Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu je bila pjevačica Natali Dizdar.
Puno toga se u tvom životu promijenilo od našeg zadnjeg susreta i razgovora. Ono najvažnije i najljepše jest to da si postala mama.Tako je, postala sam mama. To je zato i bila super godina za mene, baš iz tog posebnog razloga.
Kako se snalaziš?
Pa mislim da se snalazim dobro. Hvale me najbliži, ali valjda to tako mora biti. Kad si novopečena mama, treba ti puno podrške. Lola ide svugdje sa mnom, pogotovo kad smo u Hrvatskoj, jer nemamo dadilju koja bi je pričuvala. Tako se snalazimo uz prijatelje, rođake i obitelj. Svi nam uskoče kad mogu.
Kad sam pitao kako se snalaziš, mislio sam i na život na tri adrese: Pariz, Zagreb, Zadar. Koliko često putuješ na tim relacijama?
Hvala Bogu, sad manje. Malo sam usporila taj tempo. Zadnjih godinu dana bilo mi je malo sporije što se tiče posla. Morala sam stati, to sam i htjela. Tako da je bilo manje putovanja. Inače, smatram privilegijom što mogu živjeti u svakom od ta tri grada. U Dalmaciji mi je, naravno, uvijek najdraže – to je moje mjesto. Zagreb je moj grad vezano uz posao, a Pariz mi je sada neka nova integracija, novi dom.
Kakav je život u Francuskoj? Sad si ga već dobro osjetila – što znači svakodnevno živjeti i plaćati račune. Konkretno kakva je administracija u jednom od najromantičnijih gradova na svijetu?
Meni je Pariz stvarno super i lako je što se tiče režija. No, bilo je jako izazovno proći kroz njihov sustav poznate francuske administracije. To je bilo stvarno naporno.
Funkcionira li bolje, jednostavnije i brže nego administracija u Hrvatskoj?
A, joj. To je loše, mislim da čak i u “Asterixu i Obelixu” postoji šala na njihov račun. To se ne bi dalo ni za film napraviti, jer bi bio dosadan koliko je naporno. Jednostavno nema nikakvog smisla. Osim toga, meni je tamo stvarno lijepo jer je Pariz grad umjetnosti i kulture.
U Londonu si živjela 2021. godine, u vrijeme lockdowna, kada je umjetnost bila u drugom, trećem, zapravo zadnjem planu jer nisu bila dopuštena druženja niti koncerti. Imala si u planu ostati duže, živjeti i raditi, ali si od toga odustala. Što se dogodilo i što je promijenilo tvoj plan?
Taj je plan zapravo završio još boljim scenarijem jer smo, uz sve brodolome koje sam u to vrijeme doživljavala privatno i poslovno, počeli raditi na novom albumu. To se dogodilo sasvim spontano. Tako je od nekih velikih planova proizašlo jako inspirativno razdoblje. Iskreno, London je bio najgori izbor za tadašnje vrijeme. London na kraju nisam ni doživjela onako kako sam trebala jer sam se vrlo brzo preselila u Marseille, a onda u Pariz.
Što bi rekla o ulozi žena u glazbenoj industriji 2026. godine? Koliko se uloga žena promijenila od tvog početka 2004. godine, kada si sve oduševila pjesmom “Ne daj”?
Uh, dobro pitanje… Nemam pojma, možda je za mene ostalo sve slično jer sam imala sreće i sve se poklopilo od početka, još od onog talent showa u kojem su ljudi prvi put čuli za mene. To je odmah stvorilo respekt prema meni, i od strane publike i od struke. Odmah sam počela surađivati s najboljim ljudima na hrvatskoj sceni, od Gordana Muratovića (Coco Mosquito) do autora kao što su Arsen Dedić, Darko Rundek itd. Kod mene je sve bilo odlično posloženo. A nadam se, da je danas ženama općenito bolje u životu i u bilo kojoj industriji.
Poznajem tvoj način rada i pristup pjesmama. Uvijek si ostavljala snažan dojam vokalne sugestivnosti, karaktera i stava, ali i dojam da ti vučeš glavne konce i upravljaš svojom karijerom. Točno si znala što ne želiš. Je li tako bilo i u stvarnosti?
Da. S 19 godina najvažnije je znati što ne želiš. Dosta je stvari eliminirano na početku, s obzirom na to da se meni jako malo toga sviđa (smijeh). Za moju karijeru i pjesme definitivno je dobitna formula bila odabir ljudi.
Od prvog pojavljivanja do danas, sve što si snimila zvuči kao da su tvoje autorske pjesme. Ti si jedan od najboljih primjera kako se pravi uspjeh ne događa preko noći, i da se može uspjeti kad točno znaš što želiš i ostaneš svoj bez obzira na pritiske. Bez obzira na sve prijedloge ljudi sa strane, koji ti govore što trebaš raditi.
Točno, ali prvo treba “postati svoj”. Kad se pišu i biraju prve pjesme, to je najteži dio posla jer tada gradiš glazbeni identitet. S obzirom na to da sam ja, kao i mnoge generacije, odrasla slušajući stranu glazbu, nije se bilo lako uklopiti i snimati na hrvatskom jeziku. Trebalo je našu kulturu prenijeti kroz pjesme uz onaj osjećaj da je to stvarno tvoje. Ali, kažem, meni je to bilo lakše jer sam imala svoju super ekipu.
Jesi li imala krizne godine, period kada si analizirala samu sebe? Jesi li se pitala: Je li to što radim dobro? Zašto se nakon objave neke pjesme nije dogodio očekivani uspjeh? ili Zašto sam neku pjesmu odbila, a ona se pokazala uspješnom u drugoj verziji?
Krenut ću od zadnjeg pitanja. Ne znam kako nisam prepoznala pjesmu grupe Mayales “Ti dobro znaš kome pričam”. Ta je pjesma prvo bila ponuđena meni. Ne znam što mi je bilo da se nisam “zakačila”. Poslije su mi rekli: “To je pjesma koju smo prvo tebi pustili”, a ja se toga uopće ne sjećam. Što se tiče odustajanja, o tome nikada nisam razmišljala. Kad se radi album, to toliko dugo traje i toliko se stvari u procesu eliminira da sam, kad konačno dođe tih desetak pjesama na album, sigurna kako je to ono što želim. Glazbeno sam se uvijek osjećala stabilno, a ove popratne stvari oko posla naravno da te ponekad dovedu do toga da ti se više ne da. Ali i to je dio posla koji treba izdržati.
Danas živiš u Parizu, radiš u Zagrebu. Iz razgovora s ljudima koje si upoznala, vladaju li na glazbenoj sceni iste vrijednosti kao prije 10 ili 20 godina?
Mislim da ne. Dosta toga se promijenilo. Ono što mene najviše smeta, a mislim da ni ostalim glazbenicima nije drago, jest ta brzina “štancanja” pjesama. Format albuma otišao je u drugi plan, nema više te glazbene priče i strpljenja. Živimo u brzom vremenu, previše je informacija, konstantno se nešto mora događati. Taj dio mi nedostaje, on je ljepši dio prošlosti. S druge strane, glazba je postala puno dostupnija nego kad sam bila klinka. Prije je bio cijeli proces doći do omiljenog albuma, a danas sve postoji na digitalnim kanalima. No, danas se i svatko tko ima laptop može baviti glazbom, time se prostor zaguši, a znamo da u ovom poslu ne dolaze svi na pozicije na pošten način.
Ponovno se počeo cijeniti ljudski faktor, pa i pogreška – kad se čuje da netko nije pogodio točan ton ili je nešto odsvirao na krivoj žici, trznuo krivu žicu. Što kažeš o sve većoj upotrebi umjetne inteligencije u glazbi?
Došli smo do krajnosti. Mislim da je umjetna inteligencija super stvar, ali ne može zamijeniti umjetnost. Umjetnost je bazirana na ljudskoj emociji, a to se ne može stvoriti ni iz čega – može se samo reproducirati ili reciklirati. Jako dobro prepoznam kada je u glazbi korišten AI, a kada su pjesmu odsvirali pravi glazbenici.
Na tvom novom albumu “Zadnji dan ljeta” nalazi se pjesma “Utjeha”, a koju si u remix verziji snimila s grupom Nipplepeople. Kako si reagirala na njihovu želju, zamisao da snime electro-pop verziju pjesme?
To se dogodilo nakon mog kvazi-oproštajnog koncerta. S grupom Nipplepeople sam u to vrijeme već dugo radila na jednoj drugoj pjesmi, jer oni imaju svoj vrlo polagani tempo rada (smijeh). Pozvala sam ih na koncert, a oni su me pitali bi li mogli remiksirati pjesmu “Utjeha” i da ju zajedno izvedemo na koncertu. Odmah je odlično zvučalo, a reakcija publike bila je super. Nakon nastupa smo odlučili snimiti studijsku remiksiranu verziju “Utjehe”.
Nipplepeople su i dalje tajanstvena grupa. Ljudi ne znaju tko se krije iza maski koje nose. Kako komentiraš to da ljudi dolaze na njihove koncerte i vole njihov stil, a zapravo ne znaju koga slušaju?
Uh, uvijek moram paziti jer sam i danas skoro izgovorila njihova imena (smijeh). Da, oni su i dalje tajanstveni duo. Drago mi je što će biti moji gosti na koncertima u zagrebačkom klubu Boogaloo 14. i 15. veljače. Tamo ćemo zajedno izvesti pjesmu “Utjeha”, ali i još jednu tajnu pjesmu na kojoj radimo pet godina.
Voliš li electro-pop zvuk?
Volim, jako.
To je odličan glazbeni kroj za tebe. Ti i Nipplepeople ste dobitna kombinacija.
Hvala ti na tome. I ja mislim da smo dobar spoj. Volim elektroniku općenito, ona me na neki način prati još od prvog albuma. Doduše, tada je to malo drugačije zvučalo. Tako da je ovo bio logičan slijed.
Kad smo kod Nipplepeoplea, jesi li gledala njihov nastup na prošlogodišnjoj Dori?
Jesam, kako ne, imali smo i grupu podrške. Bili su odlični, pjesma “Znak” je super. Ali, Dora je lutrija.
Meni su oni imali jedan od najboljih nastupa i pjesmu u toj konkurenciji. Zanima li tebe Dora?
Kategorički sam uvijek bila za “ne”, ali s obzirom na to da mi glazbenici, kada objavimo nove pjesme, nemamo mnogo mjesta gdje ih možemo predstaviti uživo u televizijskom programu. Više nema glazbenih emisija i onda dođeš, recimo, na Zagrebački festival, koji nije moj prvi izbor. Bila sam tamo samo zato što želiš odsvirati pjesmu na televiziji. Dora je postala super festival za promociju rada i pjesme.
Znači li to da tvoj odgovor vezano uz Doru više nije “ne”?
Da, više nije “ne”.
Sad je odgovor – možda?
(smijeh) Sad je možda. Tko zna što će se dogoditi u sljedećih deset godina.
Nipplepeople drže u tajnosti svoj fizički identitet. Ti si bila u projektu koji je također trebao biti tajnovit – riječ je o projektu Beti, ali tebe su odmah prepoznali po osebujnom vokalu i interpretaciji. Tako da ta priča u startu nije mogla ostati tajna.
Da, čak je bilo sugestija: “Hajde, pjevaj ove pjesme drugačije.” Pitala sam ih: “Kako drugačije, ne razumijem? Objasnite mi, otpjevajte mi vi kako bi to trebalo zvučati.” No, tajnovitost nije bila primarni motiv. Motiv je bio raditi off projekt, ali dobro si rekao – kad je na snimci moj glas, sve te razlike u izvedbi na kraju su ljudi povezali sa mnom.
Komentari na svaku pjesmu grupe Beti zato su i bili: “Jesi li čuo novu pjesmu Natali Dizdar?”
Da (smijeh). Beti je živjela nekoliko mjeseci. Meni je bilo baš super i snimili smo neke pjesme koje mi se jako sviđaju.
Diplomirala si psihoterapiju i još za vrijeme lockdowna si pomagala ljudima. Radiš li, pomažeš li ljudima i dalje?
Još uvijek radim, surađujem s jednom francuskom i njemačkom tvrtkom.
Što ti ljudi najčešće govore u tim kontaktima? Što ih najviše muči?
To je stvarno šaroliko – od anksioznosti do ovisnosti, toga ima možda najviše. Zatim loše projekcije budućnosti i problem gubitka prisutnosti, odnosno kapaciteta za bivanje u sadašnjem trenutku.
Koliko je teško nakon razgovora ne razmišljati o ljudima koji su ti otvorili dušu? Razmišljaš li o njima kasnije ili si potpuni profesionalac koji zna povući granicu između posla i osobnog života?
Jako je važno imati granicu. Kad si već pitao za najčešće teme, upravo su granice velika tema za sve nas. To je, možemo reći, kapacitet za adaptaciju u životu na izbalansiran način. Nekad je teže, nekad imam jako puno ljudi i trudim se svima pomoći, ali baš zbog toga sam u zadnje vrijeme počela uzimati godišnje odmore, što prije nikad nisam radila.
Trebaš odmor od svega. A kad ljudi kojima pomažeš saznaju tko je s druge strane linije, kakva je reakcija?
Nemam klijenata iz Hrvatske, tako da nema takvih reakcija.
Kako je s granicama u glazbi? Kakva si u odnosima s publikom? Neki izvođači obožavatelje znaju po imenu i prezimenu, dopisuju se s njima i druže poslije koncerata. Dopuštaš li ti takvu vrstu prisnosti?
Nakon koncerata postoje trenuci u kojima se fotografiramo, potpisujem albume i slično. Na Instagramu mi stižu komentari, ima toga sa svih strana. Mislim da bitne stvari dođu do mene, ali od početka držim distancu. Vjerojatno zato jer imam distancu prema privatnom životu i distancu s medijima, pa volim imati granice i u tom pogledu.
Što voliš kod koncerata? Zašto se voliš vraćati na pozornicu?
Na početku karijere nisam imala toliko pjesama kao danas i puno smo radili koncertne evente. Sjećam se da smo u bendu pričali kako nam fale pravi koncerti u klubovima. Danas su naši koncerti puno bolji, a dokaz je to što su uglavnom rasprodani. Recimo više nema ulaznica za moj zagrebački koncert 14. veljače. Taj trenutak kad izlazim na pozornicu i znam što me čeka puno je ohrabrujući nego na početku karijere, kad ne znaš što će biti. Sada stvarno uživam.
Promatraš li ljude dok pjevaš ili si u svom svijetu?
Većinom sam u svom svijetu, ali se malo obrecnem pa pogledam ljude ispred sebe. Bitni su mi – čujem ih između pjesama, čujem ih kad pjevaju sa mnom i ta mi je energija jako važna. Volim taj kontakt i povratnu informaciju da su ljudi tu i da žive te pjesme sa mnom. Bez toga ni koncerti ne bi bili tako dobri.
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
