Prvobitno zamišljen kao koncertna smotra ponajboljih Ex-Yu rock gitarista tog vremena, Kongres rock majstora održan 20. veljače 1975. u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova, okupio je Gorana Bregovića, Radomira Mihajlovića Točka, Želimira Kovačevića Pesa, Vedrana Božića, Josipa Bočeka, Miodraga Batu Kostića, Dragog Jelića, Krešimira Šoštara, Petra Veri Gorjupa i Veselog Oršolića.
Iza koncepta iskorištavanja nove rock euforije, koja se pokrenula s Bijelim dugmetom i njihovim prvim albumom Kad bi’ bio bijelo dugme, stajao je tadašnji koncertni producent i manager Vladimir Mihaljek Miha, uz medijsku pomoć časopisa Džuboks.
Kongres rock majstora će vrlo brzo zaživjeti i kao dvostruka ploča na kojoj su se, po odluci Mihaljeka i njegovih kolega, u užem izboru našla četiri od deset pomenutih gitarista – svaki od njih je dobio jednu stranu ploče da pokaže svoje autorsko i izvođačko umijeće. Goran Bregović (Bijelo dugme), Vedran Božić (Time), Josip Boček (Korni grupa) i Miodrag Bata Kostić (YU grupa) dobili su priliku snimiti i predstaviti originalan, još neobjavljen materijal, uz pratnju članova njihovih matičnih grupa. Uz Bregovića su svirali i Vlado Pravdić, Zoran Redžić, Ipe Ivandić i Željko Bebek dok su se kao gosti priključili i Mato Došen te Zagrebački gudački kvartet, na epohalnoj izvedbi rock klasika Ima neka tajna veza. Božića su pratili Ivan Piko Stančić i Nenad Zubak (tada članovi Grupe 220) na tri te Dado Topić i Peco Petej na jednoj snimci. Uz članove Korni grupe Vladimira Furduja i Bojana Hreljca, Bočeku su se pridružili i Sloba Marković i Saša Ilić, dok su uz Kostića svirali Žika Jelić i Raša Đelmaš. Već sama lista učesnika akcentira da je ploča Kongres rock majstora okupila samu kremu tadašnje rock scene.
Mihaljek će u intervjuu Zoranu Tučkaru u povodu ovog reizdanja konstatirati da mu je žao je što na albumu Kongres rock majstora nije bilo mjesta za Radomira Mihajlovića Točka iz grupe Smak. Tučkar piše da “kao utjeha ostaje činjenica da ni veliki Stephen Stills nije postao član grupe Monkees (ali je bio u Crosby, Stills, Nash & Young). Retrospektivno, Stephen je ostvario po svim kriterijima superiorniju karijeru od bilo kojeg člana Monkeesa. Kao i u Stillsovom slučaju, ni Točkova reputacija nije nimalo okrnjena nepozivanjem na Kongres”.
Siniša Škarica u svom osvrtu na izdanje piše: “Pomalo nepravedno, osim Bregovićevih uradaka (od kojih su neki poput Tajne veze postali standardima rock kataloga), ostale izvedbe ostale su praktički zaboravljene na marginama naše pop povijesti. Kao uostalom i sam album za kojeg valja još primijetiti da ga je izmislio (poput mnogih događanja toga doba) producent s tisuću ideja, Vladimir Mihaljek Miha”.
Album je remasterirao Goran Martinac (Croatia Records Studio) dok je lacquer cut albuma u londonskom Abbey Road Studios rezao Sean Magee, osvajač nagrade Grammy za Mono Box Set Beatlesa. Izdanje na dvostrukom 180-gramskom vinilu dolazi i s knjižicom u kojoj se nalazi osvrti Siniše Škarice i Zorana Tučkara. Uz izdanje je dostupna i download kartica s kodom za preuzimanje mp3 verzije pjesme.
