Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu bio je hrvatski pjevač Darko Domijan.
U osamdesetima ste bili jedan od najpopularnijih hrvatskih pjevača. Vaš glas i pjesme koje ste snimili često su bili dio radijskog etera. To je tada za Vas bilo normalno, očekivano. Kako ste se u vrijeme “zlatnih” dana popularnosti osjećali kada ste svoje pjesme čuli na radiju, a kako se osjećate danas kada čujete te stare, odlične, zimzelene snimke?
Pa, vrlo lijepo, vrlo ugodno. Ne prisjećam se toga samo s nostalgijom, nego ponovno iščekujem da te iste pjesme počnem pjevati uživo.
Proslavili ste se pjesmom “Ulica jorgovana”, ona je prva asocijacija na Vas, ali uz nju, tu su bile i pjesme: “Sedam suza”, “Crvena jabuka” (što je kasnije bila i špica radijske emisije na Hrvatskom radiju) pa onda “Naučit ću te, mala”, “Zamah od lišća”, “Ruku mi daj” itd. Snimili ste 12 LP-ova i pedesetak singl ploča. Jeste li se u to vrijeme, kada ste odlučili stati i napraviti pauzu u glazbenoj karijeri, umorili od popularnosti i načina života vezanog uz glazbenu scenu?
Ne, nisam se umorio. Bilo mi je, moram priznati, vrlo lijepo i ugodno. Tko kaže da mu nije tako, mislim da ne govori istinu. To su lijepi trenutci i nikada se nisam umorio. Dapače, i danas osjećam u sebi svu moguću snagu da ponovno krenem s istim žarom i intenzitetom.
Rođeni ste u Karlovcu, a počeli ste pjevati zahvaljujući mami Ruži koja je voljela pjevušiti.
Zahvaljujući njoj, naučio sam prve korake u pjesmi pjevajući stare dalmatinske napjeve, pri čemu mi je davala savjete o pjevanju u dvoglasju. Bilo mi je tada 4 ili 5 godina. To je bilo vrlo lijepo i korisno iskustvo za moje daljnje usavršavanje.
Što kažete na način sviranja i uspjeh Luke i Stjepana, svjetski poznatih 2Cellos, budući da ste i Vi pohađali glazbenu školu, smjer violončelo?
Da, upisao sam Muzičku akademiju 1972. godine, upravo kada sam snimio i prvu ploču pa sam se morao odlučiti za jedno ili drugo. Izabrao sam estradu – zabavnu i pop glazbu. Čelo sam ostavio. Nažalost, morao sam jer oboje ne ide zajedno. Neobično mi je drago i sretan sam što je taj instrument našao zasluženo mjesto na estradi. Ne mislim pritom samo na ozbiljnu glazbu, nego baš na estradu, i to zahvaljujući mnogim glazbenicima, a najviše u zadnje vrijeme sastavu 2Cellos. Tu moram spomenuti i Anu Rucner te mnoge druge. Jako je lijepo da se takav krasan instrument popularizira i približava širim masama.
Što truba ima u zvuku, a violončelo nema? Pitam to jer je truba bila Vaš prvi izbor, instrument koji ste prvotno željeli svirati.
Truba je bila instrument koji sam želio svirati jer me privlačio Louis Armstrong i njegovo pjevanje. Moj je glas oduvijek pomalo promukao i hrapav pa sam ga kao klinac stalno imitirao. Naravno, uz taj njegov glas, truba mi je odmah stvarala potpunu sliku. Glas i truba zajedno. Ipak, spletom okolnosti u daljnjoj karijeri, nisam se uspio domoći trube. Kasnije sam svirao trombon što je bio svojevrsni nadomjestak. Na kraju sam završio školovanje za violončelo i odlučio se baviti pjevanjem.
Imate i odlične organizacijske sposobnosti. Morate li uvijek biti glavni? To pitam zato što ste već s 15 godina imali svoj orkestar.
(smijeh) Imam organizacijskih sposobnosti, međutim, ne volim biti glavni, niti prvi, niti jedini. Volim biti jednak drugima. Možda mogu biti prvi kao svojevrsni spiritus movens – pokretač i inicijator koji nadahnjuje ljude oko sebe da krenu u timski posao. To da.
Znači, ne nadgledate i ne ispravljate druge?
Ne, nisam taj tip. Volim da svi zajedno radimo i razgovaramo. Uvijek kroz dijalog dolazimo do saznanja bismo li nešto mogli učiniti bolje.
Što ste svirali kao petnaestogodišnjaci? Kakav je to bio orkestar?
Bio je to, recimo, ad hoc bend koji se okupio po potrebi za sviranje na svadbama oko Karlovca jer sam u to vrijeme tamo živio. Iz tog je druženja kasnije nastao pop sastav koji je svirao vikendima na plesnjacima u Karlovcu. S vremenom smo se fuzionirali s tada popularnim sastavom Elektroni i tako smo djelovali do 1972. godine. Zatim sam 1974. osnovao svoj bend Peta rijeka koji je bio možda i najpopularniji; oni su me pratili u svim mojim uspješnicama, od “Jorgovana”, “Naučit ću te, mala” do “Je l’ istina što govore o tebi” itd. Djelovali smo zajedno do 1977. godine.
Važno je, a manje poznato, da ste sa svojim bendom na koncertima pratili i Vicu Vukova te Radojku Šverko.
Da, točno! Taj prvi bend zvao se Kvartet Play – neobično ime, ali tada je bilo popularno slagati imena od inicijala. Prvi ljetni angažman imali smo 1968. godine u Opatiji, u hotelu Slavija (današnji hotel Palace). Tamo je mjesec dana s nama na terasi pjevala i Radojka Šverko. Bili smo jako dobri i te su nas godine zapazili direktori tada renomiranih opatijskih hotela pa nas je angažirao hotel Ambasador za doček Nove godine 1969. Na tom smo koncertu pratili, nažalost danas pokojne, Vicu Vukova i Ljupku Dimitrovsku koja je tada također počela pjevati.
Voljeli ste pjevati pjesme koje je u to vrijeme snimao Joe Cocker, a voljeli ste i Beatlese.
Točno, bili smo bend koji je mogao izvoditi sve popularne pjesme tadašnjih izvođača rhythm and bluesa i soula. Izvodili smo Raya Charlesa, Otisa Reddinga, Wilsona Picketta… Tu sam ja imao vodeću ulogu zbog svog osebujnog glasa. Druge kolege u bendu pjevali su, recimo to tako, “finije”, pa su na repertoar došli i Beatlesi, poput pjesme “Hey Jude” i svega što je tada bilo popularno.
Svoju prvu singl ploču objavili ste 1972. godine, ali ne kao čelist, nego kao pjevač.
Da, prvu ploču snimio sam za diskografsku kuću Suzy. “Ruku mi daj” bila je na A strani, a na B strani pjesma “Zamak od lišća” skladatelja Rajmunda Ruića. On me je na neki način otkrio i njemu mogu zahvaliti za sve svoje daljnje uspjehe. Naravno, najveći uspjeh s njim bila je pjesma “Ulica jorgovana”. Nastupili smo 1974. godine na Zagrebačkom festivalu s pjesmom “Je l’ istina ono što govore o tebi”, a godinu ranije na istom festivalu s pjesmom “Stani bar za tren”. Puno je toga u suradnji s Rajmundom Ruićem; naša je odlična suradnja trajala do 1980. godine kada sam počeo surađivati s Đorđem Novkovićem.
Zanimljivo je da je za pjesmu “Ruku mi daj” stihove napisala Maja Perfiljeva. Zahvaljujući uspjehu te ploče, nastupili ste na Zagrebačkom festivalu 1973. godine s pjesmom “Stani bar za tren”, a ubrzo nakon toga dogodio se Vaš najveći uspjeh. Uslijedila je turneja po Sovjetskom Savezu, ali i priča o Vašem najvećem hitu, pjesmi “Ulica jorgovana”.
Tako je. Na turneji u Sovjetskom Savezu bio sam u siječnju 1974. godine. U to se vrijeme tamo nije smjela izvoditi strana glazba, nego samo hrvatska (domaća) i po mogućnosti neka njihova poznata pjesma koju je publika znala. U nedostatku vlastitih pjesama, u repertoar sam uvrstio i “Ulicu jorgovana” za koju sam tada imao samo note. Mi smo je kao prateći sastav tamo aranžirali. Kada god bih pjevao tu melodiju, cijela naša ekipa s turneje izlazila bi iz garderobe na pozornicu i slušala. Sve ih je ta pjesma zaintrigirala. Po povratku s turneje u ožujku 1974., rekao sam Rajmundu Ruiću: “Daj, idemo to snimiti, bit će to strašan hit.” On isprva nije vjerovao u tu pjesmu niti je s njom imao ikakav plan. Nije želio da je ja pjevam.
Nije Vas vidio kao idealnog interpreta za “Ulicu jorgovana” zbog Vašeg specifičnog, hrapavog glasa?
Da, točno! Mislio je da je to prenježna pjesma za mene. Imao je neke ideje da bi to moj bend trebao samostalno objaviti. No, uspio sam ga nagovoriti da je ne snimi bend, nego ja. Tada je već i u bendu došlo do određenih personalnih promjena. Kada sam snimao “Ulicu jorgovana” u tadašnjem Jugotonu, već je prva probna snimka koju snimatelj iz studija pušta drugima oduševila sve. Svi su oni, uvjetno rečeno, padali u nesvijest kada su to čuli. Tako mi se ta pjesma dogodila u pravom trenutku. Prava pjesma, pravi stihovi, pravi glas, prava publika – sve se poklopilo.
I prava naklada! Postigli ste sjajan uspjeh – 100 tisuća prodanih primjeraka singl ploče “Ulica jorgovana”.
U to je vrijeme to bila naklada za zlatnu ploču. Siguran sam da je taj singl prodan i u više primjeraka, ali kasnije nismo pratili te brojke.
Jeste li ikada imali problema sa svojim imenom i prezimenom? Jesu li Vas povezivali, recimo, s političarom Žarkom Domljanom, prvim predsjednikom Hrvatskog sabora?
Da, zanimljiva je situacija da su, kada sam ja bio popularan sedamdesetih i osamdesetih godina, gospodina Žarka Domljana povezivali sa mnom jer sam u to vrijeme bio popularniji. A onda su u devedesetima, kada je on postao predsjednik Sabora, mene često oslovljavali njegovim imenom. Bilo je puno situacija u kojima se uz moje prezime povlačilo ime Žarko. Jednom smo prilikom o tome i razgovarali; sreli smo se devedesetih na nekom skupu i razmijenili uspomene. Ispričao mi je kako je i on znao biti ljut na mene jer su ga ljudi zvali misleći da sam to ja. Čak su ga jednom usred noći nazvali organizatori koncerta i vikali: “Hoćeš li već jednom poslati te plakate ili ne?!” Meni se kasnije događalo obrnuto, da su me zvali Žarko Domljan… Eto, bilo je tih nezgodnih, ali i zabavnih situacija. Svojedobno, dok je gospođa Ksenija Urličić još pod svojim djevojačkim prezimenom vodila emisije na radiju, bilo je upita jesmo li u rodu, ali nismo.
Zanima li Vas politika?
Ne. Samo estrada. Samo pjesma. Pjesma je bila i još uvijek je moj život. Namjeravam ponovno postati aktivan.
Što Vi kažete, zašto se ljudi nakon puno godina pauze i izbivanja sa scene ponovno žele vratiti glazbi? Što konkretno Vas vuče natrag?
Vuče me to što mislim da je to ipak moj poziv. Ja bez toga ne mogu, to je jednostavno tako. Mislio sam da ću moći, međutim, uvijek ponavljam onu otrcanu frazu: kada se jednom inficiraš glazbom, nema tog antibiotika ni lijeka protiv toga. Možda mi je na neki način i žao što ipak nisam ostao dosljedan glazbi, nego sam napravio prekid. Hoću li se uspjeti vratiti – vidjet ćemo; to je uvijek teže nego početi ispočetka.
Jeste li od pjevačke karijere odustali i zbog nedostatka pozornosti te podrške suradnika i diskografa? Naime, prije spomenute pauze, 1989. godine objavili ste album “Čuvam te, anđele”.
Pa… bio je to možda jedan od razloga jer sam naišao na određeno nerazumijevanje. Nakon toliko godina i toliko albuma, mislim da sam doživio ružan tretman od određenih ljudi i to me razočaralo pa sam donio odluku da ću se povući.
Vratili ste se studiranju?
Da, išao sam diplomirati na Pravnom fakultetu. Bilo je dosta ispita koji su godinama čekali u ladici i to se konačno dogodilo. Počeo sam se baviti pravom, no nije tu došlo do zasićenja, nego to jednostavno nije posao za mene. To je naporan, psihički stresan posao.
Je li se netko od kolega glazbenika javio i tražio pomoć od odvjetnika Domijana?
Rijetki.
Gospođi Dubravki rekli ste “da” 1980. godine, no te Vam godine u poslovnom smislu jedna druga situacija nije išla na ruku. Iste je godine u Australiju odselio Rajmund Ruić. On je bio ključan za Vašu karijeru i njegovim odlaskom nastao je mali vakuum u Vašem radu. Dvije ste godine tražili autora i pravu pjesmu, nije Vas bilo u medijima.
Tako je bilo. Međutim, ja sam i tada puno nastupao, ali nije bilo hita koji bi naslijedio “Ulicu jorgovana”. Sve je zanimalo što i kako dalje. Na Zagrebačkom festivalu 1976. izveo sam “Naučit ću te, mala”. To je pjesma koja ima odličan tekst i bila je popularna, ali osjetilo se da nema više one euforije koja je pratila moje prijašnje objave. Odlaskom Rajmunda Ruića odlučio sam se obratiti našem “hitmakeru”, nažalost pokojnom Đorđu Novkoviću. S njim započinjem suradnju na albumu “Put u raj” na kojem se našla pjesma “Sedam suza”, obrada hita “Seven Tears”. Bio sam prilično skeptičan prema tim obradama, međutim Đorđe je u to jako vjerovao, a ja sam imao povjerenja u njega. On je imao izuzetan osjećaj, onaj “nos” za pjesmu koja će postati hit. Na njegov nagovor to sam prihvatio i 1982. godine izlazi album “Put u raj”. Godinu dana kasnije, objavljujemo album “Ruže u snijegu” koji je postigao još veći uspjeh i prodaju. Nastavili smo s prepjevima i, eto, te osamdesete su zaista bile moje godine. Za te sve divne prepjeve, stihove, zaslužan je Željko Sabol.
Koju biste poznatu pjesmu danas voljeli snimiti na svoj način, kao prepjev?
Imam jednu pjesmu u ladici – snimljena je, gotova, sve. Jedino je ne smijemo izdati jer nam autori još nisu dali dozvolu. U pitanju su strani autori, Grci, a riječ je o divnoj pjesmi Nane Mouskouri. U vrijeme kada sam snimio prepjev pjesme “Sedam suza”, nije bila potrebna takva procedura. Vrijedili su drugi propisi, a danas moramo čekati izričito odobrenje autora i izdavača koji moraju potvrditi da im se sviđaju i stihovi i interpretacija.
