Malo po malo i zakoračili smo u najveseliji dio godine – Advent, vrijeme kada se obitelj okuplja, priprema i ukrašava svoje domove. Dok iščekujemo Božić, s velikom pažnjom vadimo i odmotavamo adventske ukrase koje čuvamo iz godine u godinu te ih prenosimo kroz generacije. I upravo taj nakit, koji se s puno ljubavi, pjesme i toplog ogrjeva za vrijeme Adventa radio u domovima sjeverozapadne Hrvatske dobio je na svom značaju kao trajna vrijednost.
Izrada cvjetova od krep-papira danas je zaštićena kao nematerijalno dobro Republike Hrvatske pod nazivom „Umijeće izrade tradicijskog božićnog nakita – kinč“ na području sjeverozapadne Hrvatske.
Radionicom izrade kinča, Centar za kulturu Novi Zagreb želi vas potaknuti na izradu vlastitog adventskog ukrasa, a istovremeno podučiti o tradicionalnim običajima ovog područja.
Radionice se održavaju na blagdan sv. Barbare, kada se inače tradicionalno spravljaju ukrasi, u subotu, 4. prosinca 2021., i to u tri termina: 10:30 – 11:30; 11:30 – 12:30 i 12:30 – 13:30 uz stručno vodstvo Vesne Šantak, akademske slikarice-grafičarke, Anje Serdar, mag. educ. art i Gordane Deriš, više str. suradnice Centra.
Radionice su namijenjene djeci i odraslima te su besplatne. Odvijaju se uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera, a za odrasle polaznike je obavezna Covid potvrda.
Dodatne informacije kao i obavezne prijave radi ograničenog broja mjesta mogu se dobiti na mob. 099/214 3228 ili mailom czk@czk-novi-zagreb.hr .
O KINČU
Ukrašavanje kuća u predbožićno vrijeme nije suvremena pojava. Za kićenje se koristilo zelenilo i ručno izrađeni ukrasi od krep-papira. Najčešće su to bili cvjetovi, a nazivali su ih kinč.
Zelenilo predstavlja život, snagu, rast, energiju koja je prijeko potrebna u zimsko doba. Vjerovalo se da životna snaga koju ima to zelenilo može prijeći na vanjsku prirodu i osigurati dolazak proljeća i blagostanja.
U vrlo malenim i tamnim seoskim kućama šareni cvjetovi bili su gotovo jedini ukras u predbožićno vrijeme. Odatle i ime za ovakve ukrase: naziv „kinč“ dolazi od mađarske riječi „kincs“, u značenju „blago“ ili „vrijednost“. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj riječ je poprimila i značenje „blago, ures, nakit, ljepota“. Primjena ove riječi je široka i danas: kinče se kuća i bor, svatovi, ali i ograde (ljese) kao, na primjer, povodom proljetnoga Jurjeva.
„Kinčili“ su se kako vanjski dijelovi kuće i gospodarskih zgrada, tako i sama kuća. Za kićenje se koristilo sve što se trenutno moglo naći u prirodi. Unutrašnjost kuće se ukrašavala tako da se zelenilo (grane) pričvrstilo za grede krovne konstrukcije (prosnice) ili složilo u kut prostorije pored raspela i slika svetaca. Grane crnogorice, božikovine ili bršljana ukrašavaju se jabukama, orasima i lješnjacima omotanima u ukrasne papire preostale od čokolade ili bombona, medenjacima, bombonima salonima te trakama (girlandama) i cvijećem od krep-papira.
Kinčanje odnosno postupak ukrašavanja seljačkog doma i izrade božićnih ukrasa, u pučkoj tradiciji počinje na blagdan svete Barbare, 4. prosinca.
