Zbog lošeg ekonomskog stanja i nedostatka perspektive mnogima ne preostaje ništa drugo nego da svoju sreću potraže izvan granica Lijepe naše.
Kada je grupa Fluentes prije dva mjeseca udružila vokalne snage s vrhunskom glazbenicom Jelenom Radan i predstavila pjesmu „Pođi na put“, vjerojatno nisu mislili da će njihova pjesma dirnuti mnoge i postati svojevrsna himna svima koji su napustili svoju domovinu i otišli u tuđinu.Vrlo dirljivu pjesmu napisao je Goran Bošković, a posvećena je njegovom bliskom prijatelju koji je zbog nemogućnosti pronalaska posla napustio rodni kraj i „trbuhom za kruhom“ otišao u daleku Irsku.
Bezbrojne poruke koje svakodnevno pristižu na njihov facebook govore o tome kako je ova pjesma, inspirirana bitkom običnih ljudi za boljim sutra, u vrlo kratkom vremenu postala hit na društvenim mrežama: „Predivna pjesma koja govori o velikom broju ljudi koji su potražili sreću van Hrvatske. Ovo je himna iseljenika!“
„Ova pjesma doslovno prepričava moje trenutno stanje. Od riječi do riječi. Zapitam se jel me to autor Goran Bošković osobno poznaje?! „
„Pjesma je od srca srcu… dira, prepričava, prenosi, odašilje, isčitava,… i Goran i Jelena svojim su glasom prenijeli osjećaje koje su tako lako pobudili u svima koji dopuste da ih ova divna pjesma ponese na put.“ – samo je mali dio mnogobrojnih komentara.Dirnut valom pozitivne lavine pokrenute njegovom pjesmom, oduševljen je i autor pjesme Goran Bošković koji kaže:
„Pjesma je nastala prije 11 godina kada je Damir otišao. Tada mi nije bilo ni u peti da će Hrvatska postati ovo što je danas, da će se potreba za odlaskom van raširiti kao virus po cijeloj državi u tako kratkom vremenu. Ljudi su sada ogorčeni, ljuti, jadni, a najtužnije je što se sve to ignorira, pravimo se kao da sva ta mladost i pamet ne odlazi. Pravimo se kao da se sve to događa negdje drugdje, a mi ostajemo bez budućnosti. Koliko god me vesele tople i lijepe riječi ljudi koji reagiraju na pjesmu, tužan sam jer ih se toliko pronalazi u njoj, jer vidim koliko ljudi nema nadu i jer smo svi skupa primorani razmišljati ima li uopće ovdje za nas budućnosti.“
