Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu je bila Klapa Cambi.
Klapa Cambi osnovana je 1986. godine. U to vrijeme djelovali ste u sastavu KUD-a “Cambi” iz Kaštel Kambelovca. Kako se na tradiciju i klapsko pjevanje gledalo prije 40 godina, a kako danas? Koliko je teško održati tradiciju u vremenu kada svi žele izgledati, zvučati i živjeti isto, kad se sve svodi na imitacije drugih?
Jako dobro pitanje. Klapa Cambi danas djeluje javno i većinom u domeni zabavne glazbe, no mnoge se klape isključivo bave tradicijskom glazbom ili onom skladanom u tom duhu. Cambi se ponosi time što godinama pjeva i jedno i drugo na sebi svojstven i glazbeno vrijedan način. Nova vremena nagrizaju mnoge tradicije, pa tako i klapsko pjevanje, no još uvijek postoji dovoljno klapskih središta koja okupljaju klape. Jedno od rijetko spominjanih središta je grad Kaštela, koji je iznjedrio brojne i vrlo uspješne klape. Mislim da se u klapskom svijetu to nedovoljno, malo cijeni, a ja prepoznajem u tome dugogodišnju potporu Grada Kaštela. To nije slučajno.
Konkretno, koliko su mladi pjevači zainteresirani za tradicionalnu klapsku pjesmu?
Mladi su zadnjih godina manje zainteresirani za nematerijalne vrijednosti. Osim klapa, muku muče i ostala društva poput lokalnih pokladnih družina, pučkih pjevača, limene glazbe i folklornih društava. Ipak, u posljednje vrijeme ima više sluha i potpore da se mladi kroz školski sustav susretnu s klapskim pjevanjem. Imamo puno dječjih klapa koje pjevaju slatko i neodoljivo. To je dobar put – da djeca kroz školu prođu klapske početnice i da se to znanje ukorijeni od malena.
Koliko članova danas ima klapa Cambi? Što su u rad i zvuk klape donijeli pjevači nove generacije?
Klapa danas ima šest pjevača. Kroz godine se taj broj mijenjao od deset do današnjih šest. Prisutnost svakog pojedinog pjevača mijenja zvuk; svaki je glas instrument za sebe, baš kao u bendu. Nije isto kada bend promijeni gitarista, a pogotovo je to izraženo kod promjene tenora – to donosi najveću promjenu zvuka. Pa se po njima mijenja zvuk klape ali i mijenjaju pjevači. Tako je i s našom generacijom. Klapa se oblikovala prema nama, a mi u nju unosimo svoj identitet i glazbeni izričaj. Nije realno očekivati isti timbar klape danas i prije 40 godina.
Uspješan niz klape Cambi, koji traje već punih 40 godina, počeo je 1991. godine i to prvim nastupom u Omišu na Festivalu dalmatinskih klapa. Što je specifično u radu s pjevačima klape Cambi u odnosu na druge? Na što posebno pazite pri odabiru novih pjevača i pripremama koncertnog programa?
Klapa Cambi je tih godina uspjela stvoriti kvalitetnu jezgru, a dolaskom maestra Rajmira Kraljevića promijenio se rad, pogled na glazbu, inovacije, iskoraci, kvalitetan i intenzivan rad. To je njegova ostavština i tu ulogu našeg maestra uvijek ističemo. Svaki pjevač nakon audicije ima priliku uklopiti se ako zadovolji kriterije. Osim dobrog uha i glasa, važno je da se pjevači “osjete” u pjesmi, da glasovi “ljube” jedni druge i da pjevač unese nešto svoje. To je proces koji je nekad kratak, a nekad zahtijeva vrijeme. S obzirom na to koliko smo dugo zajedno, nije lako pronaći nekoga tko će disati s nama i imati isti pjevački refleks i impuls.
Važan glazbeni potez za cijelu hrvatsku glazbenu scenu napravili ste 1999. godine obradama Gibonnijevih pjesama. U novim, vašim, verzijama Gibonnijeve pjesme dobile su još jednu dodanu vrijednost, važnost i značaj. Vaše verzije pjesama “Lipa moja” i “Judi, zviri i beštimje”, u kratkom vremenu osvojile su publiku i još više publici približile vaš, ali i Gibonnijev rad. Kako je došlo do ideja da upravo Cambi pjeva Gibonnija? I kakve su bile Gibonnijeve prve reakcije? Što vam je rekao?
Maestro Kraljević je jednog dana donio note za pjesmu “Projdi vilo” i rekao: “Donio sam nešto čudno, ali ajmo probati”. To je bilo napisano na sasvim drugim osnovama od klasične klapske pjesme. Na drugi način su angažirani pjevači po dionicama to je bila preraspodjela uloge pjevača na novi način. Gibonni je svoje mišljenje pokazao brojnim suradnjama s klapom, zajedničkim koncertima i projektima. Čak i snimkama klape koje se nalazi na njegovim nosačima zvuka. Ako se ne varam, “Projdi vilo” u izvedbi klape Cambi jedina je pjesma na njegovu studijskom albumu na kojoj on ne pjeva.
Izvođenjem Gibonnijevih pop mediteranskih pjesama Cambi je pokazao kako i klapski pristup glazbi može biti inovativan i na zanimljiv – skladan način povezati autentičnost – tradiciju s različitim glazbenim stilovima. Imate li u planu snimiti još neke obrade, pjesme s hrvatske pop ili rock scene?
Klapa je to radila mnogo puta, nekada čak i cijeli album obrada (covera). Neke su naše verzije postale poznate kao i originali, poput pjesama “Moje izgubljeno blago”, “Lipoto moja”, “Kada jednom ovom zafalim se tilu”, “Izliči me”… I danas u koncertnom programu imamo nove obrade koje nismo diskografski zabilježili, ali imaju svoj dug vijek kod publike.
Što je bilo najizazovnije pri snimanju Gibonnijevih pjesama?
Kako maestro Kraljević kaže: Snimanje po kanalima. Klapa je do tada uvijek snimala zajedno, no zbog potreba postprodukcije i miksa, počeli smo snimati odvojeno. Ipak, klapa najbolje pjeva i zvuči kad pjeva skupa, pa je maestro kombinirao obje tehnike istovremeno. Za to vrijeme to je bio veliki studijski iskorak.
Što pripremate za slavljenički koncert 15. ožujka u dvorani Vatroslava Lisinskog, ali i za cijelu slavljeničku turneju povodom 40 godina rada?
Nastojat ćemo prikazati svako razdoblje našeg rada, a istovremeno ispuniti očekivanja da to bude glazbeno zabavan i moderan koncert. Teško je odabrati repertoar, odreći se nekih pjesama, a moramo. Koncert ne može trajati pola dana, iako bi nam toliko trebalo da otpjevamo sve što nam je priraslo srcu. Teška srca ćemo izostaviti neke zaslužne pjesme.
Klapa Cambi je prva klapa koja je održala samostalni koncert na Poljudu 2011. godine. Kako gledate na veliki broj “klapa” na hrvatskoj sceni koje to jesu samo po nazivu, a zapravo su izvođači zabavnih i pop pjesama?
Ako je neka glazbena skupina u naletu interesa za klapama i nazvala se klapom ili pomodno ušla u to, po prirodi razvoja stvari neće tu i ostati. Imali smo mi takvih pjevača koji su kratko došli među nas, ali ubrzo i shvatili da to nije njihovo mjesto za glazbu. Tako će i „klape“ koje nemaju to klapsko u sebi, na kraju pjevati i muzicirati i bez tog prefiksa, i bez koketiranja s klapskom glazbom.
U svijetu vlada veliki interes za originalnu klapsku izvedbu; nastupali ste u prestižnim dvoranama u New Yorku, Pittsburghu, Clevelandu, Mississaugi i Chicagu. Kako američka i kanadska publika reagira na vaš nastup?
Dobro odabrana pjesmarica iz klapskog fundusa nudi toliko raznolikosti da svaka pjesma ostane zanimljiva i koncert nikada nije monoton. Stalno slušate nešto novo i svježe. No tako prezentirati klapsku glazbu je zahtjevno, kako u Hrvatskoj tako i u Svijetu. Osim bogatog glazbenog naslijeđa publici je i interesantan naš grleni način pjevanja. U Americi postoji a cappella glazba, ali se ne pjeva na ovaj način, pa su redovito iznenađeni i oduševljeni.
Koliko je danas teško realizirati autorski koncertni program? Kakva je autorska ponuda novih pjesama?
Treba odoljeti da se biraju lake i dopadljive pjesme. Da se ponašamo kao oni koji podilaze i podcjenjuju svoju publiku. Trudimo se izvoditi autorske pjesme ili pjesme na sebi svojstven način. U novije vrijeme teže nalazimo nove pjesme. Ali to je i zbog toga jer smo kao ljudi kroz sve ove godine postali drukčiji, svakako zreliji. Druge nas teme inspiriraju i tražimo pjesme koje pjevaju o tome. Klasične pjesme o ljubavi i Dalmaciji ionako nisu nikad bile za nas.
Puno je odličnih pjevača prošlo kroz klapu Cambi. Kada klapa osjeća da ima problem? Je li to trenutak najave odlaska tenora? I što je najizazovnije u radu s klapskim pjevačima?
U radu svakog sastava – klape, momčadi ili kluba – problema uvijek ima. Neki mogu proizaći iz loših odluka, pa i pogrešnog izbora ljudi. Drugi se javljaju jer ljudi odlaze zbog promjene životnih prilika, novih izazova, zasićenja ili ambicije… Teško je opstati. Kultura dijaloga i način donošenja zajedničkih odluka ključni su za svaku grupu ljudi, a to je ujedno i najteže postići. Izazov je ostati svoj, biti individualac, a istovremeno osjećati da si upravo u tom zajedništvu potreban i ti njima i oni tebi. Kroz sve ove godine bilo je teško, ali bilo je i lipo. I što je najvažnije – bilo nam je stalo.
