Pjesma je nastala u suradnji umjetničkog kolektiva Niprije i kantautora Niko Nikolića.Sve je u pjesmi suzdržano, sve nerazmahano u konstataciji. Sve osim Save.
Prvo je došlo naizgled banalno opažanje zbivanja na pješačkom mostu iz kojeg je mrmonjilo duboko suživljenje studenta pri kraju svog studentskog puta…grupa mladih i zatečenost sezonskim plavljenjem Save. „Manifesna dokolica“. Nekakvo i prepoznavanje i odvajanje bez prevage ijednog, uz nametnuto pitanje: može li se sada započeti hrabriji hod boljem životu i s kakvom vjerom? Zašto oni koji tu stoje znače išta? Je li to samo magličasta rubnost iznevjerenih tinejdžerskih snatrenja? Je li ovo križište, bez obzira što je ovako razmazano? Ili je sad ono nerazmrsivo postalo i ostalo samo fasada bez mogućnosti da istakne ključnu točku prijeloma.
Druga je došla suptilna nadrealistička igra s akterima radnje jer su oni, čim osjete svijet na leđima, uvijek više nego se čine. Shvaćanje da korjenito doživljeni mali anonimni trenuci čine one velike iskrenijima. Iznošenje jednog takvog malog trenutka gdje ga samo lomljenje jave i sna može učiniti prikazanim bez ekscesa, a ipak izoliranog, u neopterećenoj slavi njegove potrebitosti.
Treće je došla kontekstualizacija s vremenom u kojem živimo, a nema lakih vremena.
I sad, kakva je to igranka s ova tri dolaska u stanu? Čini se kao osoba koja je tiha 15 minuta s jako dobrim razlogom. Neki bi htjeli čuti da je manje tiha, a neki da je tiša. No već i sad će se možda čuti, u zbor svezani, glasovi onih izvana koji će ukazati da i oni slave mada više ne mogu naći taj stan u kojem se pumpa. Stan zemaljskog bića.
Posvećeno srpskim studentima u blokadi da znaju da su sada primjer cijelom svijetu.
Ti studenti znaju da zemlja nije nataknuta na čačkalicu.
Poslušaj “Vodostaj Save”
