Samopouzdanje se ne gradi vikom, nego dosljednošću. Zauzeti se za sebe je vještina – i možemo je naučiti.
Sigurno smo to doživjeli: netko od kolega redovito nas zaobilazi u komunikaciji, a kad dođe trenutak sastanka – ispadne da smo jedini koji nešto nisu znali. Ili šef u petak kasno popodne pošalje zadatak uz poruku: “nije hitno, ali bilo bi super da se to riješi do ponedjeljka”. Ili sudjelujemo u projektu, dajemo sebe preko mjere, a na kraju netko drugi pokupi sve zasluge dok se naše ime ni ne spomene.
U tim trenucima znamo da bismo trebali reagirati. No često šutimo. Ponekad zbog straha, ponekad jer ne želimo komplikacije. Ponekad zato što ne znamo kako. Tako malo-pomalo učimo biti tihi, prilagodljivi i “ugodni za suradnju” – na račun vlastitog mira i samopoštovanja.
Ali zauzeti se za sebe ne znači biti neugodni, agresivni ili tvrdoglavi. Radi se o tome da jasno damo do znanja gdje su nam granice, što nam je važno i kako želimo da nas se tretira – s poštovanjem, ali bez drame.
Zato donosimo pet jednostavnih koraka koji nam mogu pomoći da krenemo graditi tu vještinu – korak po korak, ali dosljedno.
1. Krenimo od jednostavnih granica
Ne moramo odmah ulaziti u velike rasprave. Dovoljno je da počnemo govoriti “ne” kad osjećamo da nešto nije na nama, ili da ne otvaramo poruke u 10 navečer. Svaka takva odluka jača osjećaj da kontroliramo vlastito vrijeme i energiju.
2. Budimo jasni, ali bez napada
Kad nešto želimo reći, lakše nas je shvatiti ako govorimo iz vlastitog iskustva. Primjerice, umjesto “Opet si me preskočila!”, možemo reći: “Volio/la bih da i mene uključiš u te informacije – osjećam se isključeno kad to ne dobijem.” Ne tražimo krivca, nego pojašnjavamo što nam treba.
3. Govorimo i tijelom, ne samo riječima
Način na koji stojimo, gledamo sugovornika, dišemo – sve to šalje poruku. Ako djelujemo sigurno, lakše će nas se ozbiljno doživjeti, čak i kad u sebi osjećamo nervozu. Dovoljno je da uspravimo leđa i dišemo sporije. Tijelo zna.
4. Pitajmo umjesto da nagađamo
Koliko puta smo u glavi zaključili da nas netko ne poštuje – a onda se ispostavi da nije bilo zle namjere, samo nesporazum? Umjesto da nosimo to u sebi, bolje je pitati: “Samo da provjerim – je li ovo bila svjesna odluka ili je nešto promaknulo?” Otvara se prostor za dijalog.
5. Pratimo vlastite reakcije
Dobro je s vremena na vrijeme zastati i pitati se: Gdje sam danas ostao/la vjeran/a sebi? Gdje sam prešutio/la nešto što me žulja? Nije poanta biti savršen, nego postati svjestan. Što više sebe razumijemo, to se lakše izborimo za ono što nam je važno – bez da rušimo mostove.
Ne trebamo biti glasni da bismo bili jasni. I ne moramo se boriti da bismo se zaštitili. Dovoljno je da stanemo iza sebe – pristojno, ali čvrsto. To nije slabost. To je snaga koja dolazi iznutra – i koja se vježba, malo po malo.
