Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu je bio jedan od najpoznatijih pjevača zabavne glazbe Dražen Zečić.
Ti si jedan od najboljih pjevača i autora na hrvatskoj zabavnoj sceni. Jesi li takav status i uspjeh mogao naslutiti početkom devedesetih kad si pisao pjesme za druge pjevače zabavne glazbe? U to vrijeme najpopularnije pjevače zabavne glazbe, Mišu Kovača i Zlatka Pejakovića?
Pa, nisam nikad razmišljao o tome da će me netko na festivalima ili na radiju i u novinama najavljivati kao uspješnog pjevača, najboljeg pjevača zabavne glazbe. Taj naziv najbolji… mislim da ja nisam najbolji. Realno, mogu sagledati situaciju, puno ljudi pjeva bolje od mene. Samo je razlika u tome što sam ja u ovih 35 godina snimio velik broj albuma i pjesama, održao mnogo velikih koncerata i nastupa. Pa eto, može se reći da sam možda jedan od zastupljenijih pjevača na sceni, ali daleko od toga da sam najbolji. Svakako mi godi čuti nešto tako lijepo.
O tvojem statusu i važnosti na hrvatskoj zabavnoj sceni najbolje govore glazbeni argumenti. Za tvoje koncerte traži se ulaznica više, a isto tako i ovaj album. Imaš mnogo uspješnih pjesama koje publika voli, pa je zadana forma ovog albuma od 25 pjesama, hitova u tvom slučaju, premala. Kako ti gledaš i ocjenjuješ zabavnu glazbu? Mora li ona u čovjeku pobuditi one najniže porive ili mora zadovoljiti neke osnovne umjetničke glazbene vrijednosti? Mislim na stihove, na interpretaciju, a onda naravno i na aranžman i produkciju.
Naravno da mora. Znaš o čemu se radi? To je teško objasniti, ali pokušat ću na jednostavan način. Postoji loša ili dobra glazba, postoji samo loša ili dobra pjesma. Postoji danas glazba koja pobuđuje u ljudima negativne porive, agresiju, želju za drogiranjem, otuđivanjem od čovjeka i tako dalje. Zašto onda neki glazbeni kritičari “pljuju” po zabavnoj glazbi? Za neku stranu pjesmu ne moram nužno znati tekst ili ga prevesti na hrvatski; može me sama glazba potaknuti da pjesmu poželim ponovo čuti. To može biti zbog interpretacije izvođača, odnosno njegove sugestivnosti, da ja vjerujem u ono što on pjeva. To može biti i zbog teksta, jer autor odašilje neku poruku koja mene zanima. Mora postojati nešto. Ono što mene čini sretnim je da 70 ili 80 posto ljudi u Hrvatskoj sluša zabavnu glazbu. I nitko se u svijetu ne srami svoje glazbe, koliko se mi Hrvati sramimo. Pogledajte kako je u Srbiji. Njihov propagandni stroj čini sve da plasira svoju glazbu i rade uspješno. Isto se događa i u Turskoj. Oni su uspjeli svoj melos plasirati na njemačko tržište. Pogledajte Alžir, svatko se trudi svoju glazbu predstaviti svijetu. I mi to sve prihvaćamo. Nas je netko naučio da je bolje uzeti nešto strano i da smo onda umjetnici, a ne kad napravimo nešto svoje. Onda mi moramo raditi na taj način. Recimo, kad sam radio pjesmu “Stani, srce” sa svojim prijateljima i aranžerom Vinkom Didovićem, morao sam mozgati: da napravimo jedan hrvatsko-grčki miks. Zašto? Da bismo slušateljima prilagodili stil koji vole, ali opet samo ‘bacali’ na naš mediteranski stil. Jer da smo pjesmu napravili u stilu Miše Kovača, svi će to ‘popljuvati’. Tako će misliti grupa ljudi koja smatra da vrijedi samo ono što smo kupili od drugih. I to se ne odnosi samo na zabavnu glazbu; taj krivi smjer odnosi se i na politiku i gospodarstvo… na puno toga. Nama je rajčica kupljena ne znam od koga, bolja od one koja raste u Metkoviću. Pa ljudi moji! To je kao kad bi mene skupina ljudi nagovarala da napravim npr. pjesmu u stilu francuske šansone, da ću biti in, jer se to automatski veže uz nekoga i ja kopiram nekoga i tom mojom odlukom postajem glazbeno podoban, a ovako sam niže estradno biće. Zašto, ako postoji podatak da ja 25 dana prije koncerta napunim dvoranu u Mariboru i zašto onda ja nisam dobar hrvatski proizvod? Želim reći i da kritičari moraju paziti kad ocjenjuju pjesme i albume nekih pjevača, da moraju poslušati šumu tih pjesama, sve ono što je snimio i radio i tek onda se osvrnuti kritički, a ne samo parcijalno uzimati neku pjesmu ili neki stih ili neki tekst.
Slažem se. Za sve treba temeljita priprema, treba dobro upoznati glazbeni materijal i repertoar izvođača, a tek onda, na temelju svega što je snimljeno i ponuđeno kao glazbeni sadržaj, donijeti odluku – to mi se sviđa ili ne sviđa. Kod nas se, nažalost, odmah na početku većina ocjena i analiza temelji na – volim ili ne volim, i u tome je najveći problem samoprozvanih znalaca. U svemu, ne samo u glazbi.
Tako je, sve se temelji na predrasudama. On mi je bez veze. Zašto? Ne znam, ali mi je bez veze. A nisi se ni potrudio čuti što čovjek zapravo radi ili ima reći. Ma ne krivim. Godine čine svoje, pa sam puno toga naučio u životu. Naučio sam da treba stati, sjesti, poslušati i razmisliti zašto sam donio takvu odluku na početku, jesam li ispravno postupio i da možda još jedanput sve sagledam. Jer često sam se pitao i nekad prevario u ljudima za koje sam na prvu mislio da su mi zbog ovoga ili onoga sjeli, a poslije sam vidio da nisu. Znalo je biti i onih koji mi nisu sjeli na prvu, a poslije sam se uvjerio da su dobri ljudi, pa sam počeo pratiti i njihov rad, koji mi se u početku i nije sviđao. I onda sam vidio da u tome ima lijepih i dobrih stvari. Zato želim skrenuti pažnju i kritičarima. Gledajte, dođite, popnite se na pozornicu, prodajte tri ulaznice za svoj rad, pokušajte snimiti pjesmu… sagledajte život toga čovjeka koji pjeva, dobro pogledajte o čemu piše, pa se možda i dogodi da u tome lošem što mislite o njemu, ima i nešto dobro i da taj čovjek ne zaslužuje osude. Ovo govorim i o drugim kolegama, jer uz taj sklop mišića, živaca, krvi i mesa koji ga čine čovjekom, njegova ponašanja, možda čovjek ima emociju i možda će mu stvarno nešto značiti u životu, možda mu treba dati dobronamjernu kritiku, pa mu i pomoći, a ne samo gledati pripada li drugačijem ideološkom ili glazbenom svjetonazoru od osobe koja piše kritiku.
Jesi li ikad razmišljao o tome da možda staneš na loptu kao pjevač i da se vratiš svojim počecima, da pišeš pjesme za druge? Znam da si zbog dinamike svojega posla dosta stresno živio, što ti je utjecalo i na zdravlje. Kao što sam rekao, miran i tih izvana, a iznutra emocionalna bomba.
Možda previše srčano primam sve stvari. Prihvaćam i živim s emocijom, i neka je tako. Što je čovjek bez emocije? I za ljubav je potrebna emocija, je li tako? Pa da nema ljubavi, ne bi ni svijeta bilo. Ja dugo razmišljam o tome i pripremam neke stvari, poslove izvan ovoga što radim, jednostavno da bih imao određeno sredstvo za normalnu egzistenciju i život, za svoju obitelj prije svega. Ne treba mi previše u životu, ali najviše mi treba mira. Možda ću cijeli život govoriti o tome, možda sam takva osoba. Kad sam tri dana sam na odmoru, već zovem prijatelje, da mi svi dođu na vikendicu… Jednostavno ne mogu živjeti bez ljudi oko sebe. Analizirati sebe je teško, za to bi trebali najbolji psiholozi i filozofi u Hrvatskoj (smijeh), da me malo analiziraju. Moram se malo i kritički osvrnuti, najprije na sebe. Bježim od nečega, ali me stalno nešto vuče tamo. Ne znam kako bih to objasnio. Volim biti na pozornici, biti s ljudima.
Bilo ti je samo 16 godina kad si pjevao u Splitu na Fortuna festu, ljude si zabavljao nastupima uz gitaru od svoje trinaeste godine, a tvoja pjevačka karijera službeno je počela prije 35 godina. Koji ti je najdraži festivalski nastup, Melodije hrvatskog Jadrana?
Da, Melodije Jadrana 1992. godine, kad je Pejaković pobijedio s mojom pjesmom “Ako odem, prijatelji”. A ja sam na tom istom festivalu pjevao “Ni od koga milost neću”. I meni je samo to bilo dovoljno u životu, što sam se pojavio i bio na pozornici s veličinama zabavne glazbe koje sam kao dijete gledao, i pjevao njihove pjesme.
Ali onda dolazi za tebe vrlo važna, prijelomna, 1993. godina. Tvoj nastup na Melodijama hrvatskog Jadrana s pjesmom “Govore mi mnogi ljudi”, osvajaš Grand Prix festivala.
Do tada su me svi poštovali. Svi su govorili: “Zeko je ok, Zeko je dobar.” A onda kad sam pobijedio: “Sve je bilo namješteno”, ukratko. (smijeh) Onda je na festivalu bila i “Cesarica”, ali eto, spletom sretnih ili nesretnih okolnosti – pobijedio sam. Nebitno. Obje su pjesme ostale.
Na Melodijama hrvatskog Jadrana 1998. godine ti i Anđela izveli ste pjesmu “Ima li nade za nas”.
Tako je, onda sam jedva ušao u finale. Treba izbaciti nagrade. Nagrade ne znače ništa, samo stvaraju antagonizam kod ljudi. Imao sam sreću što mi je Mišo Kovač prvi uzeo pjesmu, ja mu na tome zahvaljujem jer mi je otvorio put u estradu. I poslije, kad sam sâm počeo pjevati, nikad nisam mijenjao stil. Uvijek sam među prvih pet u zabavnoj glazbi, što je stvarno konstanta koja me, kao čovjeka i kao profesionalca, jako veseli.
Kad smo već spomenuli Mišu, od početka te zapravo i prati ta usporedba, da si početkom devedesetih bio novi Mišo Kovač. To ti je laskalo ili ti je smetalo, samo bio dodatni teret i pritisak?
Ma ne, što bi mi smetalo. Ipak je Mišo naš najtiražniji i najpopularniji izvođač svih vremena. Nitko se ne može uspoređivati s Mišom.
