’?

Možda mi je to najzahtjevnije što sam u životu napravio. Sve je počelo kada mi je došao moj prijatelj Željko Zima s kojim sam snimio jako puno reklama i koji je bio producent i osnovni motivator i pokretač, uz cijelu ostalu ekipu, da bi se ostvario taj dugometražni crtani film. On mi je dao povjerenje. Dao mi je mnogo vremena, a mislim da sam radio sedam mjeseci na 80 minuta glazbe za taj film. Ono što mene silno veseli, to ćeš ti znati jer si upućen. Dobio sam montiran film, ali bez bilo kakvog razgovora, bez bilo kakvih efekata. Bez atmosfere. Gluh film, i sad sam ja zapravo počeo glazbeno oslikavati svaki pokret, svaki korak. Osnovna namjera bila je, i vodio sam se onim što danas kolokvijalno zovemo diznijevski način, znači pratio sam svaki pokret. Jer ti možeš napraviti samo nekakvu neutralnu podlogu, glazbenu podlogu koja ne smeta dijalogu. Ovdje sam išao angažirano, i to me stajalo sedam mjeseci života da to uspijem tako napraviti. Nažalost, danas nemam nikakvu kopiju. Nemam tu snimku da bih eventualno mogao pojačati tu glazbu. Ona je često jednostavno podređena dijalozima, možda i previše. Ali smatram da, to si me baš pogodio. To je razdoblje koje mi je bilo iznimno naporno, ali da, to je moje, to sam skladao, aranžirao i producirao od početka. Tako da sam bio odgovoran za svaki ton.

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.