Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu je bio pjevač i član grupe The Cadillac Walter Neugebauer.
Vaš prvi dolazak u München bio je 1960. godine. Koliko ste tada imali godina – 14, 15?
Ja sam ’60-e imao 15 godina. U to vrijeme moj stariji stric radio je za Kauka Verlag. Kauka je u ono vrijeme u Njemačkoj bio ono što je Walt Disney bio u Americi. Zapravo sam se tamo dosađivao. Meni je bilo dosadno, nisam znao što bih sa sobom i jedva sam čekao da odem za Zagreb. To se sve događalo pred Božić i tata mi je rekao da si nešto kupim, da izaberem darove za mamu i brata.
To je bio početak Vaše ljubavi prema glazbi, odnosno vašeg otkrivanja glazbe. Tata Vas je odveo u robnu kuću kako biste kupili darove za Božić, a vi ste stali kod odjela na kojem su bile gramofonske ploče.
Točno. Ušao sam unutra i stao pred veliku košaru na kojoj je pisalo Sonderangebot – ploče za 99 feninga. Tamo su bili Little Richard, Chuck Berry, Fats Domino… S nama je bila poznata glumica Selma Karolina Karlovac, koja se u Njemačkoj zvala Elma Karlowa. Oni su otišli istraživati po robnoj kući, a ja sam ostao kod tih ploča. Kad se stari vratio, naslagao sam mu 202 singlice. Stari me pitao: “Kaj je to?”, a ja sam rekao: “Tata, ti znaš da sam ja uvijek bio dobar sin i da sam te uvijek slušao, ali ako mi to sad ne kupiš, sve ću hititi na pod. Napravit ću ti takav cirkus kakav u životu nisi vidio!” (smijeh). Stari nije mogao ništa, osim toga, on je ipak bio gospodin Neugebauer. Onda se i Selma uključila i rekla: “Ja mu to poklanjam za Božić jer vidim da dečko voli pravu priču. Evo, to je od mene, zlato moje.” I tako sam ja te ploče poslije furao po žurkama i plesnjacima, često sam ih posuđivao drugima i tako dalje.
Je li bilo cirkusa i problema na granici zbog toliko ploča?
Ne, zato što imam njemačko državljanstvo. Ja sam od svoje desete godine imao njemačko državljanstvo, tako da sam ih bez problema unio u Hrvatsku.
Koliko znam, ploče ste posuđivali i glazbenim urednicima na radiju, odnosno oni su ih presnimavali na magnetofonske vrpce. Što je u to vrijeme značilo imati gramofon, a još više ploče koje su se nisu mogle kupiti u Hrvatskoj? Kod nas je bilo dobrih izdanja, ali puno toga se nije moglo naći u dućanima.
U ono vrijeme još nije. Možda godinu-dvije kasnije, kad smo mi rokeri zapravo počeli, onda su se stali pojavljivati Rolling Stonesi i slično. U ono vrijeme to je bilo pravo bogatstvo. Ali mi smo tada slušali Radio Luxembourg, imali smo već na stotine “zadojenika” rock’n’rolla. Sjećam se, stanovao sam u Ljubljanskoj (Braće Oreški), danas je to Ulica Austrije. Uglavnom, u Orgošu sam prvi put vidio Atome. To je bilo 1961. godine. Oni su tamo imali probe, a mora se znati da su prva četiri rokerska benda bili VIS (vokalno-instrumentalni sastavi): Atomi, Bezimeni, Bijele strijele i Sjene.
Te 1960. godine, osim što se dobar rock mogao čuti na Radio Zagrebu, jeste li Vi negdje puštali glazbu ili svirali svoje singlice? Jeste li bili DJ? Kako su izgledali tadašnji plesnjaci?
Mi smo radili “čage”. Prije nas su bili plesnjaci. U to se vrijeme odlazilo u Radnički dom i na još neke destinacije koje mene osobno nisu zanimale. Tamo bih se nekad pojavio s tatom jer sam bio klinac od 14-15 godina. Već sam tada skladao; napisao sam neke stvari kao što je “Prava riječ u pravi čas”, koju sam izveo na Šansonfestu 2015. godine. Za tu je pjesmu dobar dio pjevača rekao da je najljepša. Moj stari je zbilja pisao prekrasne tekstove. Moram reći, ja sam jedino “visio” u Varijeteu na nedjeljnoj matineji u 11 sati i ponekad na njihovim predstavama. Varijete je za mene značio sve. Da nije bilo Vikija Glovackog i Brace Reissa, nikad ne bi bilo toliko pjevača ni nas rokera.
Gdje ste prvo izlazili slušati glazbu uživo? Na Ribnjak?
Da, na Ribnjak. Ali za prave čage number one išlo se u Glazbeni zavod. Tamo su se svirali maturalci, maturalne večeri. Tucman je također bio popularno mjesto.
Vaš prvi bend 1961. godine bili su Kristali. Uz Vas su u grupi bili Krešimir Ivić i Ivica Percl.
Da, to je bio moj prvi bend. Školski bend. Krešo Ivić i ja išli smo zajedno u V. gimnaziju, a Percl je išao u Tehničku školu. On je još prije toga svirao s Mladim tehničarima, bandom koji se poslije razvio u grupu Mladi. Onda smo mi sklopili cijelu tu priču, pridružio nam se Riki Đurak (koji sad živi u Švicarskoj), Zlatko Ivanković na bubnjevima te Jerko Dobrinić na saksofonu, koji je kasnije postao poznati karikaturist. Član grupe bio je i Silvije Vedrina, koji je izvodio pjesme Little Richarda, a zatim i Mirko Kipčić – on je bio jedan od dvojice pjevača i pjevao je talijanske kancone. Ja sam se već tada počeo ozbiljnije baviti skladanjem. Predložio sam Kristalima da snimimo nešto novo, nešto svoje.
Zašto Vaša ponuda nije prošla?
Bili smo mladi i nezreli, to se mora reći.
Jesu li Vaše pjesme bile nezrele ili tadašnja ekipa nije prihvaćala autorski rad?
Ekipa nije prihvaćala. Bijele strijele su snimale prepjeve, snimali su Beatlese na hrvatskom. Ja sam, recimo, za njih napisao pjesmu “Walk Away” koja je poslije snimljena, ali u prvoj verziji nije imala tekst. Napisao sam i tekst, to nije bio problem, ali oni su to jednostavno odbili. Svi su govorili: “To je u stilu Fatsa Domina, pitanje je hoće li to proći.” A ja sam bio previše tašt da bih si dozvolio odbijanje. Očekivao sam “hura, idemo!”. Kad su me počeli čudno gledati, rekao sam: “Sve bu došlo u svoje vreme.”
Oni su igrali na sigurno, a Vi ste nudili autorski rad i pomak od onoga što je radila većina. To ste nudili i grupi Mladi, no i oni su Vas isprva odbili?
To je bila jedna druga priča.
S njima ste na kraju postigli veliki uspjeh.
Da, u grupu Mladi prešao sam 1963. godine, kada je u Kristale došao Mišo Markovina, s čijim sviranjem nisam bio zadovoljan. To nije bio taj stilski zvuk saksofona koji smo tražili. Mi smo tražili zvuk The Champsa, Johnny and the Hurricanes i slično. On je svirao “sa zrakom”, više u jazz stilu. To je bio jedan od razloga zašto sam otišao u Mlade. Zapravo, za moj je prelazak zaslužan Predrag Dodo Drezga, nažalost pokojni, koji je slovio za najboljeg bubnjara kod nas. On mi je rekao: “Walter, imam jedan odličan bend, oni su u Tehničkoj školi i sviraju u kutama. Čage sviraju u Karlovcu, u Zorinom domu. Njima treba skinuti te kute i malo ih uobličiti. Garantiram ti da bu to prva liga.”
Došao sam na probu, a s njima je svirao Brane Živković. Brani je mama zabranila da dalje svira jer nije imao sve petice. Ja sam onda uletio. Nisam nikada bio veliki pijanist, daleko od toga, ali imao sam u sebi ono nešto što mnogi drugi nisu – to smo imali samo Josip Medo Badrić, Dražen Susić i ja. Mi smo znali napraviti “čvrgu”, odraditi gažu i dići ljude na noge. Imali smo taj feeling da nisi samo glazbenik, nego i menadžer.
Važna godina za vas i VIS Mladi bila je 1965., kada ste na zagrebačkoj Šalati okupili 8.000 ljudi. Velika stvar i važan koncert za vašu karijeru.
Imali smo 100 plakata. Moraš doći jednom kod mene u klub da vidiš taj uokvireni plakat formata A3. Znači, samo 100 komada plakata bilo je polijepljeno po gradu. Te plakate je polijepio moj tata sa svojom ekipom. Na Šalati je bila ludnica, a televizija je zabranila snimanje jer smo već bili “protudržavni element”. Nisu baš voljeli da jedan bend napravi takav pothvat, pogotovo ne bend koji se zove The Mladis i koji je “došao iz Njemačke”. Velika je šteta što taj koncert nije snimljen, ostale su samo fotografije. Nakon Šalate dobili smo angažman na Lokomotivinom (kasnije Ciboninom) parkiralištu, gdje se poslije izgradio Saloon. Tamo smo svirali tri puta tjedno i imali po tri tisuće posjetitelja. Policija na konjima morala je paziti da se ne preskače ograda. Među njima, jedan od naših najvećih fanova bio je Zlatko Mateša.
Kada ste odlučili otići u Njemačku i probati napraviti nešto ozbiljnije? Sve ovo o čemu smo pričali pokazuje da ste imali uspjeha i da ste bili u odličnom okruženju glazbenika, ali ipak ste na kraju rekli: “Idem probati nešto konkretno napraviti u Njemačkoj.”
Njemačka se vjerojatno ne bi dogodila da se nije pojavio Guido Bauschmann. On je zapravo bio taj “motor” koji nas je uvjerio da u Berlinu možemo nešto napraviti. Na kraju i jesmo napravili. Imali smo virtuoza kao što je Željko Pes Kovačević, imali smo odličnog bubnjara Drezgu… Imali smo snažno prijateljstvo nas petorice. S nama je u početku bio Vladimir Rupčić, a onda, kad je ta stvar pukla s tim prvim klubom, on je otišao u Freiburg dalje studirati. Ostali smo nas četvorica i počeli smo pjevati. Do tada Pes, Krešo Radić, a pogotovo ja, uopće nismo pjevali. Tada smo se i time počeli baviti. Ja sam pjevao pjesme grupe The Animals, onaj “Boom Boom” i slične stvari, a Pes i Krešo su pjevali Beatlese, Stonese, Route 66 itd. Zapravo hoću reći da je sve to skupa negdje dragi Bog odredio: “Dečki, idite van napraviti karijeru, jer ovdje od toga neće biti ništa.” Taj odlazak u Njemačku označio je moj cijeli životni put.
Punih 30 godina svirali ste u Njemačkoj, ali i u Austriji i Švicarskoj.
Tako je. Sve se ozbiljno počelo događati 1966. godine, a ja sam kasnije odlučio ostati u Frankfurtu. Kad smo svirali u K-52, ostao sam svirati s Rebelsima, to je bio poznati bend. S njima sam svirao nekih dvije, dvije i pol godine. Onda sam osnovao svoj bend, nešto kao revival grupe The Mladi, ali to na kraju nije bilo to. Početkom 70-ih osnovao sam grupu Pink Elephant.
Kada i zašto Walter postaje Rockin’ Neno?
To je bila oklada. U ono vrijeme jako je popularan bio Shakin’ Stevens. Kako sam izdao taj drugi LP 1989. godine koji Jugoton nije želio objaviti jer je imao samo osam pjesama… Ja sam rekao: “U svijetu su popularni mini LP-i, počinje ta era.” Njihov prijedlog je bio da snimim još tri pjesme koje će objaviti zajedno s ovih osam, što sam odbio. Kontaktirao sam PGP RTB, odnio im materijal, oni su me isplatili i album je izašao. Njihova sugestija je bila da nešto nedostaje u nazivu. Predložio sam: “Rockin’ Neno & The Cadillac”. Tako se rodio Rockin’ Neno i ostao do današnjih dana. Ta je priča internacionalno poznata.
Kad ste spomenuli Shakin’ Stevensa, koliko znam, njegova menadžerica željela je kupiti neke vaše pjesme?
Željela je kupiti “Still in Love”, i to u pravom smislu riječi – da mi brišemo svoja imena ispod pjesme. Ponuda je bila 20.000 funti, a ja sam rekao: “Djecu ne prodajem.” Bili smo voljni da se Shakin’ i ekipa potpišu kao koautori, ali na to nisu pristali. Neki su mi tada govorili: “Daj, Neno, ja bih za 20.000 funti sve prodao.” Sve što sam producirao s Cadillacom moje je vlasništvo. Sve sam sam financirao i diskografima davao sustav “ključ u ruke”. Sve je to moje, tako da te pjesme mogu snimati i na talijanskom, engleskom ili francuskom jeziku.
Je li vam žao zbog nekog poteza koji biste danas možda drugačije realizirali? Ili je baš sve trebalo biti kako je bilo?
Dobro pitanje. Jedna je stvar mogla biti drugačija, možda sam trebao biti malo oprezniji.
U čemu? Što se konkretno dogodilo?
Bila je 1975. ili 1976. godina, Pink Elephant se raspao. To je bio bend napravljen za američke klubove i baze. Premda smo snimili singlicu na kojoj je bila pjesma “How Do You Do” grupe The Windows, a na B-strani naša “Sweet Beat and Soul” (pjesma iz mjuzikla koji se poslije nije dogodio). Tu sam se prvi put realizirao kao vokalist. Te 1975. godine nazvao me Bellaphon Živanović, vlasnik poznate tvrtke Bellaphon u Frankfurtu. Rekao mi je: “Vi, mladi gospodine, izgledate kao Nijemac, a niste Nijemac. Govorite njemački perfektno, ali svejedno imate taj jedan slavenski akcent koji se čuje. Ja ću od vas napraviti njemačku zvijezdu. Pjevat ćete njemačke šlagere.” Odgovorio sam mu da ima šlagera koje bih pjevao, ali i onih koje bih odmah bacio u zahod. Bio sam strašno bahat u to vrijeme.
Je li to bilo dobro ili loše za Vaše poslovne odluke i suradnje?
Bilo je loše. Bili smo klinci. Zapravo, ja sam tada već imao 35 godina, ali bili smo zaigrani. Pazi, ja danas u ovim godinama, kad sjednem s dečkima za klavir i krenem pjevati, znaš kamo me “hiti”? U 1961. godinu, u Glazbeni zavod. Ja živim rock’n’roll.
Koja je Vaša definicija rock’n’rolla? Što je to?
Rock’n’roll je život. Rock’n’roll je poimanje, rock’n’roll je sve. Ne možeš svirati rock’n’roll, a da nisi roker. Ne možeš se baviti tom glazbom, a da je ne živiš.
Vaš otac pisao je stihove za šlagere, recimo “Ak’ sam ti srčeko ranil” ili pjesmu “More, more” iz 1958. godine.
Ja sam i uglazbio puno tatinih pjesama. No, kad sam 1962. godine oštro zagazio u rock’n’roll vode, tata je htio doma dovoditi Vicu Vukova, Marku Novosela, Anu Štefok i sve te pjevače. Oni su svi prolazili kroz naš stan dolazeći po tatine tekstove. Tati sam rekao da sam ja roker i da me taj stil ne zanima, pa stari sa mnom godinu dana nije razgovarao.
Bili ste mladi, buntovni i isključivi.
Točno! Bio sam apsolutno isključiv. Važna mi je ta 1975. godina jer je Živanović tada mislio da novcem može postići sve. Otvorio je kovčeg s 50.000 maraka. Govorimo o vlasniku tvrtke Bellaphon. Prvo mi je pustio pjesme od kojih mi se digla kosa na glavi (smijeh). Počeo sam okretati očima, a on je rekao: “Vi ćete biti njemačka zvijezda kakva nikada niste bili.” Ja šutim, a on otvara kovčeg. U ono je vrijeme za 50.000 maraka moga si kupiti deset Mercedesa. Pa je došao drugi kovčeg sa 75.000. Licitacija na stolu došla je do 100.000 maraka. Samo da uzmem, potpišem i krenemo u priču.
I to ste sve odbili?
Odbio sam.
Biste li i danas isto učinili?
Možda bih se dogovorio za tih 100.000 maraka uz neku klauzulu – da nakon izvjesnog broja tih tipičnih šlagera pokušamo napraviti i nešto novo. Jer, na koncu, i prije toga su postojali Peter Kraus, Freddy Quinn, Ted Herold… ljudi koji su pjevali rock’n’roll. Znači, nije bilo nemoguće napraviti rock’n’roll projekt.
