Gloryhr.info

EDO MAAJKA: “PJESMA “PRŽIIII” BILA JE ČISTA PROVOKACIJA”

 

Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih repera ovih prostora Edo Maajka.

 

Prije 20 godina objavio si album “No sikiriki”.

Stari se. (smijeh)

Saznao sam da je prije 20 godina, u samo prvih osam sati prodano 4000 primjeraka. To je za današnje vrijeme, za fizičko objavljivanje albuma, sjajna brojka.

A nemoj zezat. Nisam to znao. Znam da kad je bio objavljen prvi put prije 20 godina na CD-u, da je bio totalni hype. I zahvaljujući tom hypeu rasprodali smo Dom sportova. Mislim, nismo ga rasprodali. Imali smo tu sreću da nam je T-Com uletio kao sponzor. Platili su pola ulaznica za koncert. Ali to je bila bitna stvar, na koncertu je bilo 10 000 ljudi.

Iste te godine grupa Hladno pivo imala je koncert u maloj dvorani Doma sportova, a ti si, kao novi izvođač, nastupio pred punom velikom dvoranom Doma sportova.

U to je vrijeme izašla i naša suradnja – “I za sve seljake, radit narodnjake”. Snimili smo pjesmu “Teško je ful biti kul”.

Što kažeš da na to da si i 20 godina poslije tražena roba?

Mislim da sam uvijek bio tražena roba. Nemam pojma. Nekako živim u toj iluziji. Ljudi se sjećaju tog albuma. Mnogi su odrasli uz njega, uz te pjesme.

Album “No sikiriki” snimao si u Morris Studiju. To je bilo tvoje aktivno koncertno-klupsko vrijeme, možemo reći – zlatno doba hrvatskog hip-hopa. I sam si naglasio, album je rezultirao koncertom u Domu sportova. To je ujedno bio i prvi veliki dokaz i potvrda da odlično radiš i imaš publiku na svojoj strani. Vrati nas malo 20 godina unatrag na druženja i snimanje u Morris Studiju. Konkretno, kako je izgledao tvoj dolazak u taj studio koji je podržavao mlade, inovativne autore i izvođače.

To je prekrasan prostor, to su prekrasni ljudi. Miro Vidović mi je promijenio život. Bio mi je jedan od najboljih prijatelja. Ondje sam upoznao sve, napravio sve najbolje stvari. Miro je bio jedan od rijetkih koji je znao smiksati sve kako treba i koji je znao to sve završiti. Ali ondje sam upoznao sve! Upoznao sam, recimo, Arsena. Nikad neću zaboraviti te sate i dane provedene u razgovoru s Arsenom. Miro je kao čovjek, meni je teško govoriti o njemu, ali fakat sam bio vezan uz njega i volio sam ga. Bio mi je jedan od najboljih prijatelja. Nina Badrić je ondje snimila, napravila sve svoje najbolje pjesme i albume. Cijeli Blackout pokret je ondje snimao. Cijeli hip-hop tamo se okupljao jer je Miro znao smiksati hip-hop. Sve što je prolazilo Mirove ruke zvučalo je stvarno prekrasno. Tako da je biti ondje bilo nevjerojatno, i događalo se jako puno toga. Ja sam ondje bio kao neki namještaj, kao neka stolica. Bio sam stalno prisutan. I Morris Studio bit će dio mene zauvijek.

Vrati nas malo i u to vrijeme snimanja prvog albuma “Slušaj mater” jer me zanima kako je izgledao tvoj ulazak u tada jaku hrvatsku, zagrebačku hip-hop scenu koja se okupljala oko Mire Vidovića, Luke Tralića Shota, Blackouta i Radija 101.

Pa bilo je čudno. Bilo je dobro dok neki ljudi nisu čuli moj prvi album u studiju. Ja sam bio jako nesiguran, nesiguran sam i sad. U ono vrijeme, prva stvar, mislio sam da to neće nikako proći, nekakva pjesma o nekim prikazama i s nekim ratnim traumama. A druga stvar, hrvatska scena u to vrijeme bila je jako jaka, moćna. Tako da kad sam krenuo s objavljivanjem, mogu reći da je sve izašlo u dobro vrijeme, zato što je El Bahattee, nažalost, napuštao scenu, pa se tu dogodila jedna rupa s te strane. I taj storytelling mislim da nitko nije toliko pokrio kako sam ga pokrio ja u to vrijeme kada je izašao moj prvi album. Ja dolazim iz neke glazbene punk-škole, rock and roll, tako da se nisam družio s reperima. Nisam znao repere. Znao sam ih iz viđenja. A nisam se nikada družio i izlazio s njima. Ja nisam visio na Jarunu, u klubovima s Blackout ekipom, u klubu Aquarius.

U to vrijeme nisam imao kruh za sebe. Ja sam dolazio na Blackout program čisto onako: “Di si? Bok, jesi dobro?” I to je bilo sve. Prvo sam se povezao s Elementalom, sa Shotom. Onda s producentima, s Dashom. Taj Dashov zvuk, taj balkanski hip-hop je nešto što je mene izgradilo. Izgradio sam se na tom zvuku koji je on napravio. I bilo je tu svega, i ono, znaš, Bosanac, pljuvanja i toga svega, ali bilo je i raje koja me je voljela, koji su me gotivili, koji su me gurali. I još jedna bitna stvar da ja nisam počeo nastupati s DJ-em. Krenuo sam od početka s bendom. Ja dolazim iz tog bendovskog miljea, jer sam prije toga imao bend tijekom studiranja. Kratko je trajalo moje studiranje, jednu i pol godinu. Imao sam HC bend, crossover-bend, tako da sam htio nastaviti imati takav jedan prateći bend. I onda sam napravio Leksorine i počeli smo nastupati. Tako da je otpočetka bila priča iz nekih hip-hop krugova kao Edo nije hip-hop. Mislim, u to vrijeme što god je bilo bolje od nekakvog prosjeka, nije bilo hip-hop u očima i ušima tih ljudi. Tako da je to za mene bila pohvala. Ali, u liveu sam ja bio potpuno drugačiji. Išao sam tom nekom bendovskom stazom.

Zapravo, svima si u studiju bio simpatičan i na glazbenoj sceni dok nisi progovorio, dok nisu konkretno čuli što radiš, tvoje pjesme i na koji način snimaš. Ali kad si govorio o tim nekim problemima, što su ti zamjerali, gdje su te svrstavali, bilo je dosta problema i od strane glazbenih udruga u to vrijeme. Imao si problema s prijavama za glazbene nagrade i to zato što nisi imao hrvatsko državljanstvo. Stalno si bio na tapetu i stalno se propitivalo jesi li ili nisi hrvatski izvođač. Sjećam se naših razgovora iz tog vremena. Bio si dosta ljut. Baš ti je to smetalo i frustriralo te?

Je. Pa kako mi ne bi smetalo. Završio sam srednju školu u Hrvatskoj. U Hrvatskoj sam od 90-ih, preciznije 1992. Prvi album objavio sam 2002., i nikako nisam mogao dobiti državljanstvo. Mislim, moja prva dva, tri albuma bila su nominirana za Porin za album godine i za hip-hop album. Ubijao sam koncertima, nastupao, ali nemam državljanstvo, kao nemam pravo. Tad se to još uvijek moglo sve regulirati preko izdavača, jer mi je diskograf bio iz Hrvatske. Vlasnik mojih snimka je Menart, slovenska tvrtka koja radi i djeluje u Hrvatskoj.

Sve to oko tebe bilo je nezaustavljivo objavljivanjem albuma “No sikiriki”, pogotovo pjesme “Pržiiii”. Nakon toga svi su znali za tebe i pričali o tebi, tvojim stihovima i rapu.

“Pržiiii” je bila crna komedija na tadašnju pop-scenu, nešto što je u to vrijeme bilo najbolje i najslušanije. Kako sam ja panker u duši, morao sam to ismijavati i napravio sam to dosta kvalitetno. Napravili smo spot koji je bio presmiješan i prekvalitetan. Tako da je ta pjesma, kada je izašla kao single, odjeknula. Još u to vrijeme nije bilo YouTubea i nije bilo tih zafrkancija, ali to je doslovce bilo svugdje i to su svi vidjeli. Neki su se uvrijedili. Onda sam skontao da postoje u hrvatskoj glazbenoj industriji jaki glazbeni klanovi. Ako ti diraš, naprimjer, mog pjevača, ako ga pljuješ, nećeš moći ovo ili ono. Mislim, meni to nije izgledalo kao pljuvanje, meni je to izgledalo kao neki stand-up u kojem ću se zafrkavati s nekim osobama koje su kao nedodirljive na sceni. I to sam i radio, i mislim da je ta pjesma super prošla, ali poslije te pjesme baš je bio pritisak. Idemo mi njega maknuti. Neke emisije su bile gašene zbog mojih pjesama. Taj album “No sikiriki” bio je jedna nevjerojatna era jer si imao “Pržiiii” oko koje su neki glazbenici ustali protiv mene. Imao si i pjesme zbog kojih su neke radioemisije ugašene. Političari su u to vrijeme, bitni političari, znači glavni političari mainstreama i oporbe, raspravljali o mojim pjesmama u političkim emisijama.

Jesi li se tad osjećao važnim, jesi li shvatio koliko brutalni stihovi imaju moć?

Nisam.

To je vrijeme kada se intenzivno razgovaralo, raspravljalo o tvojim stihovima, o tvojoj glazbi. Do tada su te gotovo svi probali ignorirati, ali nakon “Pržiiii” to je bilo nezaustavljivo. Je li pravi razlog “napada” na tebe bio to što nisi imao hrvatsko državljanstvo ili to što si bio jak, previše dobar i nekome smetao?

Pa malo sam nagazio neke ljude. Da ih nisam nagazio, ne bi njima to smetalo. Nisam kalkulirao, jednostavno sam bio takav. Sada to ne bih radio jer sad nemam te emocije u sebi. Ali provokacija mi je bila glavna stvar. Želio sam ljudima predočiti ta njihova ogledala. Uvijek sam gledao svoje tekstove kao nekakva ogledala koja ću staviti ispred slušatelja ili ispred scene ili ispred bilo čega, i reći – Gledajte se! To je taj mentalitet. Recimo pjesma “Pržiiii” bila je čista provokacija. U ono vrijeme, ako se sjećaš, narodnjaci nisu bili dobrodošli, bili su manje-više zabranjeni. Tako da sam htio napraviti pjesmu koja će biti ubitačna, smiješna, ulaziti u uho i donijeti ono čega se svi plaše. Sad mi to nije gušt. Sad su narodnjaci dobrodošli, sad su narodnjaci pop. Sad su narodnjaci zicer. I to mi se onda ne radi. To možda nije pametno poslovno, ali takav sam. Kad je nešto zicer, bježimo od toga.

Ti si u to vrijeme svojim stihovima govorio o socijalnim i društvenim problemima, problemima koji su bili vezani za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu. Konkretno, album “No Sikiriki” donosi ratne teme. On je bio realan osvrt na stanje tog vremena, na sve ono što se događalo u Hrvatskoj, ali i svijetu. Jedan totalno crni album, pjesme koje govore i o radnim navikama, kriminalu, životnom standardu. Ali tu ima i ljubomore, strasti, pjesama o stvarnosti, svakodnevici. Prije 20 godina na hrvatskoj sceni to sve se izbjegavalo. Glazba je više bila samo za zabavu. Stihovi su bili tvoje glavno oružje i adut na sceni. Uz sjajnu produkciju, uz dobar beat, provokaciju na rep-scenu donio si folk-elemente koje si uspješno povezivao u cjelinu.

Da. Taj album nastao je u pauzama mojih promotivnih koncerata prvog albuma. Mislim, taj album je izašao dvije godine nakon izlaska prvog albuma koji i nakon prve godine od objavljivanja nitko baš nije primjećivao, nije bio svjestan. Došao je Porin i pitanja “Tko je taj Edo Maajka koji je nominiran za album godine?” Bio sam nominiran s Thompsonom i Gabi Novak. I odjednom smo počeli malo sviruckati, odjednom drugi album s kojim sam htio baš napraviti neki pomak. Imao sam dvije solucije – ili ću ići putem “Prikaza”, praviti pjesme s kojima ću se dodvoravati ljudima još više, ili napraviti album koji ću otvoriti s “Ovdje više ne dolaze ni rode” s pjesmom “Sevdah o rodama”. Recitacijom koja je jako ozbiljna, koja udara u želudac, koja je puna trauma, mojih i tuđih. I koja je nastala tako kako je nastala. Nije se kalkuliralo kako bi to sad izgledalo. Tada nije bilo Facebooka, tada nisi mogao neki response čuti. Ja sad odem na internet i kad ti objaviš ovaj naš intervju, ja mogu otići u komentare i vidjeti: “Jeb***, on je idiot, što si ga zvao?” Znaš, drugačije je to bilo vrijeme, jednostavno. To je baš taj postratni album u koji sam stavio malo nekog optimizma, jer to je bilo moje, to je mene sve jako iznenadilo.

Album je tematski crnjak, a naziv “No sikiriki” postao je svima poštapalica za pozitivu, poziv za nenerviranje.

Tako je, i album nosi pozitivu. Znaš, ti kad slušaš i najcrnje pjesme na albumu, one na kraju imaju neki tračak svjetla. Nije to tmina. Svaka na kraju donosi neko svjetlo.

Ti si zbog rata morao napustiti svoj dom u Bosni i Hercegovini. Prvo si živio u Privlaci pokraj Zadra i onda si došao u Zagreb. Kad si zavolio Zagreb? Znamo se jako dugo, pa tako znam da voliš sve što bi bilo i obilježje purgera. Voliš nogomet, voliš Dinamo, bio si u Zagrebu kada je Dinamo pobijedio Partizan 5-0? Volio si Radio 101…

Da, tu utakmicu protiv Partizana gledali smo u stanu. Tada sam pohađao srednju školu u Zagrebu. A na Stojedinici sam počeo i karijeru, a i moja opsesija Stojedinicom počela je malo prije onih prosvjednih skupova. To je bio nevjerojatan period, malo ljudi danas se sjeća toga i zna. I Stojedinica se u odnosu na ono vrijeme promijenila, svi su se promijenili (smijeh). Cijeli Blackout nastao je na Stojedinici. U biti ti prosvjedi su bili jak vjetar u to hip-hop jedro. Tamo se iznjedrila ona pjesma za Radio 101, gdje Dino Dvornik pjeva refren i gdje su oni najjači MC-jevi bili okupljeni oko Blackouta. Nisam mogao nastaviti studirati u Zagrebu jer nisam imao papire, dokumente. Bio sam izbjeglica i stranac, lomilo mi se srce zbog toga svega. Tu su mi bili svi prijatelji, odrastao sam tu! Morao sam se preseliti u studentski dom u Tuzli i ondje sam studirao i upoznao ekipu s radio emisije FMJAM i shvatio da tamo ima hip-hopa i osnovali smo Defance bend, to je bio crossover-bend. Znači, imali smo rifove na koje se mora repat (smijeh) jako i snažno. Napustio sam fakultet u Tuzli i vratio se u Zagreb, upisao sam za kuhara. Ostavio sam se fakulteta i počeo sam snimati demo-snimke. Prvi demo snimio sam kod Shota za pjesme “Mahir i Alma” i “Minimalni rizik”. To se je zavrtjelo na Blackoutu, to je tada bila demo-emisija. I odmah su počeli stizati pozivi, počeo sam ići po izdavačkim kućama. Nekako sam došao do Menarta, želio sam biti u diskografskoj kući Menart. Svi koji su valjali, objavljivali pjesme i albume, bili su tada u Menartu. I nije mi bilo ništa bitno. Nije mi bilo bitno ni kakav ću ugovor potpisati. Ništa mi nije bilo bitno. Samo sam htio za Menart snimiti i ispucati iz sebe to što imam. Nisam planirao neku veliku karijeru. Ja sam mislio da, s obzirom na to da ću biti kuhar, da možda odradim koju svirku i onda skupim za neki auto sa strane. U glavi mi nije bilo da ću imati dva, tri albuma.

Kada sam donio prvi album na miksanje, Miro Vidović mi je rekao: “Što ti u životu radiš?” Ja sam mu odgovorio: “Slušaj, ako vama treba kakav kuhar da tu napravimo neku kuhinju, ja vama mogu kuhati raditi neke gablece.” A on meni kaže: “Mali, ti ne razumiješ, ovo je super, nećeš moći biti kuhar.” “Vježbaj, repaj”, to mi je govorio, “počni trčati, počni vježbati, jer ti ćeš imati koncert i biti uspješan.” Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Tek nakon Doma sportova shvatio sam da je ovo stvarno nešto veliko. Ne znam kako to objasniti, jer ja generalno imam u životu taj problem jer sam odrastao u izbjeglištvu. Svi mi ljudi koji smo odrasli u izbjeglištvu imamo sindrom toga da ne znamo vrijedimo li i ne znamo koliko vrijedimo. Mislimo da vrijedimo manje jer smo izbjeglice. Bez obzira na to jesmo li izbjeglice u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Austriji, Americi… Jednostavno to dobivamo od okoline, takav output. I ako si sam, a ja sam bio sam bez roditelja u Hrvatskoj, u nekom momentu počneš i vjerovati u to sve.

Danas vjeruješ u sebe, u ono što radiš, u svoje pjesme i svoj uspjeh?

Pa opušten sam, nije mi to bitno toliko. Danas kad radim pjesme, radim samo za sebe. I tad sam ja radio pjesme za sebe, ali sad još više kopam po sebi. Znači, manje gledam na društvo, a više gledam na sebe i gledam kako da očistim neke svoje stvari, nešto s čim se hrvam kod kuće sam. Od 40. na ovamo, ajmo reći od 38. na ovamo, posljednja dva albuma, “Put u Plus” i “Moćno”, nastala su na totalno drugačiji način od svega što sam prije radio. To je ogromna introspekcija. Svaka linija u svakoj pjesmi na ta posljednja dva albuma nešto mi znači. Jako mi je bitno.

Osobno?

Osobno. Osobno za mene. Osobno za moju obitelj, za moje prijatelje.

Jesi li kad osjetio ljubomoru, da je netko ljubomoran na tebe zbog tvojih pjesama, zbog toga što si uspio?

Jesam, jesam. Da! Reperi inače imaju vrlo izražen ego, imaju ga svi. I onda je bio taj problem kad ljudi počinju pričati o tome i hvaliti se o tome što oni rade, koliko oni imaju. Bla bla bla. Nekad sam jednostavno znao prešućivati neke stvari iz svog života da ne bih izazivao druge, jer znam što je ljubomora. Osjetio sam je mnogo puta.

Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih repera ovih prostora Edo Maajka.

 

Prije 20 godina objavio si album “No sikiriki”.

Stari se. (smijeh)

Saznao sam da je prije 20 godina, u samo prvih osam sati prodano 4000 primjeraka. To je za današnje vrijeme, za fizičko objavljivanje albuma, sjajna brojka.

A nemoj zezat. Nisam to znao. Znam da kad je bio objavljen prvi put prije 20 godina na CD-u, da je bio totalni hype. I zahvaljujući tom hypeu rasprodali smo Dom sportova. Mislim, nismo ga rasprodali. Imali smo tu sreću da nam je T-Com uletio kao sponzor. Platili su pola ulaznica za koncert. Ali to je bila bitna stvar, na koncertu je bilo 10 000 ljudi.

Iste te godine grupa Hladno pivo imala je koncert u maloj dvorani Doma sportova, a ti si, kao novi izvođač, nastupio pred punom velikom dvoranom Doma sportova.

U to je vrijeme izašla i naša suradnja – “I za sve seljake, radit narodnjake”. Snimili smo pjesmu “Teško je ful biti kul”.

Što kažeš da na to da si i 20 godina poslije tražena roba?

Mislim da sam uvijek bio tražena roba. Nemam pojma. Nekako živim u toj iluziji. Ljudi se sjećaju tog albuma. Mnogi su odrasli uz njega, uz te pjesme.

Album “No sikiriki” snimao si u Morris Studiju. To je bilo tvoje aktivno koncertno-klupsko vrijeme, možemo reći – zlatno doba hrvatskog hip-hopa. I sam si naglasio, album je rezultirao koncertom u Domu sportova. To je ujedno bio i prvi veliki dokaz i potvrda da odlično radiš i imaš publiku na svojoj strani. Vrati nas malo 20 godina unatrag na druženja i snimanje u Morris Studiju. Konkretno, kako je izgledao tvoj dolazak u taj studio koji je podržavao mlade, inovativne autore i izvođače.

To je prekrasan prostor, to su prekrasni ljudi. Miro Vidović mi je promijenio život. Bio mi je jedan od najboljih prijatelja. Ondje sam upoznao sve, napravio sve najbolje stvari. Miro je bio jedan od rijetkih koji je znao smiksati sve kako treba i koji je znao to sve završiti. Ali ondje sam upoznao sve! Upoznao sam, recimo, Arsena. Nikad neću zaboraviti te sate i dane provedene u razgovoru s Arsenom. Miro je kao čovjek, meni je teško govoriti o njemu, ali fakat sam bio vezan uz njega i volio sam ga. Bio mi je jedan od najboljih prijatelja. Nina Badrić je ondje snimila, napravila sve svoje najbolje pjesme i albume. Cijeli Blackout pokret je ondje snimao. Cijeli hip-hop tamo se okupljao jer je Miro znao smiksati hip-hop. Sve što je prolazilo Mirove ruke zvučalo je stvarno prekrasno. Tako da je biti ondje bilo nevjerojatno, i događalo se jako puno toga. Ja sam ondje bio kao neki namještaj, kao neka stolica. Bio sam stalno prisutan. I Morris Studio bit će dio mene zauvijek.

Vrati nas malo i u to vrijeme snimanja prvog albuma “Slušaj mater” jer me zanima kako je izgledao tvoj ulazak u tada jaku hrvatsku, zagrebačku hip-hop scenu koja se okupljala oko Mire Vidovića, Luke Tralića Shota, Blackouta i Radija 101.

Pa bilo je čudno. Bilo je dobro dok neki ljudi nisu čuli moj prvi album u studiju. Ja sam bio jako nesiguran, nesiguran sam i sad. U ono vrijeme, prva stvar, mislio sam da to neće nikako proći, nekakva pjesma o nekim prikazama i s nekim ratnim traumama. A druga stvar, hrvatska scena u to vrijeme bila je jako jaka, moćna. Tako da kad sam krenuo s objavljivanjem, mogu reći da je sve izašlo u dobro vrijeme, zato što je El Bahattee, nažalost, napuštao scenu, pa se tu dogodila jedna rupa s te strane. I taj storytelling mislim da nitko nije toliko pokrio kako sam ga pokrio ja u to vrijeme kada je izašao moj prvi album. Ja dolazim iz neke glazbene punk-škole, rock and roll, tako da se nisam družio s reperima. Nisam znao repere. Znao sam ih iz viđenja. A nisam se nikada družio i izlazio s njima. Ja nisam visio na Jarunu, u klubovima s Blackout ekipom, u klubu Aquarius.

U to vrijeme nisam imao kruh za sebe. Ja sam dolazio na Blackout program čisto onako: “Di si? Bok, jesi dobro?” I to je bilo sve. Prvo sam se povezao s Elementalom, sa Shotom. Onda s producentima, s Dashom. Taj Dashov zvuk, taj balkanski hip-hop je nešto što je mene izgradilo. Izgradio sam se na tom zvuku koji je on napravio. I bilo je tu svega, i ono, znaš, Bosanac, pljuvanja i toga svega, ali bilo je i raje koja me je voljela, koji su me gotivili, koji su me gurali. I još jedna bitna stvar da ja nisam počeo nastupati s DJ-em. Krenuo sam od početka s bendom. Ja dolazim iz tog bendovskog miljea, jer sam prije toga imao bend tijekom studiranja. Kratko je trajalo moje studiranje, jednu i pol godinu. Imao sam HC bend, crossover-bend, tako da sam htio nastaviti imati takav jedan prateći bend. I onda sam napravio Leksorine i počeli smo nastupati. Tako da je otpočetka bila priča iz nekih hip-hop krugova kao Edo nije hip-hop. Mislim, u to vrijeme što god je bilo bolje od nekakvog prosjeka, nije bilo hip-hop u očima i ušima tih ljudi. Tako da je to za mene bila pohvala. Ali, u liveu sam ja bio potpuno drugačiji. Išao sam tom nekom bendovskom stazom.

Zapravo, svima si u studiju bio simpatičan i na glazbenoj sceni dok nisi progovorio, dok nisu konkretno čuli što radiš, tvoje pjesme i na koji način snimaš. Ali kad si govorio o tim nekim problemima, što su ti zamjerali, gdje su te svrstavali, bilo je dosta problema i od strane glazbenih udruga u to vrijeme. Imao si problema s prijavama za glazbene nagrade i to zato što nisi imao hrvatsko državljanstvo. Stalno si bio na tapetu i stalno se propitivalo jesi li ili nisi hrvatski izvođač. Sjećam se naših razgovora iz tog vremena. Bio si dosta ljut. Baš ti je to smetalo i frustriralo te?

Je. Pa kako mi ne bi smetalo. Završio sam srednju školu u Hrvatskoj. U Hrvatskoj sam od 90-ih, preciznije 1992. Prvi album objavio sam 2002., i nikako nisam mogao dobiti državljanstvo. Mislim, moja prva dva, tri albuma bila su nominirana za Porin za album godine i za hip-hop album. Ubijao sam koncertima, nastupao, ali nemam državljanstvo, kao nemam pravo. Tad se to još uvijek moglo sve regulirati preko izdavača, jer mi je diskograf bio iz Hrvatske. Vlasnik mojih snimka je Menart, slovenska tvrtka koja radi i djeluje u Hrvatskoj.

Sve to oko tebe bilo je nezaustavljivo objavljivanjem albuma “No sikiriki”, pogotovo pjesme “Pržiiii”. Nakon toga svi su znali za tebe i pričali o tebi, tvojim stihovima i rapu.

“Pržiiii” je bila crna komedija na tadašnju pop-scenu, nešto što je u to vrijeme bilo najbolje i najslušanije. Kako sam ja panker u duši, morao sam to ismijavati i napravio sam to dosta kvalitetno. Napravili smo spot koji je bio presmiješan i prekvalitetan. Tako da je ta pjesma, kada je izašla kao single, odjeknula. Još u to vrijeme nije bilo YouTubea i nije bilo tih zafrkancija, ali to je doslovce bilo svugdje i to su svi vidjeli. Neki su se uvrijedili. Onda sam skontao da postoje u hrvatskoj glazbenoj industriji jaki glazbeni klanovi. Ako ti diraš, naprimjer, mog pjevača, ako ga pljuješ, nećeš moći ovo ili ono. Mislim, meni to nije izgledalo kao pljuvanje, meni je to izgledalo kao neki stand-up u kojem ću se zafrkavati s nekim osobama koje su kao nedodirljive na sceni. I to sam i radio, i mislim da je ta pjesma super prošla, ali poslije te pjesme baš je bio pritisak. Idemo mi njega maknuti. Neke emisije su bile gašene zbog mojih pjesama. Taj album “No sikiriki” bio je jedna nevjerojatna era jer si imao “Pržiiii” oko koje su neki glazbenici ustali protiv mene. Imao si i pjesme zbog kojih su neke radioemisije ugašene. Političari su u to vrijeme, bitni političari, znači glavni političari mainstreama i oporbe, raspravljali o mojim pjesmama u političkim emisijama.

Jesi li se tad osjećao važnim, jesi li shvatio koliko brutalni stihovi imaju moć?

Nisam.

To je vrijeme kada se intenzivno razgovaralo, raspravljalo o tvojim stihovima, o tvojoj glazbi. Do tada su te gotovo svi probali ignorirati, ali nakon “Pržiiii” to je bilo nezaustavljivo. Je li pravi razlog “napada” na tebe bio to što nisi imao hrvatsko državljanstvo ili to što si bio jak, previše dobar i nekome smetao?

Pa malo sam nagazio neke ljude. Da ih nisam nagazio, ne bi njima to smetalo. Nisam kalkulirao, jednostavno sam bio takav. Sada to ne bih radio jer sad nemam te emocije u sebi. Ali provokacija mi je bila glavna stvar. Želio sam ljudima predočiti ta njihova ogledala. Uvijek sam gledao svoje tekstove kao nekakva ogledala koja ću staviti ispred slušatelja ili ispred scene ili ispred bilo čega, i reći – Gledajte se! To je taj mentalitet. Recimo pjesma “Pržiiii” bila je čista provokacija. U ono vrijeme, ako se sjećaš, narodnjaci nisu bili dobrodošli, bili su manje-više zabranjeni. Tako da sam htio napraviti pjesmu koja će biti ubitačna, smiješna, ulaziti u uho i donijeti ono čega se svi plaše. Sad mi to nije gušt. Sad su narodnjaci dobrodošli, sad su narodnjaci pop. Sad su narodnjaci zicer. I to mi se onda ne radi. To možda nije pametno poslovno, ali takav sam. Kad je nešto zicer, bježimo od toga.

Ti si u to vrijeme svojim stihovima govorio o socijalnim i društvenim problemima, problemima koji su bili vezani za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu. Konkretno, album “No Sikiriki” donosi ratne teme. On je bio realan osvrt na stanje tog vremena, na sve ono što se događalo u Hrvatskoj, ali i svijetu. Jedan totalno crni album, pjesme koje govore i o radnim navikama, kriminalu, životnom standardu. Ali tu ima i ljubomore, strasti, pjesama o stvarnosti, svakodnevici. Prije 20 godina na hrvatskoj sceni to sve se izbjegavalo. Glazba je više bila samo za zabavu. Stihovi su bili tvoje glavno oružje i adut na sceni. Uz sjajnu produkciju, uz dobar beat, provokaciju na rep-scenu donio si folk-elemente koje si uspješno povezivao u cjelinu.

Da. Taj album nastao je u pauzama mojih promotivnih koncerata prvog albuma. Mislim, taj album je izašao dvije godine nakon izlaska prvog albuma koji i nakon prve godine od objavljivanja nitko baš nije primjećivao, nije bio svjestan. Došao je Porin i pitanja “Tko je taj Edo Maajka koji je nominiran za album godine?” Bio sam nominiran s Thompsonom i Gabi Novak. I odjednom smo počeli malo sviruckati, odjednom drugi album s kojim sam htio baš napraviti neki pomak. Imao sam dvije solucije – ili ću ići putem “Prikaza”, praviti pjesme s kojima ću se dodvoravati ljudima još više, ili napraviti album koji ću otvoriti s “Ovdje više ne dolaze ni rode” s pjesmom “Sevdah o rodama”. Recitacijom koja je jako ozbiljna, koja udara u želudac, koja je puna trauma, mojih i tuđih. I koja je nastala tako kako je nastala. Nije se kalkuliralo kako bi to sad izgledalo. Tada nije bilo Facebooka, tada nisi mogao neki response čuti. Ja sad odem na internet i kad ti objaviš ovaj naš intervju, ja mogu otići u komentare i vidjeti: “Jeb***, on je idiot, što si ga zvao?” Znaš, drugačije je to bilo vrijeme, jednostavno. To je baš taj postratni album u koji sam stavio malo nekog optimizma, jer to je bilo moje, to je mene sve jako iznenadilo.

Album je tematski crnjak, a naziv “No sikiriki” postao je svima poštapalica za pozitivu, poziv za nenerviranje.

Tako je, i album nosi pozitivu. Znaš, ti kad slušaš i najcrnje pjesme na albumu, one na kraju imaju neki tračak svjetla. Nije to tmina. Svaka na kraju donosi neko svjetlo.

Ti si zbog rata morao napustiti svoj dom u Bosni i Hercegovini. Prvo si živio u Privlaci pokraj Zadra i onda si došao u Zagreb. Kad si zavolio Zagreb? Znamo se jako dugo, pa tako znam da voliš sve što bi bilo i obilježje purgera. Voliš nogomet, voliš Dinamo, bio si u Zagrebu kada je Dinamo pobijedio Partizan 5-0? Volio si Radio 101…

Da, tu utakmicu protiv Partizana gledali smo u stanu. Tada sam pohađao srednju školu u Zagrebu. A na Stojedinici sam počeo i karijeru, a i moja opsesija Stojedinicom počela je malo prije onih prosvjednih skupova. To je bio nevjerojatan period, malo ljudi danas se sjeća toga i zna. I Stojedinica se u odnosu na ono vrijeme promijenila, svi su se promijenili (smijeh). Cijeli Blackout nastao je na Stojedinici. U biti ti prosvjedi su bili jak vjetar u to hip-hop jedro. Tamo se iznjedrila ona pjesma za Radio 101, gdje Dino Dvornik pjeva refren i gdje su oni najjači MC-jevi bili okupljeni oko Blackouta. Nisam mogao nastaviti studirati u Zagrebu jer nisam imao papire, dokumente. Bio sam izbjeglica i stranac, lomilo mi se srce zbog toga svega. Tu su mi bili svi prijatelji, odrastao sam tu! Morao sam se preseliti u studentski dom u Tuzli i ondje sam studirao i upoznao ekipu s radio emisije FMJAM i shvatio da tamo ima hip-hopa i osnovali smo Defance bend, to je bio crossover-bend. Znači, imali smo rifove na koje se mora repat (smijeh) jako i snažno. Napustio sam fakultet u Tuzli i vratio se u Zagreb, upisao sam za kuhara. Ostavio sam se fakulteta i počeo sam snimati demo-snimke. Prvi demo snimio sam kod Shota za pjesme “Mahir i Alma” i “Minimalni rizik”. To se je zavrtjelo na Blackoutu, to je tada bila demo-emisija. I odmah su počeli stizati pozivi, počeo sam ići po izdavačkim kućama. Nekako sam došao do Menarta, želio sam biti u diskografskoj kući Menart. Svi koji su valjali, objavljivali pjesme i albume, bili su tada u Menartu. I nije mi bilo ništa bitno. Nije mi bilo bitno ni kakav ću ugovor potpisati. Ništa mi nije bilo bitno. Samo sam htio za Menart snimiti i ispucati iz sebe to što imam. Nisam planirao neku veliku karijeru. Ja sam mislio da, s obzirom na to da ću biti kuhar, da možda odradim koju svirku i onda skupim za neki auto sa strane. U glavi mi nije bilo da ću imati dva, tri albuma.

Kada sam donio prvi album na miksanje, Miro Vidović mi je rekao: “Što ti u životu radiš?” Ja sam mu odgovorio: “Slušaj, ako vama treba kakav kuhar da tu napravimo neku kuhinju, ja vama mogu kuhati raditi neke gablece.” A on meni kaže: “Mali, ti ne razumiješ, ovo je super, nećeš moći biti kuhar.” “Vježbaj, repaj”, to mi je govorio, “počni trčati, počni vježbati, jer ti ćeš imati koncert i biti uspješan.” Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Tek nakon Doma sportova shvatio sam da je ovo stvarno nešto veliko. Ne znam kako to objasniti, jer ja generalno imam u životu taj problem jer sam odrastao u izbjeglištvu. Svi mi ljudi koji smo odrasli u izbjeglištvu imamo sindrom toga da ne znamo vrijedimo li i ne znamo koliko vrijedimo. Mislimo da vrijedimo manje jer smo izbjeglice. Bez obzira na to jesmo li izbjeglice u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Austriji, Americi… Jednostavno to dobivamo od okoline, takav output. I ako si sam, a ja sam bio sam bez roditelja u Hrvatskoj, u nekom momentu počneš i vjerovati u to sve.

Danas vjeruješ u sebe, u ono što radiš, u svoje pjesme i svoj uspjeh?

Pa opušten sam, nije mi to bitno toliko. Danas kad radim pjesme, radim samo za sebe. I tad sam ja radio pjesme za sebe, ali sad još više kopam po sebi. Znači, manje gledam na društvo, a više gledam na sebe i gledam kako da očistim neke svoje stvari, nešto s čim se hrvam kod kuće sam. Od 40. na ovamo, ajmo reći od 38. na ovamo, posljednja dva albuma, “Put u Plus” i “Moćno”, nastala su na totalno drugačiji način od svega što sam prije radio. To je ogromna introspekcija. Svaka linija u svakoj pjesmi na ta posljednja dva albuma nešto mi znači. Jako mi je bitno.

Osobno?

Osobno. Osobno za mene. Osobno za moju obitelj, za moje prijatelje.

Jesi li kad osjetio ljubomoru, da je netko ljubomoran na tebe zbog tvojih pjesama, zbog toga što si uspio?

Jesam, jesam. Da! Reperi inače imaju vrlo izražen ego, imaju ga svi. I onda je bio taj problem kad ljudi počinju pričati o tome i hvaliti se o tome što oni rade, koliko oni imaju. Bla bla bla. Nekad sam jednostavno znao prešućivati neke stvari iz svog života da ne bih izazivao druge, jer znam što je ljubomora. Osjetio sam je mnogo puta.