Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, povodom nedavnog odlaska, prisjećamo se razgovora s pjevačicom, šansonijerkom i prošlogodišnjom dobitnicom priznanja Nova ploča Gabi Novak!
Gabi Novak često je gostovala u emisijama Zlatka Turkalja. Diskografska spajalica donosi vam dio zanimljivih razgovara Gabi i Turkija.
“Došla sam na more iz dalekih mista i postala tako šibenska nevista. Kuća je malešna, ali topla, čista, baš je fino biti šibenska nevista. Lipo su me privatili ovi dobri judi, je da jesu mrvu grezi, al’ su dobre ćudi.” To su stihovi koje je Arsen napisao za vas.
To je napisao za prve Večeri šibenske šansone. Tako je pogodio našu kućicu, pogodio je sve. I stvarno je to predivno napravio. Publika je bila oduševljena i odmah na prvom Šibenskom festivalu dobila sam prvu nagradu. Šibenik mi je poklonio jako puno pažnje i dobrote. Eto, postala sam prije nekoliko godina i počasna žena, građanka grada. I taj Šibenik, kao da sam srasla s njim. To je divan grad koji je tako napredovao, koji je tako lijep sada. Svaki put kad čujem da na televiziji nešto govore o Šibeniku, odmah skočim da vidim što je. Šibenčani žive za taj svoj grad. To je tako divno gledati. Kako se stvarala, recimo, Arsenova kuća. Sve smo dobili što se svake godine izgradilo, točno napravilo. Oni su se stvarno potrudili i gradonačelnik, divne Morana i Gorana. Kako su taj prostor pretvorile u nešto lijepo, ono što Šibenik zaslužuje. Jer ima jednu golemu kulturnu povijest, koja se sada otvara i predstavlja sve te stvari koje Šibenik nosi u sebi, sve ono najljepše što Šibenik ima. Ti divni ljudi zajedno su pokrenuli akciju spašavanja ljepote grada, otvorili sve džepove i pokazali sve što se ima.
Naš razgovor počeo sam stihovima pjesme “Šibenska nevista”. Ona je postala jedna od novih himni grada, a mnogima se posebno sviđaju stihovi: “Ovi dobri judi, je da jesu mrvu grezi, al’ su dobre ćudi.”
To kad ja kažem, pjevam na koncertu, onda se ti muški nasmiju svi. To je točno to, jer oni su prema karakteru glasni, reagiraju, ali imaju topla srca, tako su mekani. Prema tome osjetila sam i to da su se prepoznali svi ti muškarci o kojima je Arsen govorio u tom stihu. Oni su ponosni. Pa jesmo dobri, sve bi učinili. Ali smo glasni. Sve mora biti galama, na ulicama, u gradu, restoranu, trgovini… Sve glasno, svi naručuju vičući, sve je galama. Ali divni su i dobri. 45 prelijepih godina proživjela sam u tom Šibeniku s Arsenom i s tim čarobnim gradom.
Kada govorimo o Šibeniku, kada bismo napravili anketu s pitanjem koja je prva asocijacija na Šibenik, mnogi bi rekli da je to katedrala svetog Jakova. A kada bismo pitali koju osobu povezujete sa Šibenikom, dobili bismo raznolike odgovore. Neki bi rekli da je to Arsen, neki Vesna Parun, Juraj Dalmatinac, Dražen Petrović, Mišo Kovač, Ivo Brešan, Vice Vukov, Ivo Pattiera, Maksim Mrvica, Špiro Guberina, Goran Višnjić, Leon Lučev, Dušan Šarac, Klapa Maslina…
Enormno mnogo divnih ljudi. Mnogo smo razgovarali o tome da bi trebalo jedanput apsolutno malo razmisliti i probuditi se i napraviti nešto za Vicu Vukova, s obzirom na cijelu njegovu situaciju. Ja otvoreno o tome govorim. On je za ljubav domovine, svojega Šibenika, na neki način izgubio i tako je, nažalost, i završio. I užasno je to, to je meni užasno. Ja ne mogu vjerovati da nema Vice Vukova. Neću zaboraviti prvi Festival šansone, kada ga je on pratio i kada je išla pjesma: “Nikad više, nikad više miris vrtla poslije kiše, nikad više. Kad nevera ljetna dođe, zamiriše bor, a netko mi iz daljine kaže: nevermore, nevermore. I onda je on pitao: Tko je to napisao?” Ja kažem Arsen, a on: “Ti Gospu!, to je poštapalica koja označava da je nešto jako dobro. Onda je rekao: Kad bi barem te šansone stalno imale taj duh toga nečega finog i uopće duh grada, duh naroda, to bi bilo tako divno da to ostane”. To smo tako on i ja razgovarali. On je baš bio prvi koji je imao taj šibenski duh i taj duh te kulture Šibenika i općenito šansonu kao šansonu.
Arsen je volio crtati. Što kao odlična crtačica kažete o Arsenovu slikarstvu?
On je bio sjajan akvarelist i sjajno je crtao. Kao karikaturist, on je tolike ljude crtao i radio njihove portrete. Arsen je toliko vrsta talenta nosio u sebi. Ima predivnih radova slika ulja na platnu. On je i položio ispit na Akademiji likovnih umjetnosti, ali ipak se okrenuo glazbi. Jednostavno, ne govorim to jer su moji, ali svi su toliko daroviti u toj porodici Dedić. Imamo Arsena, imamo Matiju, Lu, Arsenova brata koji je sjajan pisac i sjajan slikar. Njegova djeca bave se glazbom, tako da je ta cijela porodica…
Umjetnički “vudrena”.
(smijeh) Da, umjetnički „vudrena“ i sva gori od umjetnosti.
Arsen je imao i pravi umjetnički potpis, potpuno stilizirano slovo A koje sadržava križ. Originalno i baš njegovo.
Originalno njegovo, sjajno. Ima i AGM – Arsen, Gabi, Matija, na vratima sobe.
Jeste li ikada imali potrebu nacrtati neku njegovu pjesmu ili određene stihove?
Ne. Ne da nisam imala potrebu, nego se nisam niti usudila, to moram iskreno reći. Možda bih, ali nisam se usudila. Tu darovitost baš ne posjedujem, da bih ja to mogla napraviti. Nisam, ne.
Nisam vas nikad pitao, koje su vam Arsenove najljepše pjesme, koje posebno iz nekog razloga volite?
To je tako teško reći, da. Rekla bih “Kuća za ptice”, to je fantastična pjesma. On je napravio, recimo, “Sve te vodilo k meni”, dvije prekrasne pjesme koje su posvećene meni, “Gabrijela”, za Lu prekrasnu pjesmu itd. Možda, prema temperamentu, sagledavanju i načinu na koji ja pjevam, izdvojila bih pjesmu koju sam sve više i više s Matijom realizirala kad smo bili sami na sceni. “Pusti me da spavam”, to je upravo pjesma koja meni toliko leži. I tu sam ja već napravila više, ne da sam se držala pjesme kako je napisana, notno i tekstovno itd., nego kao jednu malu kazališnu predstavu jer svaki ti stih daje tu mogućnost, kao neka predstava, znaš. Stvarno, iskreno govorim. Jedna mala pjesma koja toliko sjajno govori i objašnjava jednu ljubavnu vezu. Daje takve mogućnosti da se ispoljiš i da možeš napraviti čudo od svake kitice, svakog dijela pjesme. Daje ti sve mogućnosti jedne male predstave.
To što govorite ja čujem i kada izvodite pjesmu “Ni ti ni ja”.
Ajoj da, da… i to je dobro. Pa ima toga jako puno.
Što je Arsenu bilo važno? Što je smatrao nagradom i priznanjem za svoj rad? Mi koji ga dobro znamo, znamo da nije volio hvalospjeve i divljenja, barem ne javno, ali vi ga znate najbolje.
I to je istina. Nikad nije volio. Nikad nije volio i teško je primao te nagrade, ali bio bi i povrijeđen kad ne bi dobio neku nagradu, a smatrao je da ju je zaslužio. To je bio neki njegov oblik slabosti, ali u dubini se radovao nagradama. Ne daj Bože da netko nije pogodio ono što je on mislio i zašto je smatrao da je zaslužio da dobije nagradu.
Kako je bilo živjeti 24 sata na dan uz pjesnika, uz glazbenika, slušati kako nastaju glazbena remek-djela, a onda u prolazu svojega stana između sobe i kuhinje susretati sve one poznate ljude koji su surađivali ili jednostavno trebali Arsena?
Trebali su ga! Ajme meni burnoga života, nije mi bilo zaista lako, nije mi bilo lako tim više što sam ja nosila svoju karijeru i svoj poziv i jer sam odlučila krenuti u te glazbene vode, ali kuća je uvijek bila puna. Svi su htjeli doći, svi su se htjeli družiti, ona je baš bujala sva. Kad je Arsen, nažalost, zaspao zauvijek, često sam u tom prostoru razmišljala kako se to sve iscijedilo, kako sve to skupa nestaje, kako ljudi s kojima smo se družili odlaze. Ne bih mogla uopće reći da je to stan, nego bih prije rekla da je to jedan mali muzej, puno slika, puno lijepih stvari, uspomena, važnih nagrada, Porina… Pravi jedan mali muzej u kojem, i da se ništa ne događa, dovoljno ti je samo da gledaš pa onda nešto od toga izdvojiš što je sve bilo u vezi s time, pa već napuniš cijelu jednu stranicu života.
Meni je u sjećanju ostala Arsenova fotelja, u kojoj je on sjedio, radio i primao prijatelje, suradnike, novinare…
Da, i obvezna je bila rakijica, pićenca i druženja. Koliko sam se nakuhala raznih sarmi. Samo su mirisi bili, ljubav, razgovori o kulturi, slušanje glazbe, presviravanje i zajedničke suradnje, pitanja što bi ti tu dodao i tako dalje. To su trenutci koje ne možeš zaboraviti, koji su zapravo neprocjenjivi.
U razgovoru potkraj 2015. godine rekli ste mi da je u Arsenovoj sobi sve ostalo isto, nedirnuto. On je u toj, rekli smo, sobi radio, primao goste. Kako je Gabi devet godina poslije?
Još sve stoji na istome mjestu. Ništa nisam pomaknula. Vjerujte mi. Olovka, papir, klavir, sve je posloženo kako bi on to posložio. Onda ona torbica s njegovim CD-ovima visi, pepeljara. Ništa nisam maknula, sve stoji na istome mjestu. Najdivniji su mi rokovnici. To je predivno, čitam te rokovnike. Idemo na Božavu, brod ide u toliko i toliko. Imamo onda Osijek, onda imamo to i to. To su sve stvari koje ja premotavam sada i onda čitam. To mi je život zapravo. Obnavljam na neki način jedan prelijepi, bujni i život pun ratovanja, pun ljubavi i pun svega. Ali kažem, to je upravo sada najljepši dio mojeg života nakon Arsenova odlaska. Da me upravo ti rokovnici otvaraju kao da čitam neku zabavnu, novu knjigu. To je stvarno vrlo zanimljivo zbog toga što ti je sve bilo tu nekada, evo jučer, prekjučer. Sada toga nema i to je strašno.
Vi i Arsen ste u zajedničkom radu postavili visoke glazbene standarde. Sve što se snimili bilo je uspješno, originalno, a većina pjesama kao da je pisana za budućnost, jer je dobar dio njih i danas aktualan, zanimljiv, služi kao inspiracija novim glazbenim snagama.
Hvala na komplimentu. Istina je, kako je na kraju ispalo, mnogo je to pjesama, a zapravo u odnosu na druge moje kolege iz moje generacije ili nešto mlađe, ja nisam napravila tako velik broj pjesama. No one koje sam snimila, ostavile su duboki trag, počevši od prve pjesme Ljubav i šala pa sve do današnjih dana. Imala sam upečatljiv program i pjesme, i to zato što sam o svakoj jako dugo razmišljala. Nisam uletjela u klopku ili ako jesam, to je bilo vrlo rijetko.
Kako je izgledao i kad je bio taj trenutak kad ste se vi i Arsen životno i glazbeno svjetonazorski prepoznali?
Prepoznali smo se oko 1959. godine, uoči Zagrebfesta. Imali smo nekako slične glasove i stavove. Pazi, još onda, a nismo bili zajedno, nego smo bili veliki, veliki prijatelji i uživali smo u glazbi. Sve smo slušali zajedno, premda je svatko od nas imao svoj život. Stalno smo bili zajedno, kao brat i sestra. Postali smo jedno.
U Zagrebu, na Ljetnoj pozornici Tuškanac, 2020. održali ste lijepu edukativnu filmsku glazbenu večer u kojoj ste publici ispričali o svojoj ljubavi prema filmu, kako je izgledao vaš rad na animiranom filmu te koliko ste neprespavanih noći proveli za crtaćim stolom Zagreb filma. Zanimljivo je bilo čuti i detalje o vašoj glumačkoj minijaturi u filmu “Ljubav i moda”, filmu “H 8”, pjesmama “Sretan put” i “Netko čeka na tebe” iz filma “Šavovi”. Je li vas gluma ikad ozbiljno zanimala?
Ma kakvi. Oni su mene koristili za film zato što već pjevam u njemu, ali pjevati za film te lajtmotive, to sam jako voljela, to mi je bilo najdraže. Cijeli kapital koji sam nosila iz crtanog filma zapravo nikad nije objavljen i nikad se o njemu nije govorilo. Sve je stalo još u to vrijeme. Međutim, sretna sam jer su me prepoznali ljudi koji su se bavili filmom. Jednoga dana rekli su mi: “Zašto ne bi nešto otpjevala za film, kad nam stalno pjevušiš dok radiš i crtaš u studiju?” Znali smo raditi danima i noćima jer je trebalo stići na Pulski festival ili neki drugi festival izvan Hrvatske. To je bio na neki način i moj glazbeni početak jer sam otpjevala mnogo lijepih glazbenih tema, a zapravo mi je to i pomoglo da se približim ozbiljnije glazbenom pozivu koji traje šezdeset godina.
Jesu li sva događanja oko vašeg crtanja, rada na animiranom filmu, glasovno oživljavanje likova i vaš glas i pjevanje glavnih filmskih tema za vas bili toliko motivirajući da ste odlučili napraviti još jedan korak prema ozbiljnijem bavljenju glazbom? Zahvaljujući vašem pjevačkom angažmanu na filmu, čuo vas je i maestro Bojan Adamič, koji vam je ponudio suradnju.
Da, on je tada bio u studiju crtanog filma i sve je slušao jer je želio biti suradnik. Preslušao je sve snimke i tako je došao do mojih, s mojim glasom i pitao: “Tko je to snimio?” I danas se sjećam kako me je ekipa predstavila, a ja sam na razgovor došla u kuti i samo gledala i slušala što će mi on reći. Ponudio mi je suradnju, a ja sam naravno dobro znala za Bojana Adamiča, koji je skladao glazbu za gotovo sve filmove u to vrijeme. Bila sam malo zbunjena i vagala samo što ću napraviti. Nisam znala kako će izgledati moj život bez crtanja za animirane filmove, a nikad nisam imala ambicija za pjevanje, biti pjevačica. Pjevanje je meni bilo usput, uz moje animirane likove, uz moje likovno obrazovanje. Mama mi je rekla: “Moje drago dijete, nemoj ostaviti film, nemoj uletjeti u tu glazbu. To uvijek može za sebe.” No sve je bilo neizbježno kad je stigao prvi poziv za Zagrebfest na kojem smo se Arsen i ja upoznali. Pjevala sam u alternaciji s Ivom Robićem pjesmu “Ljubav ili šala”.
Tako je crtačica postala pjevačica, a nakon Zagrebačkog festivala nestala je šala i ostala samo ljubav prava.
Tako je. (smijeh) Onda je krenuo jedan, pa drugi nastup, festivali u Opatiji i Splitu i sve više sam izostajala s posla na filmu. Trebalo je donijeti odluku. Dušan Vukotić mi je rekao: “Gabi, ako to stvarno želiš, ako misliš da možeš još nešto u životu pokazati – otiđi.” On mi je bio velika podrška, za razliku od moje mame.
Kako se osjećate i o čemu najčešće razmišljate kad sjedite u publici i slušate koncert svojega Matije?
Uh, to je trema i uzbuđenje. Razmišljam o svemu: je li dobro spavao, kako se osjeća, je li u formi… Brinem se kao svaka majka. To mi je veliko uzbuđenje, ali uvijek uživam, jer je on jedno divno talentirano stvorenje. Stalno radi na sebi i napreduje. Glazba je bila njegova želja i njegova odluka koju sam ja poštovala, Arsen malo teže. Matija je u toj svojoj odluci bio u pravu i razvio se u sjajnog pijanista. Vrlo sam ponosna.
Vama i Matiji Arsen najviše nedostaje. Kako komentirate kad vam ljudi sve ove godine otkako nas je Arsen napustio i dalje prilaze i imaju potrebu razgovarati o njemu i podijeliti s vama svoja sjećanja na Arsena? Naravno da Arsen u svakom pogledu nedostaje svima: glazbenoj zajednici, publici i kulturi.
Da, Arsen nedostaje kulturi i svemu što si rekao. Teško je. Meni jako nedostaje kao njegovoj vječnoj supružnici jer izgubiš osobu koju voliš i poštuješ. Živiš pokraj nje i s njom dijeliš život, sve dobro i zlo, i lijepo i ružno. Fale mi njegove doskočice, jutra u kojima smo zajedno gledali “Dnevnik” uz prvu kavu i Arsenovu cigaru. Navečer smo znali gledati filmove ili nešto zanimljivo. Znali smo zajedno slušati glazbu. Sve smo nekako dijelili i uvijek sam mu bila velika podrška u onome što je on odlučio da je dobro. Jako sam sretna što sam imala mogućnost živjeti s tako zanimljivom, talentiranom i karizmatičnom osobom. Bože moj, baš fali. Nije lako.
Postoji sjajna pjesma o životu i odnosu prema ljudima koji su nam prijatelji samo onda kad nas trebaju, koju ste snimili vi, Arsen i Drago Mlinarec. “Čistim svoj život od onih šupljih ljudi, kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi. Čistim svoj život, to hrđa je i tmina i ostat ću bez ičeg, al’ bolja je tišina.” Na tu temu Arsen je u emisiji “Music pub” između ostalog ispričao: “Uvijek imaš oko nogu onih koji se petljaju kao lažni prijatelji, koji se imenuju mojim najboljim prijateljima. Ja kažem: prijateljstvo je dvosmjerna cesta. Kao što je i ljubav dvosmjerna. Ne volim čovjeka povrijediti, to mi nije nikad namjera, ali isto tako imao sam jednog čovjeka, kojeg neću imenovati, vrlo uglednog skladatelja velike fame. Povezivalo nas je dvostruko kumstvo, najbliže što postoji. Povezivalo nas je sve, srodnost duša, pobratimstvo duša u svemiru. Onda sam jednoga dana saznao iz drugih izvora da je on ljut jer sam ja negdje greškom pobijedio na festivalu, a nije on. Ljudi moji mili. On je sasuo na mene drvlje i kamenje. A znate kako sam ja to riješio? Podigao sam telefonsku slušalicu i rekao samo jednu rečenicu: “Da znaš da znam” i spustio slušalicu.
On je to riješio na taj način i to je sjajno. Zapravo, divno je to rekao i to je velika istina. Kod mene je isto bilo jedno čišćenje, ali ne tako određeno vezano za neke sukobe. Jednostavno sam biološki osjetila kako me ljudi varaju i ta kvaliteta za koju sam mislila i pretpostavljala da je imaju i da su mi vjerni, na kraju je pokazala da nije tako i da to nije to. Znači, kod mene su oni bez nekog sukoba samo otpadali i sami su vidjeli da više nisu u igri mojih emocija i mojega života. Arsen mi je uvijek govorio: „Gabi, pazi kad ja odem. To je strašna rečenica, samo misli na sebe i svoje zdravlje. Dobro znaj s kim imaš posla i čuvaj samo obitelj, Matiju i našu Lu.“ To mi je stalno govorio. Naša Tereza je to uokvirila, jer se to njoj jako dopalo. Prije nekih godinu dana sama sam to osjetila i došla do te životne spoznaje.
