Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu je bila Dubravka Bouša, bivša supruga Krunoslava Kiće Slabinca i autorica njegove biografije “Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu”.
Vi i vaši sinovi iz braka s Kićom Slabincem, Ivan i Pavao, zaslužni ste za knjigu “Kad umjetnost dodirne dušu”. Riječ je o emotivnoj knjizi, o neispričanim pričama Kiće Slabinca. Mi koji smo se družili s Kićom, koji smo novinarski pratili njegovu glazbenu karijeru, puno toga znamo, ali u knjizi postoje produljene verzije, pune životnih detalja, ispričane iz prvog izvora, ali i manje poznati i nepoznati događaji iz Kićina života. Knjiga je stvarana, pripremana pune tri godine. U njoj je mnogo nikada prije objavljenih fotografija. Ima 16 poglavlja, 919 stranica. Izvagao sam je, ima 3,5 kilograma. Ideja za knjigu o Kići Slabincu pojavila se kada je sin Pavao, u povodu proslave Kićine 50. obljetnice karijere, snimio neka sjećanja svojega oca na magnetofonsku vrpcu.
Da, u knjizi su priče koje sam čula od svojega bivšeg muža Krune. Jer on je vrlo često bio u društvima, znao je zabavljati društvo, prepričavao razne epizode iz svojeg života. A ideja o knjizi, mislim da smo mi kao obitelj najpozvaniji da napišemo knjigu o ocu i bivšem suprugu. Iako je bivši, cijelog ste života povezani s njim nekim tajnim vezama, imamo dva sina, Pavla i Ivana. Prema tome, odjednom se iskristalizirala ideja – pa ipak bi bilo najpametnije da mi to sami stvorimo. A kako sam ja vična pisanju, ja sam se prihvatila toga najzahtjevnijeg posla. Pavao mi je davao logističku potporu, Ivan me osobito podupirao idejama o tome što se događalo na turnejama, jer je često putovao s tatom, a Pavao i s golemom arhivom jer, na svu sreću, Kruno nije bacio nijedan papirić. Tako da su to bile kutije i kutije, što fotografija, što tekstova, iz kojih je trebalo stvoriti priču.
Sjajno je sve uklopljeno. Napisali ste sjajnu priču o svojem suprugu Kići Slabincu, ali i sjajno ste povezali i u tekstove uklopili njegove izjave iz vremena o kojem govorite u svakom od poglavlja. Kićo je često tijekom života govorio kako bi volio napisati svoju biografiju. Je li ostavio kakve skice, želje kako bi to izgledalo kada bi on sudjelovao u realizaciji?
Ne. Često je i meni o tome znao govoriti poslije našeg braka, kada smo se sretali na rođendanima djece i proslavama Božića i Nove godine i kada više nije nastupao. Ja sam znala da je ta želja u njemu tinjala cijeloga života. Rekao je nekoliko puta prijateljima iz društva: “Ma, to će jednog dana napisati Dubravka, ona lijepo piše.” Tako da sam sretna što je taj projekt zaživio i pretvorio se u pisani otisak.
Što Vam je bilo polazište za pisanje knjige? Što ste željeli staviti u prvi plan? Zvjezdani status Kiće Slabinca, njegove uspješne godine, njegovu raznoliku glazbenu karijeru – od tamburice do električne gitare – ili predstaviti Kiću Slabinca kad se reflektori ugase, kada ne zabavlja druge ljude, kada ne pjeva na pozornici?
Zapravo, sve je to nerazdvojivo. Kićo kao javna osoba bio je vrlo sličan i u privatnom životu. Jedino što je u privatnom životu više iskazivao emocionalnost. Ali to je nedjeljivo. On je jednostavno bio stvoren za scenu. I ta mu je scena značila život, na kraju krajeva, cijeli je svoj život posvetio toj sceni. U toj njegovoj životnoj realizaciji uvijek ga je pratila njegova publika. Od publike nikako nije mogao odustati, od najranije mladosti zabavljao je ljude. Još kao klinac s 5, 6 godina zabavljao je ukućane, susjede, prijatelje, i to je tako bilo i u školi. Kad je krenuo u školu, u prvi razred, bio je bolestan prije toga, pa je kasnio. I kad je došao, onda mu je drugarica, tada drugarica, učiteljica, rekla: “Predstavi se razredu!” i on je počeo pjevati. Dakle, cijeli njegov život bila je scena.
Na pozornici se odlično osjećao, davao je sve od sebe, volio je pljesak, volio je druženje s publikom, scena mu je bila vrlo važna, i sami ste sada to istaknuli. Ali kakav je zapravo bio Kićo Slabinac?
Mi smo se u početku strašno puno smijali. Izvan scene često je bio odsutan – ne fizički, nego mislima. I onda su se događale svakakve peripetije koje su izazivale smijeh. Barem pet puta u nekoliko godina znao je skrenuti u jednosmjernu ulicu, i to recimo na zagrebačkom zelenom valu. I onda se odjednom stvori cijela kolona automobila iza njega, i opet se događao isti cirkus. Naravno da smo se smijali. Nije uspijevao, kako da kažem a da nekoga ne povrijedim, nije uspijevao biti tako savršen u stvarnom životu kao što je bio na sceni.
A kako je bilo biti supruga velike zvijezde, pjevača kojeg su svi voljeli, poistovjetili se s pjesmama koje je izvodio, dolazili na koncerte?
Bilo je vrlo zahtjevno. Sada gledam ovu knjigu i vidim koliko je teška i koliko je velika, jer nije bilo moguće smanjiti broj stranica, jer nije bilo moguće preskočiti nijedan fragmentić, dio njegova života. Kada nije bilo djece, nije bilo tako teško. Mogla sam ga pratiti, ali kada su došla djeca, onda je taj dio pripao meni, naravno. Drugi sam dio logistički podupirala, od pranja, peglanja, šivanja, nošenja plakata, strke, zbrke, dogovora… Obvezno je kasnio na sastanke, pa su se ljudi dva, tri puta javljali, onda nije bilo mobitela. Bilo je strašno zahtjevno. Bilo je zahtjevno i kad ljudi pitaju zašto smo se rastali. Život s genijem je težak. Kratko i jasno.
Kako je glazbeni genij doživljavao svoj uspjeh, ali i svoje neuspjehe?
Uvijek je sumnjao, uvijek je htio još bolje. Nikada nije bio potpuno zadovoljan. Činjenica jest da je imao masu ideja. Te ideje često je govorio poznanicima i prijateljima. Bilo bi zgodno ovako, bilo bi zgodno onako. Ali kako on sam nije fizički imao dovoljno vremena sve realizirati, drugi su realizirali prije njega. No, nije posustajao i do zadnjeg daha imao je ideje što bi sve još trebalo napraviti. Posljednja mu je ideja bila napraviti koncerte po kazalištima. Ali nije uspio riješiti financijsku konstrukciju da bi to ostvario za 50. obljetnicu karijere, za oproštaj od publike. Kićo je bio scena, Kićo je bio ludnica.
Mnogi su se našli u njegovim pjesmama, uz njegove su pjesme tugovali, plakali, slavili i veselili se. Koje Kićine pjesme vi volite i koje vas dandanas dirnu?
Nema pjesme koja me ne dirne, osobito pjesme koje je snimio dok smo bili fizički zajedno, dok smo bili u braku, dok smo bili zajedno. Ta njegova ostavština tako je velika i bogata da se čovjek može samo duboko nakloniti jednome takvom čovjeku. Sve su mi pjesme drage. Ima predivnih, od kajkavskih do onih koje izvodio na Splitskim festivalima, koje je snimao na čakavskom, štokavskom… Njegova ikavica i sve slavonske pjesme. Zato sam u knjigu uvrstila i stihove pjesama.
Osjećate li da je barem neka pjesma vaša zajednička?
Ne. Ja imam samo dva sina s njim. Nemam pjesmu. (smijeh)
Tijekom turobne hrvatske povijesti naši pretci očuvali su elemente hrvatske državnosti, Vladu, bana i Sabor. Katolička Crkva tijekom povijesti je objedinjavala sve Hrvate u preživljavanju kao narod. Slabinci se doseljavaju u Osijek, tako počinje knjiga “Kad umjetnost dodirne dušu”. Mnogo ste prostora u knjizi posvetili Kići kao dječaku, govorite o njegovu odrastanju, o njegovoj obitelji. Kako ste došli do svih tih informacija? Prvi dio knjige vrlo je zanimljiv i manje poznat njegovim obožavateljima.
Njegovi rođaci, bratići, sestričine, oni su mi ispričali neke dijelove o njihovu druženju. Zanimljivo je da je svaka situacija povezana s Kićom uvijek sadržavala neku anegdotu. Mi smo bili kompatibilni u mnogočemu. Voljeli smo pričati, voljeli smo se smijati. Međutim, to je Kićo radio na jednoj višoj razini od mene. Ja to radim na razini običnog čovjeka. Tako sam pamtila sve te priče koje su došle do mene. Radila sam 30 godina u školi, volim kontekstualizirati stvari, da se shvati vrijednost tih nekih stvari koje su nam ostale iz prošlosti. To je neizostavan dio povijesti i smatrala sam da je potrebno to zapisati. Iako je to malo “podebljalo” knjigu.
Kada govorite o njegovu teškom djetinjstvu, napisali ste da se prihod koji je otac Stjepan ostvarivao rastezao da bi trajao cijeli mjesec. Živjelo se teško u siromaštvu. Mlada obitelj živjela je u unajmljenom stanu od jedne prostorije u dvorišnoj kućici. Zahod je bio u dvorištu. Pumpa za vodu također. U knjizi pišete o životu u Osijeku prije Drugoga svjetskog rata, za vrijeme rata, kao i nakon ratnog vremena. Kićo je treće dijete u obitelji Dragice i Stjepana Slabinca. Opisali ste opširno i kako je Kićo došao na svijet. “Stevo je držao ženu za ruku i hladio je njezino čelo oblozima. Porođaj je počeo. Stevo se, sjedeći na hoklici, pokraj njezina kreveta, primaknuo Dragičinu licu smirujući je. Porođaj je uspješno obavljen i svi su ga preživjeli, uključujući i tatu Stevu”.
Da, jer se Dragica, sirota, porađala u kući, imala je babicu i Stevo je bio nazočan. I kako je on obavljao te bolničarske stvari sa strane, kako se primaknuo, ona ga je slučajno zagrlila i glava mu je bila blizu. I kako je trud trajao, tako ga je sve više i više stiskala. I on je rekao: “Nemoj, Dragice. Dragice, jedan se rađa, drugi umire.” (smijeh) Slabinci su bili vrlo šaljiva obitelj. I stvarno su radili cirkuse od svega i svačega. I naravno da sam čula tu priču. Isto tako i priču o tome da je na groblju pao križ kad je tata Stevo umro. Pogreb traje, već su lijes položili. I odjednom padne drveni križ koji je bio naslonjen sa strane. Pao je na mramornu ploču. Ja sam samo krajičkom oka pogledala, a oni su gotovo polijegali od smijeha. Svi Slabinci. Mislim, sada ispada smiješno i tragično. Međutim, poznavajući tatu Stevu, oni su samo komentirali: “Stevo je šutnuo križ jer ne voli kerefeke.” Eto, tako, to su Slabinci.
Tata Stevo bio je vrlo važan u Kićinu životu. On je bio majstor krojač, boksač, volio je pecati. I znatno je utjecao na Kićinu karijeru. Nije bio za to da Kićo bude pjevač, nije bio za njegovu glazbenu karijeru, ali poslije je u stvaranju njegove tamburaške karijere tata bio vrlo važan, odnosno on mu je rekao: “Sine, ostavi se zabavne pop-glazbe, počni pjevati slavonske pjesme.”
Da, rekao mu je: “Ovaj dolazi, ovaj odlazi, nema ništa bez bećarca.” To je bio tata. Bili su talentirana obitelj. Svi, brat Branko i sestra Silva, s različitim životima, na različite su se načine ostvarivali. Mama je imala lijep glas, voljela je pjevati. Tata je imao lijep glas, samo jači, dublji, mislim da je bio bariton. Isto je volio pjevati. Mama je čak u jednom trenutku imala mogućnost nastupati u osječkome narodnom kazalištu, u Hrvatskome narodnom kazalištu. Međutim, Stevo je rekao: “Pa ne dolazi u obzir, imamo troje djece, izvoli, sjedi doma.” Bila su to druga vremena.
Kada govorimo o obitelji Kiće Slabinca, u vašoj knjizi mnogo je Kićinih fotografija kada je bio dijete, ali i njegovih najbližih, oca, majke, uže i šire rodbine.
Da, jer je trebalo sačuvati tu prošlost. Ima ljudi koji to vole promatrati i gledati, to zanima i nove generacije. Mislim da je to dražesno.
U knjizi je objavljena i fotografija iz 1949. godine na kojoj je Kićo u baletnoj školi, u prvom redu, s naočalama.
Kako je mama Dragica bila talentirana za glazbu i voljela je pjevati, na sve se načine trudila razviti Kruninu motoriku, jer je imao rahitis. Ponajprije je željela da mu se ojačaju mišići, zato ga je upisala u baletnu školu. Ali fascinantno je da je Osijek, kao jedan manji grad, imao tako razvijeno sve to za djecu i omladinu. Tako da je on nakon baletne škole pohađao glazbenu. Pa je bio u kazalištu Radost. Pa su nastupali u Hrvatskome narodnom kazalištu. Popunjavali su ekipu kada su trebali u predstavama biti djeca. To je bio jedan velik, širok dio za djecu i jedan mali grad je sve to imao. Prekrasno! Zato sam napisala pokraj svega toga, kad se još počeo razvijati i rani rock, da je Osijek kolijevka glazbe. Jer toliko je mnogo talentiranih pojedinaca iz Osijeka poslije došlo u medijske centre u Zagreb, Beograd ili u Sarajevo. Glazbenici iz Osijeka popunjavali su i pomagali razvoj zabavne glazbe.
U knjizi pišete o Kićinu školovanju, nastupima na dječjim priredbama, o njegovim predstavama, kazalištu Radost. Svi su mislili da će Kićo biti operni pjevač i glumac. U knjigu ste uvrstili članak iz novina: “Kad je Kićo Slabinac otpjevao Schubertovu serenadu u osječkom kazalištu, gledalište je plakalo”. Pišete i o Kićinim grupama Tornado, Kon tiki, Dinamiti te o tome kako je odlično pjevao pjesme koje su proslavili Elvis Presley, Ray Charles, Tom Jones, Stonesi, Kingsi i tako dalje. No, važan dio u njegovu glazbenom životu, u njegovu cijelom životu, jest tamburica, slavonska pjesma. A incijativa i taj dio njegove karijere počinje nakon “cipelarenja”: kako je situacija uoči i nakon hrvatskog proljeća unijela nemir u hrvatsko društvo, počela je unositi nemir i na jugoslavensku estradu. Novinari su, čak i bez povoda, povezivali bilo kakva međusobna neslaganja, nesuglasice ili razmimoilaženja u stajalištima glazbenika s netrpeljivosti Srba i Hrvata. Neke su pjesme u to vrijeme bile zabranjene, nije se moglo pjevati “Ustani bane”, “Vilu Velebita” ili “U boj, u boj”. Zbog pjevanja tih pjesama odlazilo se po nekoliko dana u zatvor. U dijelu knjige “Cipelarenje” pišete o sukobu Đorđa Marjanovića i Kiće Slabinca.
Da, o jednom profesionalnom sukobu, ne ulazim u to tko je što rekao, ali nakon jednog festivala pobjednik je trebao biti Kićo, već su mu novinari večer prije toga rekli: pobijedio si, a drugi dan, kad su došli na proglašenje, pobijedio je Đorđe Marjanović. Uzrujani je Kićo rekao, kao što je on uvijek trčao pred rudo i tako puno puta naškodio sam sebi svojim prebrzim reakcijama: “Ako je to tako, tražit ću zadovoljštinu na sudu.” Na to je Đorđe Marjanović podivljao jer on je bio legenda i on je prvi pokrenuo sudski spor zbog klevete. I sad su se oni tužakali i tužakali, odlazili, ne dolazili na ročišta, to se sve razvuklo, koji je sud nadležan. Je li to sud u Sarajevu, jer se to ondje dogodilo, ili u Beogradu, gdje je živio Đorđe Marjanović, ili ipak u Zagrebu, uglavnom, to je bio cijeli cirkus koji je trajao godinama.
Na kraju je Đorđe Marjanović povukao tužbu, ali naziv tog dijela knjige jest “Cipelarenje”. A Kićo Slabinac je stvarno dobio batina, bio je pretučen.
Da, i to ne jedanput. Dobio je batina jer je Đorđe Marjanović imao veliku ekipu obožavatelja. Oni su, kad je dolazio na festival koji je bio u Sarajevu i u Beogradu te kad je dolazio na generalnu probu sa stvarima, bili vani i počeli su ga udarati, nastala je tučnjava, koju je onda spasio Mića Orlović jer je doletio s pištoljem i pucao u zrak. Eto, to je cipelarenje. Počelo je u Sarajevu, nastavilo se u Beogradu.
Spomenuli smo i taj dio knjige jer je tata Stevo bio vrlo zaslužan za nastavak njegove karijere. On je predložio Kići, premda je Kićo već snimio odlične pjesme: “Plavuša”, “Tvoj dječak je tužan”, “Tri slatke riječi” i “Zbog jedne divne crne žene”, da se ostavi pop-glazbe i da se posveti Slavoniji, slavonskoj tradiciji i slavonskoj pjesmi. I Kićo 1973. godine objavljuje materijal “Kićo i njegovi bećari”, niz pjesama, i tada njegova karijera počinje ići u potpuno drugom smjeru. I otada postaje zaštitni znak tamburaške glazbe.
Točno, i ne samo zaštitni znak, on postaje to. On je to mogao jer je imao u sebi tu finesu biti glumac i nastupati u raznim ulogama, tako je postao simbol tamburice. Kako je putovao po cijelom svijetu, zanemarimo sad istočni blok, ali kako je putovao po Europi i Americi, komunicirao je s hrvatskom bratskom zajednicom na koncertima, donosio je dašak zemlje ispijenim, izmučenim ljudima u tuđini. U ono doba nije bilo globalne povezanosti i ljudi su ovisili upravo o takvim susretima, mnogi od njih nisu se mogli vraćati kući zbog raznih političkih situacija, država je bila sumnjičava prema njima i to je bilo kao da im dolazi Hrvatska. Sad, je li to bila kajkavska ili slavonska pjesma, nebitno je bilo, no čim su se čuli zvuci rodnog kraja, jednostavno raspoloženje, plima se podignula i zato je Kićo vrlo zaslužan, jer je u sve velike medijske centre donio tamburicu, i to u elitnim dvoranama.
Donio je Hrvatsku.
Da, ne tamburicu, nego Hrvatsku, jer na kraju, tamburicu smo dobili od Turaka. Imate pravo, donio je Hrvatsku.
