Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu je bila grupa Parni valjak.
Hus, u zagrebačkoj si Areni sa svojim Valjkom i publikom dijelio veselje, rock ’n’ roll, ali i glazbenu sjetu i tugu. Na vašem koncertu 2022. godine “Dovoljno je reći … Aki” bilo je vrlo emotivno. Sada, s Igorom, novim pjevačem grupe, nakon tri godine, ponovno ste oduševili vjernu publiku na rasprodanom zagrebačkom koncertu za 50. rođendan Valjka.
Hus: Bio sam strašno uzbuđen. Zadnji put kad smo svirali u Areni Zagreb, opraštali smo se od Akija i, moram priznati, tada za nas nije bilo nikakve perspektive. Osim naše potrebe i želje da sviramo. Tada još nije bilo jasno, nismo bili odlučili hoćemo li svirati i raditi dalje, a nismo niti znali hoćemo li to moći. Zato je ponovo rasprodati Arenu fantastičan osjećaj.
Koncertom u Areni Zagreb završena je turneja 50 godina Parnog valjka. Hus, to je i tvoj rođendan, jer ti si 50 godina u svojem Valjku, pišeš, skladaš, sviraš i pjevaš. Uz koncertno slavlje objavili ste i novu ploču “Kažu pčele umiru”. To je prije tri godine malo tko očekivao, mogao prognozirati da će Valjak tako brzo emotivno stati na noge? I biti u novom pogonu.
Hus: Mi smo nastavili, jer mi želimo svirati, mi smo realizirani kad sviramo. Ja sam stalno pisao pjesme. Gotovo sve pjesme na albumu nastale su u razdoblju otkako je Igor došao u bend. Sve ono što je bilo predviđeno za neki naš album s Akijem, a počelo je s pjesmom “Ponovo”, koju smo objavili i kao singl. “Ponovo” je bila pjesma za neki budući album, i pjesme iz tog razdoblja, koje su već postojale, nisam dovršavao, nisam više radio na njima, jer jednostavno mi je bilo previše bolno. One su bile pisane i rađene s Akijem u glavi. Novi album je vani, vidjet ćemo kako će ljudi reagirati na njega.
Nedavno ste dobili nagradu Nova ploča, nagradu za životno djelo koju dodjeljuje Hrvatska diskografska udruga.
Iduće godine je 55 godina mojeg profesionalnog rada. Zastrašujući broj, ali istodobno, radiš ono što voliš i živiš od toga. I nakon svih tih silnih godina još smo tu, gore. Tako da, apsolutno, imam razloga biti sretan. Ali opet me nekako lovi sjeta. Pogotovo kad se spominje tih 50 godina. Ja sam stalno govorio – nemojte forsirati 50 godina. Ponajprije, malo mi je deplasirano. Svi nešto slave, nekih 50 godina. Ali dobro, nema veze, neću da ispadne da sam zloban. Velika je stvar da bend ili brend opstane i radi toliko puno godina. Još imamo nešto reći, ne sviramo u klubovima u koje dolaze neki nostalgičari. A, da bih stvarno slavio 50 godina Valjka, znaš, fali mi Aki koji je 46 godina bio s nama.
Brk, ti pripadaš glazbenoj priči Beatlesi ili Stonesi, Kazalište ili Valjak. Bio si član grupe Prljavo kazalište do 1989. godine. Tvoj drugi glazbeni angažman, suradnja s Valjkom, traje od 1991. Niz uspješnih diskografskih i koncertnih godina grupa Parni valjak nastavila je objavom albuma “Buđenje”, pjesmama: “Ljubavna”, “Sve još miriše na nju”, “Ivana”, “Molitva” i tvojom odličnom baladom “Dođi”. Što kažeš o godinama suradnje s Husom i odličnom sviračkom ekipom koju je okupio?
Brk: Što kažem? Ne znam sjećam li se svega (smijeh) kako je sve brzo prošlo. Nisam mogao niti sanjati da ću cijeli život imati priliku raditi ono što najviše volim. To je najvažnije u svemu tome. A kad si spomenuo Beatlese i Rolling Stonese, volim ja i jedne i druge. (smijeh)
Ti voliš i disciplinu, rad, red i disciplinu. Kad je riječ o glazbi, sve mora biti na svojemu mjestu. Parni valjak zato je od početka bila idealna firma za tebe.
Brk: Da, točno. U našem radu vlada disciplina, i kad dođe trenutak za sviranje, izlazak pred publiku, onda sve postane opušteno. To je moguće postići samo zato što sve prije toga dobro pripremimo i uvježbamo. Onda jednostavno uživamo u tom trenutku, na koncertu pred velikim brojem ljudi. Činjenica je da pjesme uvijek radimo za svoj gušt, onako kako nama odgovara, ali na kraju, kad ih publika prihvati, onda je to najveća potvrda da si radio dobro.
Bero, što tebi znači Parni valjak?
Bero: To je moj život, moja karijera… U smislu kao glazbenika i umjetnika, to je moje sve.
Kao odličan klavijaturist imao si mnogo glazbenih ponuda, mogao si birati u životu, a ti si se odlučio za ekipu u kojoj sve mora biti na svojemu mjestu, za ekipu perfekcionista.
Bero: Biraš najbolje. (smijeh) Ono što je najbolje. Svaki nogometaš sanja da igra u nekom top-klubu, u najjačim ligama. A to je u glazbenom svijetu kod nas Parni valjak. To je institucija, taj standard, u tim razmjerima. Mislim da je to jednostavno najviše što se u ovim našim okvirima može dosegnuti. U bend sam došao stvarno jako mlad. Nisam bio potpuno svjestan veličine i važnosti grupe. Isto tako nisam tada mogao niti naslutiti da će to potrajati toliko dugo. Bend je inače specifična tvorevina. To su ljudi koji moraju jednostavno prodisati zajedno.
Uvijek si miran, tih, povučen, marljiv, radiš sve što treba, odličan si glazbenik. Jesi li ikad viknuo, pokazao oduševljenje: Ej, ljudi, ovo mi je super, ovo smo super snimili!
Bero: Jesam. Moj karakter je vjerojatno tako malo, kako si ga opisao, ali znam ja i planuti i naljutiti se.
Koja je pjesma Parnog valjka tebi jako značila na početku vaše suradnje? Za koju si, nakon snimanja, imao potrebu svojima doma reći – moram vam nešto pustiti, ovo je super pjesma koju smo snimili.
Bero: Teško bih mogao izdvojio jednu. Mislim da je svaka faza, ili svaki album, bila obilježena nekom takvom pjesmom. Ali, recimo, prvi album na kojem sam svirao sigurno mi je jedan od najvažnijih i ima posebno mjesto u mojem regalu. To je album “Lovci snova” i na njemu je pjesma koja nije bila toliko eksponirana, a meni je jako draga i posebna. Riječ je o pjesmi “Samo san”.
Preksi, kada si ti počeo slušati Parni valjak? Kada su te oduševili svojim pjesmama?
Preksi: Prije skoro pedeset godina. Znači, to je bilo vrijeme kada sam završavao osnovnu školu. Valjak je tada objavio album “Gradske priče”. I to je za mene jedan od temeljnih albuma tadašnje diskografije, a i današnje. Na tom je albumu pjesma “Stranica dnevnika”. To je bio takav stiskavac, ziherica. Ja sam tada imao bend i svakog smo petka u osnovnoj školi svirali čage. Ne znam postoji li to i danas, svira li netko čage u osnovnoj školi? Još tada sam si, kao mladi svirač, mislio kako bi bilo dobro da se uvalim u taj Parni valjak. Ne puno godina poslije, imao sam 20 godina, došao sam u Valjak. Godine 1986. imao sam sreću da sam snimio velike pjesme “Jesen u meni” i “Zagreb ima isti pozivni”. To su pjesme koje su objavljene na albumu “Anđeli se dosađuju”. Bile su to prve pjesme koje sam snimio. Pjesme koje su ostale za sva vremena. No, kao tinejdžer svirao sam u bendu koji je tada u Zagrebu imao neku težinu, a zvao se Patrola. Imali su hit “Ne pitaj za mene”. Patrola je trajala vrlo kratko i mi smo tada na neki način tlačili Husa da nam producira drugi album Patrole. Hus je, uz svoj Valjak-opus, realizirao i nekoliko uspješnih produkcija za druge izvođače. Tada sam zapravo prvi put sreo i upoznao Husa. Tu smo počeli raditi i mislim da je i on u mojem radu prepoznao nešto što je njemu bilo zanimljivo. I jedan dan samo su me pozvali iz Valjka, kada su počeli snimati album “Anđeli se dosađuju”. Zvali su me da dođem, probam nešto odsvirati, i ostao sam u Valjku sve ove godine.
Dalibor Marinković Dado u Parnom valjku svira bubnjeve, a Valjku se kao novi član pridružio na ponovnom okupljanju benda 2009., i to na snimanju pjesme “Nakon svih godina”. Premda je svirao u bendovima Mladena Vojičića Tife, Dine Merlina i Gibonnija, repertoar Parnog valjka dobro je znao puno, puno godina prije dolaska u bend.
Dado: Pjesme Parnog valjka volio sam još kao klinac. Volio sam “Stranicu dnevnika”, “Prevela me mala, žednog preko vode”, “Ja sam Parni valjak” itd. U onoj fazi 2005. godine, kad je Valjak stao, počeo sam surađivati i s Husom i s Brkom. Zajedno s Husom snimao sam neke demo-pjesme, on je tada stalno radio, iako je Valjak stao. Hus nikad ne miruje, on stalno radi nove pjesme, i sad ima hrpu novih pjesama. Dok je Valjak mirovao, svirao sam s Brkom, Berom i Preksijem. S Preksijem sam u njegovu klubu svirao blues, stalno smo surađivali. Zato su me, kad je odlučeno da se Parni valjak vraća na scenu, oni zvali da im se pridružim. Prvi album koji sam snimio kao član Parnog valjka bio je “Stvarno nestvarno”. Svi smo u odličnim odnosima, čujemo se često i družimo se i u slobodno vrijeme. Zapravo, divno je biti član Parnog valjka.
Igore, tvoja prva rasprodana zagrebačka Arena s Parnim valjkom prošla je super. Vjerna publika Akija i Valjka odlično te prihvatila i nakon tog nastupa dobio si svoj puni status u grupi, publika te prihvatila kao pjevača Parnog valjka.
Igor: Meni je sve uoči koncerta izgledalo kao iz snova. To ne mogu riječima opisati. Mjesec dana sam se vozio pokraj Arene i gledao, a suze su mi bile u očima od tog nekog osjećaja, te nekakve sreće. Teško je zapravo bilo prognozirati što će se dogoditi.
Hus je nekoliko puta, nakon što nas je Aki napustio, u emisiji Music Pub rekao: Ne znamo kako ćemo dalje. Volimo svirati, glazba nam je život. Ti nisi bio prvi, ni drugi izbor, ali pokazalo se da si najbolji! Publika te voli, ali kada si baš osjetio da su te članovi grupe prihvatili i da si postao dio Parnog valjka?
Igor: To je bilo kada smo prvi put zajedno svirali ne na probi, nego baš na koncertu. U onom trenutku kad sam shvatio što znači kad Hus kaže: Bilo je dobro; odlična atmosfera i sve što se dogodilo na pozornici, izgleda mi kao da je sve prošlo u pet minuta. Mislim da je to bio taj neki ključni trenutak kad sam shvatio, aha, ok, dio sam ekipe.
U kojoj si pjesmi na koncertu uhvatio poglede Husa, Brka, Preksija i Bere, a da si iz tih pogledao mogao iščitati: To je to, mali je naš.
Igor: To se nije dogodilo na koncertu, nego su mi sutradan na doručku njihovi pogledi rekli sve. Tu njihovu sreću koju sam vidio teško mi je opisati. Nikada neću zaboraviti koliko su bili sretni što je bend ponovo u akciji i ponovo svira.
Pamtim da sam sjeo za stol, uzeo jaja, rezao šunku, a onda su mi se pridružili, došli su Brk i Hus. Imali su osmijeh od uha do uha i mislim da je to bio taj trenutaka o kojem me pitaš. To mi je bio jedan od najvažnijih trenutaka i potvrda da sam u bendu. Zašto ovaj bend toliko dugo traje? Zato što su uvijek bili ekipa i nikome nije problem biti svaki dan četiri, pet sati na probama, putovati, družiti se s ljudima svaki dan. Jednostavno, njima je to već utkano duboko u DNK. Meni je trebalo neko vrijeme da to dobijem.
