Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu je bio direktor diskografske kuće Croatia Records, predsjednik Hrvatske diskografske udruge i jedan od dobitnika nagrade Nova ploča Želimir Babogredac.
Za svoj rad kao glazbenik, producent, menadžer i diskograf primili ste puno nagrada i priznanja. Što Vam znači nagrada Nova ploča – nagrada za životno djelo koju Vam je dodijelila struka, Hrvatska diskografska udruga. Moram napomenuti kako ste više od 20 godina bili predsjednik HGU-a i u tom periodu brinuli o glazbenoj industriji, važnosti, ugledu i radu svih diskografa, autora, glazbenika i izvođača.
Moramo prije svega reći da diskografija živi na ovim prostorima skoro 100 godina. Prije Jugotona postojao je Elektroton, a još 1927. godine Edison Bell i zagrebački poduzetnik Penkala napravili su prvu ozbiljnu diskografsku kuću. To je podatak s kojim se možemo pohvaliti jer nas razlikuje od svih drugih glazbenih prostora kojima smo okruženi. Biti baštinik svega toga je jedna velika obaveza. Tako da danas kad prođem Gundulićevom ulicom u Zagrebu i kad se sjetim da su nekad, prije skoro sto godina, neki poslovni ljudi iz Engleske tu otvorili prvi dućan gramofona i gramofonskih ploča, jednostavno osjećam veliku odgovornost da i dalje trebamo brinuti o glazbi, nasljeđu kojeg smo dobili. 100 godina je u svemu velika brojka, velika stvar, pogotovo u diskografiji koja je prolazila kroz dinamične promjene. Nevjerojatno je koliko je tih velikih i važnih promjena bilo. Mi sada, zadnjih 10 godina, imamo gotovo svake godine novi model poslovanja koji se mijenja za 50 posto od prethodnog modela. No, na kraju ostaje neka nit za sva vremena. Rezultat uspjeha je upravo ta naša dugogodišnja dostojanstvena namjera da se bavimo poslom koji nam je Bog dao da radimo.
Diskografija je uvijek bila jedan častan posao u kojem ste trebali prepoznati talentirane ljude i pružiti im šansu kao izdavač da njihov rad ugleda svjetlo dana. Isto tako važno ih je i dalje pratiti kada stasaju, ali i biti uz njih i kad nisu uspješni i kad imaju slabiji kreativni period. Samo takvim pristupom možete se pohvaliti kako imate izvođače koji imaju 300 ili 600 pjesama. Zanimljivo je kako je dobar dio izvođača koji su počeli davnih 50-ih i imali su što reći 60-ih i 70-ih, aktivan i danas. Taj njihov talent i izdavač koji brine o njima jedini su pravi smjer kako treba u diskografiji raditi. Jako sam sretan što možemo baštiniti tu tadašnju diskografiju. Danas pričati o pločama, objavljivati ploče i slaviti sva velika glazbena imena koja su nam na neki način povjerila svoje karijere. Tako da nagrada “Nova ploča” za mene ima krunsko mjesto, jer to je priznanje koje dolazi od struke, od ljudi koji se bave diskografijom.
Posebno priznanje, nagradu za životno djelo uručena Vam je i na Festivalu dokumentarnog rock filma DORF 2020. Gdje ste smjestili ovo lijepo zasluženo priznanje?
Priznanje je veliko i stoji kod mene u dnevnoj sobi, originalno je i ima vinkovački štih.
Vama je zvuk uvijek bio važan i na prvom mjestu. Stoga ste jako vodili računa kojim uređajima će biti opremljen Vaš prvi disco klub u Vinkovcima kao i Vaš legendarni studio Rockoko u Bošnjacima, kasnije i Zagrebu. To sve spominjem zato jer ste u Londonu u Abbey Road studiju remastreirali sve albume Bijelog Dugmeta. Upravo to vaše izdanje je najbolji ogledni primjer što bi diskografi uz otkrivanje novih glazbenika i autora trebali raditi.
Ideju o masteriranju svih albuma Bijelog dugmeta dobio sam nakon što sam vidio da su upravo to napravili s Beatlesima. Nakon dugo, dugo vremena ekipa predvođena George Martinom i ljudima koji su radili s Beatlesima u Abbey Roadu remasterirali su sva djela Beatlesa. Kada sam otišao na razgovor s Goranom Bregovićem i rekao mu svoju ideju, bio je oduševljen i prvo što mi je rekao bilo je ako ti to misliš raditi od mene imaš odriješene ruke. Nakon toga razgovora više nije bilo nazad. Nazvali smo u Abbey Road, a kako je dugo godina Jugoton bio njihov partner znali su tko zove i brzo su nam ponudili nekoliko ton majstora koji to mogu najbolje napraviti. Odmah sam s tog popisa odabrao ton majstora Seana Mageeja, čovjeka koji je napravio sve albume Beatlesa i već nakon petnaest dana naš ton majstor Goran Martinac s prvom pošiljkom traka bio je u Londonu. Ja sam otišao još jednom na kraju sve prekontrolirati i moram reći kako je to bilo jedno predivno iskustvo.
To me posebno zanima, kao veliki obožavatelj Beatlesa, kako ste se osjećali pri ulasku u zgradu u kojoj se nalazi Abbey Road Studios?
Ooooo. Imao sam posebne protekcije i to zajedno s prijateljem Brianom Rašićem, fotografom Rolling Stonesa. Mogao sam službeno ući autom na parkiralište, a uz dočekala nas je direktorica studija. Radio sam u režiji 6, inače to je režija od McCartneya, i sjedio za mix-pultom gdje sjedi on kad je u studiju i kad radi svoje pjesme. To je za mene bio jedan prekrasan dan u Abbey Roadu.
Osim Beatlesa jako Vam je drag i važan Milky Way band, kojeg ste vi i pokrenuli 1969.
Gledajući i slušajući sve što se glazbeno događalo u svijetu odlučio sam napraviti jedan super band na vinkovačkom nivou i tada sam okupio najbolju četvorku koja je mogla prenijeti do publike sve ono što smo planirali, od autorskih pjesma do repertoara tuđih pjesma. Svirali smo grand funk railroad i amerčki progresivni rock, ali i pjesme Joea Cockera zapravo sve ono što je bilo dobro. Prije četrdesetak godina s nama je kao producent surađivao Drago Mlinarec i zanimljivo je da se ista ekipa 2012. ponovo našla u studiju Croatia Recordsa i snimili smo četiri nove pjesme koje su bile emotivne i eksplozivne. Svi smo bili jako zadovoljni.
Kada sam spomenuo da Vam je zvuk snimke posebno važan, to se odnosi na cijeli proces od snimanja na magnetofonskoj vrpci, zapisa na vinilima, kasetama i CD-u. To vam je bilo važno i kada ste opremali diskoteke, Rockoko studio, ali i prošle godine kada ste opremali novi studio Croatia Recordsa. Kako ste prije pedeset godina dolazili do informacija što je novo od audio tehnologije i kako ste nabavljali opremu?
Uvijek nešto novo mora biti kada je zvuk u pitanju, to je neka moja mladalačka ljubav koja traje do danas. Dobar zvuk je osnova svega što se tiče glazbe i pjesama. Rano sam krenuo i putovao u Njemačku i Englesku, odnosno nije bilo svjetskog sajma audioopreme na kojem nisam bio. Pratio sam sve što će se u budućnosti događati, donosio i isprobavao u svom studiju. To moje kontinuirano praćenje i informiranje o trendovima u svijetu glazbe pokazalo se jako bitno kako za rad u studijima tako i ozvučenjima na koncertima i turnejama. Recimo, na stadionu JNA u Beogradu bio sam ton-majstor na povratničkom koncertu Bijelog Dugmeta na tornju visine sedam metara na kojem se uz mene nalazio i novi mix -pult koji je samo dan ranije stigao iz Londona. Turneje su inače jedna posebna forma, jer na turnejama vi živite s glazbenicima, zajedno prolazite njihove dobre i loše trenutke, živite njihovu publiku i svi zajedno sudjelujete u tome da koncert bude uspješan. To je možda i najemotivniji dio ovog mog posla.
U Vašem legendarnom studiju Rockoko u Bošnjacima, kasnije u Zagrebu snimljeni su neki od najznačajnijih pop rock albuma domaće produkcije.
Bošnjaci su u to vrijeme bili centar svijeta. To je bilo raskrižje putova: Novi Sad – Sarajevo – Beograd – Zagreb. Točno na tom sjecištu putova bio je studio u Bošnjacima u jednom seoskom ambijentu gdje se nikome nije žurilo. Snimalo se, igrao se biljar, gledali se videofilmovi, zapravo to su bili uvjeti jednog pravog rezidencijalnog studija. Dolazilo se na mjesec dana i vraćalo se s dijamantnim pločama u Zagreb.
Što bi posebno izdvojili iz tog perioda, snimanje kojeg albuma?
Sjećam se, bila je Univerzijada u Zagrebu, a prijatelj Đorđe Novković me je nazvao i rekao kako ima dobru ideju i kako bi baš kod mene snimao album tada mladog i nepoznatog Borisa Novkovića. Te, 1987. godine, okupila se jedna sjajna ekipa, sastavljena od odličnih glazbenika i u mjesec dana snimili smo album “Jači od sudbine”. Riječ je o albumu koji je bio jako dobro produciran, imao odlične stihove i aranžmane. To je moja prva trofejna ploča koja je došla do dijamantne tiraže i na neki način otvorila meni i svima koji su surađivali na snimanjima i oči i uši.
U vašem Rockoko studiju snimane su i legendarne pjesme “Cesarica” i “Moja domovina”.
To su dvije snimke o kojima bi mogao pričati danima. Zanimljivo je kako je “Cesarica” snimljena u najkraćem mogućem roku, a jedna je od hrvatskih najuspješnijih i najljepših pjesma svih vremena. No, moram reći kako su za snimanje svi došli pripremljeni Stipica Kalogjera bio je aranžer, Duško Mandić sound service, Vedran Božić svirao je gitaru itd. Pjesma je snimljena za manje od pet sati. Dok je “Moja domovina” snimana danima jer to je bio tehnološki težak i zahtjevan posao. Snimiti takav jedan veliki projekt u to vrijeme s limitiranih 24 kanala analognog magnetofona bila je prava nauka.
Autor ste mnogi diskografskih edicija i albuma. Zaslužni ste za karijere velikog broja glazbenika. Recimo od samih početaka ste uz Parni valjak.
Imao sam sreću vidjeti ih već na samim počecima rada, na prvom promotivnom koncertu kada su bili gosti grupe The Foundations iz Engleske, ali i na proslavi deset godina YU grupe. I već tada se vidjelo da je to jedna ozbiljna ekipa koja ima što za reći. Nastali su na bazi nekadašnje Grupe 220 – one nove, znači druge faze Drage Mlinarca. Svirački uigrani, stilski jako definirani u to doba i izgledom pravi rokeri.
Kako je to izgledalo u to vrijeme? 220, kultna grupa. Pojavljuju se neki novi klinci koji preuzimaju funkciju, ulogu i zapravo postaju novi 202?
To je bilo prijelomno glazbeno doba. Mislim da je to bilo generacijski neminovno da se pojave neki novi klinci i Parni valjak je bio baš to: neki novi klinci. Za uočiti odmah je bio Akijev vokal. Znači, jedan totalno novi pristup rokerskom pjevanju. Jedan glas koji je na osebujan novi način donosio te pjesme, jedan čovjek koji je trčao i kretao se po bini kao Jagger. Znači, totalno jedan novi pristup. Scensko-sviračka priča na novi, do tada kod nas neviđen način.
Da se radilo o ozbiljnom bendu, o ozbiljnim namjerama, dokaz je – kako je istaknuo Hus u emisiji Music Pub – “Stranica denvnika”, odnosno cijeli album koji je sniman i miksan u Milanu.
Brzo su oni došli u šansu da rade ozbiljno. Moramo znati da je Hus, čak i od tih dječačkih početaka s Mlinarcem u Grupi 220, bio jedan pedantan, studiozan glazbenik koji je temeljito učio svirati svoju akustičnu gitaru, temeljito je svirao od samog početka, i uz to bavio se ozbiljno harmonijom. Ono što je jako bitno, cijela priča bila je zaokružena i morala je uroditi uspjehom jer on ima i veliki talent za pravu riječ, pravi stih. Kad znamo koliko su riječi bitne u hrvatskim pjesmama i pogotovo u hrvatskom rocku, onda ga je i ta “Stranica dnevnika” predstavila kao jednog novog poetu koji u biti čita dnevnik, čita misli, čita misli i razmišljanja generacije, čita misli jednog širokog pojma rokerskog izražavanja i to na prostoru kompletne bivše države. Svi mi u sebi nekako nosimo neke ambicije. Husova ambicija je bila da je okružen najboljim mogućim glazbenicima. Dokaz je i taj da nikada sebe nije forsirao, iako je on odličan gitarist. On je pored sebe uvijek imao još jednog gitarista, još jednog talentiranog solo gitarista, kako se to u to doba zvalo, kojem je on uvijek mogao parirati, ali su zajedno svirali taj stil rocka koji je on gajio. Uvijek je imao dobrog bubnjara, dobrog basistu. Na klavijaturama se promijenilo mnogo dobrih glazbenika. Znači, Parni valjak je postao sinonim za vrhunsko sviranje.
Ponekad se znalo čuti “S Husom, s Valjkom je teško raditi”, jer stalno su htjeli nešto više, bolje. To je, naravno, pozitivno. Osjećate li i Vi nekakav entuzijazam kod nekog od novih izvođača koji bi se stalno vraćali u studio, stalno bi nešto snimali, stalno bi nešto nudili; taj nerv koji je vrlo važan za glazbeni red?
Parni valjak je imao energiju iz razloga što se morao dokazivati. Parni valjak se nije dokazao u prvoj godini, u drugoj godini, u trećoj… Oni su se dokazivali prvih desetak, prvih petnaestak, prvih dvadeset godina. To je smjer radi kojeg su oni uvijek bili bolji, savršeni, najbolji. Ta konkurencija koja je u ondašnje doba bila žestoka i ako ste pokleknuli s jednim albumom, trebale su vam dvije godine i dva dobra albuma da opet dođete na svoje mjesto. Te konkurencije danas nema. Malo je jednostavnije doći do radija, doći do televizije i to onda ne odgaja onu unutarnju snagu koja čini ljude velikima.
Poznajem malo ljudi koji su poput Vas, koji imaju tako veliku strast prema glazbi i glazbenoj industriji u cjelini.
Da, kod mene je ona možda malo više prisutna, ali u diskografiji strast nije uvijek i ne mora biti na prvom mjestu. Kod mene je taj odnos malo specifičan, jer ja sam s većinom izvođača živio život u studiju, na turnejama i onda su sve te obaveze diskografa i izvođača puno veće i zahtjevnije. Kad sam došao na poziciju da vodim diskografsku kuću, za mene su svi oni bili moji dragi prijatelji. Prema njima sam uvijek, zbog poznanstva i njihovog profesionalnog rada i karijera imao respekt. Uvijek sam se prema njima odnosio s poštovanjem. U razgovoru o glazbi, albumima ili nekim drugim glazbenim projektima trebate saslušati drugu stranu, onu koja vam materijal nudi. Trebate znati stati u cipele sugovornika, treba znati koje su mu ambicije, dobro procijeniti kolika mu je minimalna, a kolika maksimalna želja da nešto napravi.
Važno je da osobu nikada ne pogurate unazad, nego joj uvijek ostavite poziciji koja joj daje šansu da će sutra biti bolje. To je u diskografiji jedan važan kreativno-psihološki moment kad morate živjeti sa onima kojima nije hit broj jedan najvažnija stvar u životu, a imali su stotinu hitova koji su bili broj jedan na top listama. To su posebni trenuci u kojima ih morate razumjeti i morate kao diskograf znati pomoći. Diskografi to mogu na sto načina. Recimo napraviti ozbiljan rezime karijera, kompilacije, ozbiljnu priču o uspjesima, razgovor sa svim suradnicima koji su na tim pjesmama radili… Znači, povezati sve ono što veže jednu pjesmu i donijeti u pisanom, video ili filmskom obliku.
Djelatnici Jugotona, danas Croatia Recordsa nedavno su proslavili 78 uspješnih poslovnih godina. Na rođendanskom slavlju predstavili ste i vinilnu ediciju “25 Greatest Hits” kojom ste obuhvatili najpopularnije – najtiražniji izvođača pop i zabavne scene.
Hvala Bogu da se to dogodilo – realiziralo. To je bila priča koja je stalno tinjala. Nakon što smo objavili prvih pet izdanja iz edicije bilo je jasno da radimo dobru stvar za publiku, ljubitelje vinila, autore i izvođače. Mislim da smo sada s ovom pričom “25 Greatest Hits” uz pet izdanja koja izlaze uskoro zaokružili 30 velikih karijera. Njihovih 25 hitova na albumu govore koliko su njihove karijere stvarno bile velike. Jugoton je nekada bila tvornica ploča. Znači, dugo godina mentalitet tvornice ploča je bio na prvom mjestu. Kreativa je bila normalna stvar među svima koji su radili, bilo je puno talentiranih ljudi. Postizale su se velike tiraže i snimale odlične ploče. Danas je totalno drugačije. Danas za formirati novog izvođača važno je da on u kratkom roku predstavi svoju osobnost. Mora imati svoj personality, dobar izražaj, mora imati dobre i stilski različite pjesme, duete… Danas se novi izvođači moraju puno brže formirati nego prije i to na način da moraju široko gledati na interes publike. Mali je broj onih koji mogu biti uspješni za uski krug publike, jer smo malo tržište i nema kritične mase za puno kategorija.
Kao direktor Croatia Recordsa jako pazite na kvalitetu svojih snimaka i materijala koje objavljujete. Često albume koje objavljuje, ponovo remasterirate ili miksate u Abbey Road studijima u Londonu. Jedan veliki projekt sniman je u Londonu. Riječ je projektu na kojem Royal Philharomic Orcehestra svira djela Đorđe Novkovića.
Zvuk je moja struka. Znači ako se baviš cijeli život zvukom, ne možeš dozvoliti da kad si na vodećoj diskografskoj poziciji da zanemariš zvuk. Vezano za priču o Đorđe Novkoviću i Royal Philharmonic Orchestra u Londonu, to je moj dug prema jednom velikom Đorđu, to je bila njegova davna želja. Mi smo znali šetati po Gračanima i pričati o tome prije 20 ili 30 godina i evo to će sada biti ostvareno. Sretan sam što je za ovaj projekt odabrano njegovih deset velikih pjesama i deset velikih izvođača koji te pjesme pjevaju.
Ima li još nešto što bi kao diskograf željeli snimit, producirati i objaviti?
Mislim da je sve u Croatia Recordu dosta dobro poredano, tehnološki, sa ovim studijima koje imamo, koji su jako dobro opremljeni. Tu je analogni studio koji posjeduje Studer s 24 kanala, 2 incha. To je mašina koja je proizvodila sve pjesme svijeta i 2025. godine funkcionira kao nova i na tom mjestu mi je nekako i želja da puno mladih i starijih izvođača ponovo doživi tu draž studija, rada u studiju. Studio je magija, studio je trenutak gdje nastaju i gdje se timski stvaraju velike pjesme. Ja sam pristalica živog sviranja i timskog rada, tada je sve lakše i sve bolje zvuči.
Kad spominjete studio, vi ste svojim autorima i izvođačima omogućili da snimaju u najboljem tonskom studiju u Hrvatskoj, ali i da se predstave putem CMC televizije i od nedavno putem vašeg radija.
Radio je došao kao neminovnost, nekada smo imali i novine koje su izlazile jednom mjesečno. Pisana riječ je dobra stvar i šteta što ih više nemamo. Kad pogledamo scenu u Engleskoj, oni i dalje imaju ozbiljan broj tiskanih medija o glazbi, ozbiljan broj prostora gdje se govori i o prošlosti i budućnosti glazbe. O tome se čita i o tome se stvara slika kako dalje. Sve ovo što imamo, što ste spomenuli, treba iskoristiti u tom smjeru kako bi novi i stariji izvođači imali šansu pokazati se i predstaviti svoj rad.
Kako su ljudi u Vinkovcima reagirali na rock glazbu prije 50 godina, a kakva je situacija danas?
To je bilo pionirsko rock doba. Sjećam se instrumentalne glazbe Shadowsa, slušanje ploča Cliffa Richarda, kasnije Beatlesa i svega onoga što je glazbeno dolazilo iz cijeloga svijeta. To je bilo vrijeme u kojem je trebalo puno učiti, nadograđivati svoje znanje, donositi publici i upoznati glazbu s nekih drugih prostora, a pritom ostati dosljedan u predstavljanju glazbe koju voliš. To je značilo ne bojati se bez obzira na glazbene ukuse većine, odnosno ljudima je trebalo ponuditi i drugu vrstu glazbe s kojima se do tada nisu susretali. Imali prilike upoznati. Moram reći kako su u to vrijeme srca ljudi bila otvorena i kako je to doba u kojem je uvijek sutra bilo bolje nego danas. Riječ je o vremenu pozitivnih emocija i prihvaćanju svega novoga što je se je na kraju i pokazalo samo kao dobro.
Vi ste još za vrijeme srednjoškolskih dana počeli raditi na radiju. Što ste najčešće svirali svojim slušateljima obavezno uvrstili u svojem programu?
To su bile emisije naziva iz diskoteke slušatelja tako da je svatko tko je imao dobre ploče dolazio jednom tjedno na radio i prezentirao svoju kolekciju. Moram naglasiti kako u to vrijeme nije bilo sličnih emisija na radiju, odnosno to je bila jedna od rijetkih emisija u kojima se popularna glazba emitirala i slušala. Poznato je da je u to vrijeme na Radio Zagrebu bila emisija “Po vašem izboru”, ali to je bio samo jedan sat popularne glazbe. U to vrijeme ljudi su jako bili vezani uz radio i poruke ljudi koji su radili na radiju. Njima se je vjerovalo i znalo se da su za mikrofonom jer imaju nešto za reći. Ja sam preko svojih obiteljskih veza iz Njemačke dobivao dobre ploče, a isto tako vrlo rano počeo sam dobivati i ploče iz Velike Britanije. Tako da se imalo što pokazati, slušati i pričati na radiju.
Čuvate li te ploče koje ste puštali na radiju?
Sve ih imam.
Poznato je kako ste veliki kolekcionar ploča Beatlesa. Imate sva njihova izdanja koja su objavljena u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Japanu…. Je li vam još nešto u kolekciji Beatlesa nedostaje?
Kad krenete u ozbiljno kolekcionarstvo tu nema kraja. Zadao sam si da ću sa najvećih tržišta svijeta imati sve albume Beatlesa i već sam obradio petnaestak država i puno toga sam skupio. U mojoj kolekciji su i albumi iz karijera post-Beatlesa kao i svih onih koji su bili blizu njih. Tako da sada ima nekoliko tisuća različitih primjeraka. Važno je napomenuti kako je jedino Jugoton imao licencu za objavljivanje identičnih omota kao što su imali i Englezi. Sva ostala tržišta imala su drugačije omote i popratne stvari. Premda je riječ o istim pjesmama na albumima ipak ima puno razlika u izdanjima.
