Nakon povratničkog singla Srce od zlata, Luky objavljuje novi videospot za pjesmu Grad pored luke, najavni singl istoimenog EP-a koji će biti predstavljen u siječnju sljedeće godine.
Glazbu, stihove, aranžman i produkciju potpisuje Luky, dok su na pjesmi sudjelovali Manja Ristić na violini, Tino Andrijić na bas gitari te Milan Biočić na solo gitari. Video su potpisali PILOT studio, uz režiju Vojana Koceića, montažu Notengosa i Mikija Latkovića. U videu glume Stjepan Gatti, Tino Andrijić, Karlo Dužević, Josipa Dužević Andrijić, Marija Žanetić i Antun Lukić Šegedin.
“Iako se kroz stihove nigdje izravno ne spominje ime Splita, duh nekad pitomog grada osjeća se u svakoj slici – u mirisu mora, u ljudima koji se trude, u snovima što, poput valova, neprestano ‘zapljuskuju obalu’ svakog čovjeka koji još vjeruje u dobro. To je onaj stari, radišni i topli Split – grad u kojem se smijalo iskreno, u kojem su djeca trčala među ulicama, a ljudi se pozdravljali kao da su rodbina”, napisao je Dinko Fazinić novinar portala Glazba.hr.
“‘Sanjao sam da hodam po vodi, da srce me vodi do neba’, piše Luky, tražeći smisao u gradu koji više ne prepoznaje. To hodanje po vodi nije čudo, nego simbol – simbol vjere u ono što je nekoć bilo moguće: u dobrotu, zajedništvo i grad koji ima dušu. U tim stihovima čuje se čežnja za vremenima kad je Split bio više od razglednice, kad su ljudi živjeli polaganije, ali punije, kad se vjerovalo da dobro uvijek nađe svoj put”, objašnjava Dinko.
“Luka, nekoć simbol doma i povratka, danas je postala više histerično polazište nego utočište. Kiše koje su ‘isprale snove’ nisu samo meteorološke – to su godine, promjene, zaboravi koji su polako izbrisali osmijehe s lica grada. Taj san o ‘gradu pored luke nasmijanom’ nije samo pjesnička slika; to je nostalgija za onim osjećajem pripadnosti koji se izgubio u buci apartmana, brzih sezona i površnog sjaja modernog vremena. A onda dolazi otrežnjenje: ‘Sanjao sam jednom, ali ne sanjam više… Život nije san, već nevera ča od juga se sprema’. Ta nevera nije samo vjetar s mora, nego stanje duha – oluja i kiše koje su isprale ljudsko, ono iskreno, ono što je Split, Dalmaciju i priobalnu Hrvatsku činilo domom, a ne destinacijom. Zbog svega toga, ‘Grad pored luke’ ne čitamo samo kao pjesmu, nego kao tihi krik čovjeka koji je nekada vjerovao u svijet dobrote, ljubavi i zajedništva, a sada se budi u stvarnosti lišenoj tih ideala. Kroz jednostavne, ali snažne slike, Luky gradi most između sna i jave – između onoga što čovjek sanja da bi preživio i onoga što svijet, nažalost, jest”, zaključio je Dinko Fazinić.
