Naslov albuma „Familija“ je više no znakovit. Naravno zbog Olivera i njegova „kućnog“ aranžera i producenta Elvisa Stanića, zbog producenta i aranžera Nikše Bratoša – s kojim je Gibo potpisao najbolje i najznačajnije albume – ali i zbog Marka Ramljaka, Vlatka Stefanovskoga, Maaseja Kovačića, Manua Katchea, Pina Palladina, Matije Dedića… odnosno ekipe glazbenika ali i prijatelja s kojima je Gibonni zajedno odradio najbitnije etape u svojoj karijeri.
Pitanje naprosto iskoči poput pajaca na federu iz kutije: zašto zajednički album a ne, recimo, samostalan Gibin CD uz nekoliko pjesama „nabačenih“ Oliveru za njegovo buduće solo izdanje?
Autorska kriza Gibonnija, nesigurnost u ishod novog samostalnog albuma, želja da se – opet – pod svaku cijenu napravi nešto drugačije i izbjegne rutina od koje, čini se, Gibo bježi od samog početka svoje samostalne karijere?
Neće biti! Ne samo stoga što je ime Gibonni još uvijek dobro stojeći brand koji jamči zanimanje medija, koncertnu aktivnost (onu „vidljivu“ s turnejama i onu „nevidljivu“ s brojnim „gigovima“ u zemlji i inozemstvu koji plaćaju račune i drže ključne suradnike na okupu) već i zbog kvalitete novog materijala koji je – ajmo to kazati bez ustručavanja – sjajan!
Pojma nemam kako će kad krene serija promotivnih intervjua Gibo „verbalizirati“ svoju novu priču no naslov albuma „Familija“ je više no znakovit. Naravno zbog Olivera i njegova „kućnog“ aranžera i producenta Elvisa Stanića, zbog producenta i aranžera Nikše Bratoša – s kojim je Gibo potpisao najbolje i najznačajnije albume – ali i zbog Marka Ramljaka, Vlatka Stefanovskoga, Maaseja Kovačića, Manua Katchea, Pina Palladina, Matije Dedića… odnosno ekipe glazbenika ali i prijatelja s kojima je Gibonni zajedno odradio najbitnije etape u svojoj karijeri. Uostalom, na tom su tragu i tekstovi; osebujan umješak univerzalnoga i lokalnoga, osobnog i proživljenog te arhetipskih situacija iz podneblja s kojim je Zlatan Stipišić uvijek ostao čvrsto vezan.
