Ivica Šimić, osnivač i bivši umjetnički direktor kazališta Mala scena, glumac i redatelj, 18. veljače 2025. godine predstavit će svoju prvu knjigu “Igra u beskonačnost”, zbirku članaka o kazalištu za djecu i dramskoj pedagogiji.
Ivica Šimić, koji je od 2016. godine profesor na sveučilištu Eurasia u Xi’anu, Kina, od 2014. godine piše tekstove o igri, igranju te o utjecaju igre na razvoj djeteta. Knjigu će promovirat redateljica i profesorica dr. sc. Snježana Banović, a tekstove će čitati dramska umjetnica Anja Šovagović Despot.
Iz recenzije dr. sc. Snježane Banović:
Prije osam godina, ne mogavši nikako riješiti veliki problem krivog usmjeravanja djece u scensku umjetnost tj. u kazalište, Kinezi su pozvali hrvatskog glumca, redatelja i dugogodišnjeg ravnatelja svjetski poznatoga kazališta za djecu „Mala scena“ da im pomogne usustaviti razorni sustav školovanja djece u području kazališne pedagogije, potpuno podivljalog i tržištu prepuštenog kineskog sustava kazališta za djecu u kojem se sve mjeri – novcem i u kojem su oponašanje i kopiranje viđenoga osnovni stvaralački prosede. Jer kao što se djeca u Hrvatskoj generacijama uče pretvaranju umjesto igranju u osvajanju scene a sve to po vjekovnom uzoru „pedagogije“ koju su smislili Englezi, tako se i mali Kinezi kroz krajnje staromodno dramsko obrazovanje uče tom štetnom pretvaranju koje je, kako tvrdi autor ove knjige – posve suprotno od Igre. Rezultat je jednak, kaže autor – nesvijest. I Hrvatske i Kine. I u pravu je.
Pred nama je knjiga koja nam kroz mnogobrojne uvide, u detalje ubjašnjava uzroke i posljedice te povijesne pogreške i koja nam usto nudi i ljekovita rješenja za njihovo popravljanje nakon bujica i njima prouzročene štete. Proizašla iz blogova koje Šimić piše i objavljuje redovito, sve od svog odlaska iz Hrvatske u Kinu, odlaska koji se pretvorio u široku misiju koja traje, sada već punih osam godina, a koja za središnji cilj ima plemenito zagovaranje prava djece na – Igru!
Izostaje tako, već pokoljenjima, u kazališnom stvaranju (ne samo za djecu) najvažniji sastojak razvoja kazališne estetike, i ne samo nje, a to je Igra. Igra je djetetov posao kaže autor i to je najkraći moto kojim se ispisuje namjera ove nadahnute knjige, na mjestima i potresne, duboko emotivne kakav je i sam pisac.
Po njemu djeca najbolje uče kad se igraju, kad su uključeni u učenje, kad ih se tiče, kad je ono kontekstualizirano na suvisao način koji im daju osjećaj pripadanja. Kreativnost nije jedina pogodnost koju djeca dobivaju u igri ona je glavno sredstvo kojim djeca razvijaju ključne interese i kompetencije, uče kako donositi odluke, rješavati probleme, kontrolirati se i slijediti pravila, kako regulirati osjećaje.
U igri djeca stvaraju prijatelje i nauče slagati se s drugima kao jednakima. Uza sve to, igra unapređuje mentalno i fizičko zdravlje. Na kraju, ali ne i manje važno, u igri djeca imaju priliku činiti ono što žele, a ne samo ono što moraju. U igri se djeca raduju i zabavljaju, ostvaruju se i sretna su.
Iako je naš svijet prepun krilatica i zastavica o pravima djece među kojima su i prava na sigurno i zdravo djetinstvo, ali i na umjetničke doživljaje, njihov je život prepun strahova kojima nema puno lijeka, no mi i dalje, ohrabreni i obogaćeni autorovim emocijama i primjerima vjerujemo u smisao umjetničke ljekovitosti.
