Gloryhr.info

TONY CETINSKI: “”JA SAM ZALJUBLJEN” I U OVO VRIJEME ZVUČI MOĆNO I FLUIDNO, I OSTAVILA JE PEČAT TOG VREMENA, DANCE RAZDOBLJA”

Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih izvođača Tony Cetinski.

“Ljubav i bol” je vrlo važan album za hrvatsku glazbenu scenu, glazbenu produkciju, hrvatsku diskografiju, ali i za tvoju karijeru. Na tom si se albumu predstavio kao vokalno inovativni mladi glazbenik, premda si vokalom i glazbenim talentom zainteresirao publiku i glazbene kritičare već svojim prvim snimkama: “Srce nikad ne laže”, “Marina”, “Ljubomora”, “Tebe ne bih mijenjao” i eurovizijskom “Nek’ ti bude ljubav sva”. Album “Ljubav i bol”, nakon tvojega početnog rock-evergreen stila, zvuka šezdesetih, šlagersko-zabavnog pop-stila, odredio je tvoj glazbeni smjer i donio ti glazbeni status. Iz današnje perspektive, s odmakom, taj album možemo nazvati i tvojom prvom kolekcijom hitova. “Ja sam zaljubljen”, “Tvoje tijelo”, “23. prosinac”, “Plamen ljubavi”, “Danas ćeš mi trebati”, “Zauvijek tvoj”, “Casanova”, “Ljubavi mi trebamo” i naslovna “Ljubav i bol” bile su pjesme za tvoj novi početak. Za inovativni potez za tebe i za hrvatsku glazbenu produkciju zaslužan je, uz tebe, skladatelj i producent Guido Mineo i suradnici koji su napisali odlične stihove za album: Alka Vuica, Neven Palčić Papageno i Borivoj Vincetić. Kako ti doživljavaš album “Ljubav i bol”? Vrati nas malo u 1994. i 1995., kad si s ekipom snimao album.

Koliko je to važan album za hrvatsku glazbu, to će se vidjeti tek kad me ne bude. Za mene je bio zaista bitan, jer je to bila prekretnica u pop, polu-dance stila, što se razlikovalo od svega što sam do tada radio. Prije svega bih izdvojio pjesmu “Tvoje tijelo”. Nastala je u vrijeme popularnog zvuka dancea, kad su to svi radili i bavili se tim stilom manje ili više uspješno. Mi smo, za razliku od njih, istaknuli električnu gitaru u prvi plan. Poslije je ta gitara dobila i vizualni dio, našu Ninu Morić koja je to odlično odglumila u videospotu za pjesmu “Tvoje tijelo”. Ali kad govorimo o zvuku, produkciji i cijelom dojmu pjesme, ta je pjesma odskakala od tadašnjih trendova dance, plesne glazbe na našoj sceni. Meni je upravo ta pjesma omogućila da se vratim u ono što mi je prirodnije od dancea.

Toni, u isto vrijeme imao si veliki radijski i klupski hit “Totalno sam lud”, koji si snimio s grupom ET. Ta pjesma nije na albumu “Ljubav i bol”.

Da. Totalno sam lud je bio veliki hit, ali s pravom nije na tom albumu, jer nije uopće dio te priče i tog zvuka. Nastojali smo što više toga odsvirati i snimiti uživo, a tada je za album “Ljubav i bol” bio angažiran, cijeloga ga je genijalno odsvirao, najbolji bend s ovih prostora koji je tada egzistirao u toj postavi. Riječ je o grupi Songkillers. Mogu reći da su oni bili najveći muzičari, i to su i dan-danas, naravno uz moj sadašnji bend. Odlični glazbenici koji još uvijek traju u radu s različitim bendovima. Neki su postali veliki autori, kao što je Ante Pecotić, koji je na albumu svirao bas-gitaru. Upravo je i to jedna od najvećih vrijednosti albuma, jer je sve odsvirano uživo. Moram napomenuti da je to bilo vrijeme vladavine cro dancea, kad se sve snimalo, baš kao i danas trep, na razne samplere i ritam-mašine. Mi smo se odvažili napraviti odmak od toga i otišli smo k Trulom, u njegov legendarni studio JM (Janko Mlinarić). Najvažnija karika u stvaranju albuma bio je Guido Mineo, kao autor i producent albuma. Kod Trulog smo snimili cijeli album, to je nezaboravno razdoblje za mene. A nezaboravno mi je bilo i slušanje jedne moje pjesme na tada najpoznatijem radiju iz toga vremena, a to je Radio 101. Bilo je pravo iznenađenje ako se na tom radiju zavrtjelo nešto domaće. To je onda bilo vauuu. Sjećam se da sam se vraćao s nekog koncerta kući na Sveti Duh, gdje sam tada živio. I u garaži sam ostao zabetoniran u autu dok nije završila moja pjesma na tom radiju. Provjeravao sam nekoliko puta, je l’ to stvarno na Stojedinici puštena pjesma “Tvoje tijelo”. Pjesma je obilježila to razdoblje, kao i “23. prosinac”, koji je izvan konkurencije.

Toni, govorimo o vremenu kad je publika već znala za tebe, dolazila na tvoje koncerte, pjesme koje si snimio mogle su se čuti u radijskim programima. Često si gostovao i u televizijskim emisijama jer si imao hit pjesmu “Nek’ te zagrli netko sretniji”, a 1994. predstavljao si i Hrvatsku na Eurosongu s pjesmom “Nek’ ti bude ljubav sva”. Za mnoge si ti bio stilski definiran, pogotovo nakon nastupa na Eurosongu. Mnogi su te u glazbenoj industriji, a i glazbeni kritičari, smatrali pjevačem ljubavnih balada i hrvatskim Erosom Ramazzotijem. Kad si odlučio da ne želiš biti retro pop-šlager pjevač, nego pjevač svoje generacije, izvođač pjesama moderne produkcije, svojevrsni inovator popa, dancea i rocka?

Moram sada biti iskren. Zapravo, uvijek sam iskren, tako ću biti i sada. Odmah nakon povratka s Eurosonga, još u avionu, razmišljao sam koji mi je sljedeći korak. Zato što je neminovno da nakon eurovizijskog uspjeha gotovo svi izvođači nestanu sa scene, ne postoje. Što u tom trenutku? Ne ponoviti ono što si pokazao dosad, napraviti preokret i okružiti se najkvalitetnijim glazbenicima iz tog vremena i sresti jednog luđaka, u pozitivnom smislu, kao što je Guido Mineo, koji je spreman raditi i 18 sati na jednoj pjesmi, jedini koji je tako radio…. A i Dino Dvornik je znao raditi mjesec dana jedan groove, i to samo za jednu pjesmu. To su ljudi koje ja zovem odmilja krtice, oni su non-stop ispod zemlje, a studiji u kojima smo snimali uglavnom su bili ispod razine zemlje, u podrumima. To nije lagan posao. Tako da je, ponavljam, Guido Mineo najvažnija karika albuma “Ljubav i bol”, uz mene koji sam se odvažio i odlučio na takav korak. I danas te pjesme, nakon trideset godina, još uvijek imaju smisao, težinu. Od početka sam vjerovao u naš rad, iako nisam bio toliko samouvjeren da bih mogao reći da će taj album biti tako poseban. Trudio sam se da bude najbolji, kao što se trudim u snimanju i stvaranju svakog albuma, ali ugodno me sve iznenadilo jer je on kao cjelina obuhvatio i takozvanu urbanu scenu i urbanu publiku, a s vremenom i širu publiku.

Koliko si bio sam zainteresiran za stilsku promjenu i za pjesme koje su objavljene na albumu “Ljubav i bol”, najbolje govori to što si interpretacijom i energijom na snimkama ostavio dojam koji je jednak danas kao i prije trideset godina. Onomu tko sluša te pjesme zvuče kao da si ih ti napisao, kao da su to tvoje životne priče. Zato me i zanima kako je izgledao početak rada na albumu, suradnja s Guidom. Jesu li najprije postojale skice, tvoje želje koje si predstavio Guidu, glazbene skice kojima si mu pokazao smjer u kojem želiš nastaviti? Kako je uopće nastala ta vaša glazbena simbioza?

Ja i danas tako funkcioniram, ako ne radim sam tekst i glazbu, čak i aranžmane, jako sam se volio petljati i u produkciju. Teško sam nalazio osobu kojoj bih sve prepustio. Mislim da je u redu za izvođača da sve pusti nekome tko možda nešto radi bolje od njega, ali ne tako da totalno da uzde nekome u njegove ruke, jer ipak, na kraju krajeva, ja kao izvođač izlazim na pozornicu, ja sam taj koji je u videospotu. A oni su ljudi iza pozornice, koji su radili na albumu, koji su jednako vrijedni… Samo znaš, treba izaći na pozornicu i pjevati neku pjesmu. Nikad si ne bih oprostio da snimam neke pjesme a da me je poslije sram izaći na pozornicu i izvoditi ih pred publikom. Toga sam se pribojavao nakon Eurovizije; neću valjda morati pjevati non-stop te, kako ti kažeš, šlagere. Uvijek me neki prkos tjerao dalje, stalno tražim neke promjene, makar u samo jednoj pjesmi na albumu, ali tražim neku promjenu. Onda sam još bio romantičan, u smislu da sam gledao album kao priču, po uzoru na Pink Floyde i na neke druge izvođače, koji nemaju velikih dodirnih točaka s mojim glazbenim smjerom, ali imaju ono što je mene zanimalo, da album bude priča, da sve zajedno bude ukomponirano, da se pjesme ne razlikuju žanrovski, a opet da budu dovoljno različite, da je zanimljivo za slušanje. Uvijek mi je važno da su pjesme upakirane u istu produkciju. Zato sam zahvalan Guidu Mineu, a i Zoranu Škugoru, koji je nekako uspio doći do Guida. Ni sam ne znam kako smo došli u kontakt s Guidom, kako smo se on i ja sreli. Znam da su to bili ratni dani u Hrvatskoj, a on je tada, mislim, radio s Vladimirom Kočišom Zecom na njegovom albumu, možda smo se tu upoznali. Uglavnom, on je baš osebujan lik, najblaže rečeno. Nije dopuštao da mu se netko previše petlja u rad. Isto je vrlo tvrdoglav, bio je vrlo jasan u onome što mi je predlagao. Ali sam i ja predlagao stvari koje su bile u nekom mojem smjeru. Moram priznati da sam jedva dočekao nekoga tko je poput mene i tko slično razmišlja. Da mogu istraživati dalje, ići u novom glazbenom smjeru, a da nisam znao kamo će me to dovesti. To je bio pravi izazov! Naučio sam da se treba držati stvari koje bi mogle biti i komercijalne, ali si treba i zadati zadatke, treba nekad i zaroniti u nepoznato, ali ne treba ići u prevelike dubine.

Album donosi klasike hrvatske glazbene scene, i sam si istaknuo pjesmu “Tvoje tijelo”, koja i danas zvuči zanimljivo, kao da je nastala u ovom vremenu, fino se može uklopiti u bilo koji kontekst aktualnih playlista radijskih programa. No publiku si pridobio objavljivanjem pjesme “Ja sam zaljubljen”. Kako si ti čuo tu pjesmu, kako si je doživio? To je suradnja s Alkom Vuicom, koja je za pjesmu napisala stihove.

Da, to je napisala Alka. Ona je na albumu “Ljubav i bol” napisala i stihove za pjesmu “Casanova” i to je odlično odjeknulo. Pjesma “Ja sam zaljubljen” i danas je stvarno neizbježna na koncertima, ne mogu je preskočiti, ne odsvirati. Žao mi je što neke pjesme s albuma “Ljubav i bol” ne izvodim na koncertima. Recimo, “Casanovu” sam pokušao uvesti nedavno na repertoar, to nije bilo tako davno, ne znam hoće li ostati, bit ću ustrajan da se uklopi. “Ja sam zaljubljen” je pjesma koja i u ovo vrijeme zvuči moćno i fluidno, i naravno da ljude vraća u vrijeme prije 35 godina, jer je ostavila pečat tog vremena, dance razdoblja, a da nije bila poskočica ili rima na svaki stih. Nije bila prejeftina, a opet je bila pitka da je može prihvatiti i izbirljiva publika, ali i bakica koja je sluša na radiju dok kuha ručak. Tako to ja sa svojima volim figurativno objašnjavati dok snimamo u studiju i kad se dogovaramo. Imati pjesmu koja je pitka, prihvatljiva široj publici, ne znači da moraš postati žrtva toga da mora biti ultrapitka, ultrajednostavna, jer to onda graniči s malo priglupim pjesmama, a to nisam htio. Zato je teško naći finu mjeru. Slično je u filmskoj produkciji s komedijama. Komedije su jako gledane, ljudi ih vole. Širok krug publike voli komedije i akciju, ali jako ih je teško napraviti kvalitetno, da ne ispadnu previše banalne. To je hodanje po rubu u produkcijskom smislu koje me konstantno prati. Treba prilagoditi pjesmu, koju recimo ja nisam napisao, treba se pronaći u njoj. Pjesma mora imati dobru melodiju, jer je moj glas takav, ja jednostavno moram imati melodiju da bih pjevao, ne mogu recitirati jer mi to ne odgovara kao izvođaču, da to ne bude presladunjavo. Ima pjesama iz mojeg repertoara koje su meni presladunjave, pa ih zato preskočim ili ne pjevam na koncertima, ali ih ljudi vole, pa ih moram vraćati na repertoar. Sve je nastajalo u svoje vrijeme, ali neke pjesme ipak ostaju bezvremenske.

Da, kad govorimo i analiziramo pjesmu “Ja sam zaljubljen”, moramo reći da je ona u vrijeme snimanja bila ukorak s tadašnjom svjetskom produkcijom, recimo s onim što je snimala grupa Soul II Soul ili recimo Jon Secada.

Svi smo nekad malo nalikovali na nekoga. Sjećaš se grupe Divas, one su imale cijeli album sličan grupi En Vogue. Ja sam u to vrijeme isto obožavao Soul II Soul i Jona Secadu koji je imao groove kao ja u pjesmi “Ja sam zaljubljen”. To je legitimno, da pjesma malo na nešto nalikuje, kako bi rekao Brega (Goran Bregović): “Šljiviš pjesmu koja na ništa ne liči, na nešto ne podsjeća.” To je bio zvuk toga vremena, zvuk koji je poznat DJ-u i treba mu kad umiksava drugu pjesmu ili pak DJ-u na radiju ili ton-majstoru. I to je okej. Nismo se nikad usudili previše kopirati nečije melodije, jednostavno nismo nikad tako razmišljali, ali da, bili smo u zvuku toga vremena. Danas, uz bend, “Ja sam zaljubljen” malo drugačije zvuči, ali ipak uvijek gledamo da izvedba bude autentična i da zvuči onako kako je snimljeno.

Ljudi su je prihvatili i zavoljeli zbog stihova, melodije, produkcije i tog zvuka, zvuka plesne scene od prije trideset godina.

Da, nevjerojatno! Mi se nekad sprdamo: zvuk koji je odsviran na tipku na kojoj su odsvirani brasevi. To kad se odsvira uživo, ti brasevi zvuče onako kako bi trebalo zvučati. A Guido Mineo je odsvirao s tri prsta, nije bio baš neki virtuoz na klavijaturama. Mi smo se uvijek zafrkavali da je svirao s dva-tri prsta tipko-tipko, ali imao je senzibilitet, inteligenciju. Taj zvuk, ta-ta-ta u “Ja sam zaljubljen” (smijeh) to je ustvari simulacija braseva. Ja mislim da bi to bolje zvučalo da smo to uživo odsvirali s brasevima, ali eto, sada je autentično i ljudi kad čuju pjesmu, početne taktove, imitiraju baš taj zvuk.

Žele čuti taj zvuk?

To je nevjerojatno. Da, žele čuti taj zvuk. Pokušao sam promijeniti taj zvuk uživo na svirkama, napraviti drugačiju verziju pjesme i isto je funkcioniralo, ali opet s vremenom se vraćaš na onaj zvuk koji ljude vraća u njihovo vrijeme, njihovo razdoblje kad su pjesmu prvi put čuli i zavoljeli. Kad su unatoč lošim vremenima za Hrvatsku i za ove prostore bili sretni, veseli i baš smo se nekako inatili veselim pjesmama u tom tužnom razdoblju.

Rekao si da si neke pjesme u karijeri vraćao na koncertni repertoar, neke izbacivao itd. Imaš li namjeru neke pjesme s albuma “Ljubav i bol” vratiti na set-listu? Konkretno pjesme: “Danas ćeš mi trebati”, “Zauvijek tvoj”, “Plamen ljubavi” ili naslovnu pjesmu “Ljubav i bol”?

Bilo bi prekrasno odsvirati “Ljubav i bol” u nekom prostoru. Danas ćeš mi trebati izvodimo, ali u miksu s nekim drugim pjesmama. Ne sviramo je cijelu. “Zauvijek tvoj” je predivna pjesma koja je donekle slična pjesmi “Ja sam zaljubljen”. Uvijek kad sam slagao album, nastojao sam izbjeći pjesme koje su po grooveu slične jedna drugoj. A kad naredaš tri slične pjesme na koncertu, to malo rezultira padom. Pazim da šaram i da nije sve jednako. To mi je glavni zadatak što se tiče koncerata. Ali, naravno, svaka pjesma je vrijedna da se vrati u nekom trenutku na set-listu i nadam se da ćemo imati prigode da i te pjesme koje si ti spomenuo vratimo na koncerte.

Premda si od početka svoje karijere puno puta čuo pohvale za svoju interpretaciju, vokalne sposobnosti, struka te je, možemo reći, ozbiljno doživjela tek nakon što si snimio baladu “23. prosinac”.

Da.

“23. prosinac” je uz pjesmu “Ja sam zaljubljen” bila prekretnica u tvojoj karijeri, koja ti je napokon donijela zasluženi status jednoga od najboljih pjevača hrvatske glazbene scene.

Toliko je važna, da je ja jednostavno, recimo kad smo svirali po Sloveniji, u njihovim šatorima ili na feštama, nisam mogao pjevati na takvim mjestima, tj. kad je fešta ili nešto što nije moj klasični koncert, nego neko narodno veselje. Jednostavno, ja tu pjesmu ne mogu otpjevati, ne želim je izvoditi. Izvodim je samo na svojim koncertima i samo u prigodama kad mislim da ona to zaslužuje. To govori o tome koliko mi je važna, jer nosi svoje breme. I oni koji ne prate glazbenu scenu nisu je mogli promašiti, nemoguće je da ne znaju za nju. Ona ima kultni status u cijelom mojem glazbenom opusu i posebno mjesto na koncertima.

Toni, kako je izgledao ulazak u studio, kad si trebao snimiti tu pjesmu?

Na pjesmi se čuje da sam bio u teškoj prehladi. Ali mi to nismo maknuli. Bio sam spreman da, kad ozdravim, pjevam ispočetka, sve ponovo, ali Guido i tim odlučili su da objavimo tu snimku jer se ta patnja osjeti, ali to je bila više patnja da dođem do zraka. No na snimci je to nekako rezultiralo da baš paše uz pjesmu, uz tematiku pjesme. Dobili smo tu atmosferu. Prvo je pjesma imala stihove, da je tako nazovem, obične ljubavne pjesme. Nije bilo onoga govora na početku, nije bilo tog događaja koji se u međuvremenu dogodio.

Misliš na dramaturgiju u pjesmi?

Da, nije bilo te dramaturgije, ja sam ispričao to što mi se privatno dogodilo i nije dugo trebalo da Papageno, autor teksta, ukomponira i te stihove koje sam ja predložio i govor na početku. Jednostavno da taj događaj pripojimo pjesmi, koja sigurno ne bi imala takav učinak da se to nije dogodilo. To su neke sudbinske stvari koje se dogode ili se ne dogode.

Kad sam rekao da je “Ljubav i bol” vrlo važan album za hrvatsku glazbenu produkciju, dokaz je i to što se samo ono najbolje u svijetu diskografije, pa i u Hrvatskoj, ponovo objavljuje na vinilu. Ovaj album nikad nije bio objavljen na vinilu, samo na CD-u. A za kraj godine imat ćeš vinil “Ljubav i bol”.

Zahvaljujem Scardoni i Branku Paiću, mojem dugogodišnjem prijatelju i suradniku. Hvala i u ime onih koji vole slušati vinil-albume, koji su romantičari i imaju gramofon kod kuće. Vinil ima topao i širi zvuk od digitalnog zvuka, zapisa.

U karijeri, na koje bi mjesto svoje top-liste stavio album “Ljubav i bol”? Na broj jedan?

Na broj jedan, apsolutno.

A na broj dva: “Prah i pepeo”?

Znaš sve!