Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu je bio pjevač, autor i član sastava Headoneast i Yammat Aleksandar Ljiljak.
Vaša glazbena priča počinje 1998. godine kada ste osnovali grupu Yammat. Već prvi singl “Putujem” izazivao je veliki interes publike i glazbenih kritičara. Bila je to novost na plesnoj pop-sceni, moderna produkcija i inovativni novi mladi ljudi na glazbenoj sceni. Kako je izgledao proces okupljanja članova grupe i određivanje glazbenog stila Yammata?
Od tada je prošlo 27 godina i zapravo i ne znam kako smo se okupili. Sve se spontano događalo. Ja sam prekinuo studij i shvatio da imam 25 godina i da moram nešto raditi u životu. Odlučio sam se vratiti svojoj prvoj ljubavi i nečemu za što mislim da sam rođen. Odlučio sam formirati bend. Radio sam audiciju u jednom prostoru u Vrapču i tamo su dolazili ljudi, između ostalih došli su Ivana i Zoki. Tako smo formirali trio. Nakon toga nam se pridružio Alen Balen kao agent, odnosno nekakav menadžer u cijeloj toj priči.
Poznavali ste se od prije ili je to na audiciji bio vaš prvi susret?
Ivana je poznavala Alena i onda je rekla: “Moram spojiti vas dvojicu”. Nas smo dvojica kliknuli i usko surađivali tih prvih nekoliko godina. Sad vidim da je to bilo uspješno. Neki je trag ostao od toga. Snimanje pjesme “Putujem” trajalo je gotovo godinu dana, jer smo snimali, rekao bih, na valove. Bubanj smo snimali u Zagorju, u Pulekovu studiju snimali smo ostatak instrumenata, producirali cijelu priču itd. To se sve lagano kuhalo. Balen je uvijek imao nekog posla sa strane. Nikako nije bio dostupan. Ja sam gnjavio i gnjavio. Jako mi je bilo stalo da snimimo pjesmu, jer znao sam da imamo dobar song. Znao sam da imamo priču. Grizao sam dok nisam zagrizao i dok nisam realizirao to do kraja. To je izašlo negdje u srpnju 2000. Sjećam se da kad sam došao s mora, krajem kolovoza, u rujnu, kamo god sam izašao u Zagrebu, mi smo bili glavna fora. Malo smo se tada osjećali kao Beatlesi u svoje vrijeme. Ali zaista, to je bilo nešto novo. Jinxi su polako završavali, Majke, Laufer… Cijela ta scena pomalo se umorila. Nije se redefinirala, ono što se dogodilo poslije s tim izvođačima koji su danas klasa. I ušli smo u taj jedan prostor. A na tvoje pitanje kako je došlo do tog zvuka, određivanja Yammatova stila – hm, znaš kako se kaže? Prvu pjesmu ili prvi album radiš čitav život. Mislim da u toj pjesmi ima nešto što ljudima ulazi u uho. Znam da su svi rekli da ih na nešto podsjeća – ni na što me ne podsjeća.
Što ste konkretno od glazbe slušali u to vrijeme?
Ivana je slušala dosta crnačke glazbe. Zoki je bio relativno mali.
A Vi?
To je bio kraj prošlog milenija i početak ovog. Dosta sam slušao elektroničku glazbu u to vrijeme. A gitarist sam po vokaciji. I onda kad se to spoji, dobijete jedan spoj akustike i elektroničkog zvuka i to je taj ambijentalni pop, kako su mnogi nazivali naš stil. Nehotično smo izmislili jedan novi smjer i za koji je došlo dosta izvođača koji su se vezali na taj zvuk i koji su Yammat navodili kao svoj uzor.
To možemo nazvati i novim, novim valom hrvatske produkcije. Yammat su imali uspješne pjesme, radijske hitove. “Putujem”, “Nada”, “Ti i ja”… Meni se, recimo, jako sviđa pjesma Prije sna. Glavni vokal Yammata od samog početka bila je Ivana Babić.
Da, ona je bila jedini vokal originalne postave grupe Yammat.
Premda volim originalne snimke, pjesma “Putujem” odlično mi zvuči u vašoj varijanti, varijanti grupe Headoneast. Kako je nastala ta odluka da preuzmete ulogu glavnog pjevača i snimite novu verziju velikog hita Yammata? Vi ste i prije pjevali u grupi, na snimkama je dvoglasno pjevanje, Vi ste bili taj drugi glas.
U novoj verziji pjesme ja sam glavni vokal, snimio sam je sa suprugom koja je pripomogla s pratećim vokalom. To je snimljeno u povodu 18 godina te pjesme. Imao sam jedan kratak sastanak s Balenom i rekao mu da bih možda napravio remake pjesme. On je odmah bio za to. Bacio sam se na posao i napravio preradu pjesme za koju sam htio da bude malo drugačija i da ima neki pečat ovog vremena. Tko zna, možda će mi kći za desetak ili možda petnaest godina snimiti novu varijantu. Reakcija je bila sjajna.
U proljeće 2003. krenuo je Hedoneast. No, vi ste u to vrijeme surađivali, i to jako uspješno, s Natali Dizdar. Za nju ste napisali dvije odlične pjesme, dva singla “Dan po dan” i “Svaki put”. Na drugom ste albumu za Natali napisali pjesmu “Brodolom”. Jesu li te pjesme bile pisane za Natali? Je li ona bila vaš prvi izbor za te pjesme, jer one su, uz postignuti uspjeh, odredile i njezin glazbeni stil.
Da. To je onda bio neki nastavak Yammata i tog rukopisa. Pjesme nisu bile pisane za Natali. U pjesmi “Dan po dan” kad sam znao da će ona pjevati tu pjesmu i dok smo još bili u studiju, tekst sam prilagodio njoj. Ja ne pišem pjesme na taj način da ih pišem za neke druge izvođače. Nikad nisam radio konfekcijski. Nisam jednostavno takav autor i ne mogu se niti prisiliti. Ovo je bio moment, trenutak. Dakle, par dobrih autora i dobar producent. To je bio Coki iz Jinxa i Natali koja je bila super potentna i talentirana. Dakle, dogodilo se da su joj pjesme odlično legle. To mi je najslađe kad se to dogodi. Pjesma “Svaki put” pjesma je koja se i dan-danas veže uz njezinu karijeru.
To je vrijeme Vaše uspješne suradnje s Cocom Mosquitom (Gordanom Muratovićem) koji je imao glavnu glazbenu – producentsku ulogu na početku karijere Natali Dizdar. Mosquito je birao pjesme za njezin debitantski album. Na njezinu debitantskom albumu surađivao je i Arsen Dedić, napisao je pjesmu “Zamijenit ću te gorim”.
Na toj sam pjesmi ja svirao gitaru. To mi je bila velika čast.
Je li nakon uspješne suradnje s Natali kontaktirao s Vama još netko od izvođača i tražio da mu napišete pjesmu u sličnom stilu? Stilu Yammata i Natali Dizdar.
Je, ali kako sam strog prema sebi, tako sam strog i prema drugim izvođačima. Uvijek ću naći nešto, razlog zbog čega ne bih surađivao, napisao pjesmu. Nekako mi spajanje, pisanje pjesama, i onda, kako bih rekao, neko poduzetništvo vezano uz to ne ide jedno s drugim. Dakle, to mi jedno potire drugo. Puno me ljudi zvalo, puno sam imao ponuda i od velikih pjevača i tako dalje. Čak sam i slao pjesme, no uvijek je bio neki razlog da nije dovoljno za njih. Ili u tom trenutku možda im nije trebala takva pjesma.
Na fotografiji: Aleksandar Ljiljak sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Godine 2005. objavili ste prvi album kao Headoneast, na njemu je vaša varijanta pjesme “Muzika”. I to isto kao i originalna verzija zvuči sjajno, često se može čuti na Drugom programu (HR2).
Da, to je isto jedan od, hajmo reći sad, evergreena. Nakon “Putujem”, “Muzika” je bila taj prvi single s tog prvog albuma grupe Headoneast, to je pjesma koja je 2005./2006. bila najemitiranija hrvatska pjesma na radiju u eteru. Premda je to pjesma od pet i nešto minuta, potpuno atipična za radio, koja nema ni refren zapravo. Nema refren na koji se dižu ruke, ne znaju izvođača, ali opet je ljudima ušla u uho i svi znaju tu pjesmu. Možda ne znaju mene po izgledu, ali to je ono što je meni najvažnije, da je pjesma ostala.
Sve vam je krenulo sjajno, snimali ste odlične i uspješne pjesme, imali ste publiku i kritiku na svojoj strani. Zašto je onda tako kratko trajala priča grupe Yammat?
Ne znam zašto, možda smo bili premladi. Zapravo ne, nego neiskusni za cijelu tu priču.
Jeste li za vrijeme djelovanja, zajedničkog rada znali da imate dobre pjesme? Da ste napisali, snimili nešto dobro?
Jesmo, ali ja sam mislio da nam fali još dobrih pjesama. Dakle, meni se učinilo da je u jednom trenutku to toliko bilo nabrijano sve skupa, a učinilo mi se da mi nemamo dovoljno sadržaja koji bismo mogli ponuditi publici. A onda opet zbog pjesama bili smo popularni, radili smo album na brzinu, i nekako sam znao da je taj plafon relativno nisko i da bi možda te svoje neke dječačke snove ispucao uzalud. Ovako ovo sad sve traje 25 godina, i postoji nekakvo zaleđe iza toga. Sad se više ne osjećam neugodno pričati o pjesmama i o nekakvom uspjehu tih pjesama.
Uvijek ste kao autor i glazbenik radili, bili u drugom planu, tako ste to željeli. Zanima me iz kojeg razloga? Nikad niste bili eksponirani?
Ne znam, da sam htio biti eksponiran, možda bih se bavio u današnje vrijeme nekim poslom, možda bih bio političar, direktor neke tvrtke i tako dalje. Zato što se glazbom ne bavim da bih bio poznat ili da bih bio primijećen ili da bi se pozornost skretala na mene. Ja se glazbom bavim esencijalno. Ona me zanima nevezano za žanrove, za glazbene stilove. Jednostavno me glazba privlači, a imam talent da mogu od ideje napraviti nešto što ljudi mogu jasno shvatiti i da ih to što radim može emotivno dodirnuti.
Onda mora da je još veće zadovoljstvo kad Vaše pjesme, odnosno pjesme koje ste napisali, znaju ljudi i kad se one dan-danas mogu čuti na radiju, kad su dio sastavnog programa.
One se emitiraju dosta, a nisu nikad bile rađene da bi se emitirale. Kako bih to objasnio? To je jedna veza koja je neobjašnjiva možda ljudima, kako bi Arsen rekao, civilima.
Gledate li danas drugačije na svoj rad, na svoju ulogu, autorsku, glazbenu ulogu na sceni?
Ponosan sam na svoj rad. Drago mi je da sam i ustrajao, jer to nije uvijek lako. Postoje prepreke na putu, ali mislim da to ljudi zato još više cijene. Dakle, kad vide nekoga tko 25 godina radi nešto što možda nije danas toliko priznato zanimanje i s vremenom je još postalo manje priznato, pogotovo ako radite kvalitetno, ako radite studio.
Da, lijepo kad se prepozna taj dio, da netko radi nešto što voli, u što vjeruje, a onda to na kraju dobije i svoje priznanje. Godine 2005. objavljen je prvi album Vaše grupe Headoneast, na njemu je pjesma “Muzika”, ali i odlične pjesme “Letimo”, “Kako da ne vidim”, “Sanjam te”, dvoglasno ste pjevali Vi i Ivana Sopta. I onda osam godina mirovanja grupe. Zašto?
Radi se o tome da sam ja već 2005. u proljeće ušao u posao s pisanjem glazbe za serije i pisanjem glazbe za televiziju. I to sam radio do 2013. godine intenzivno. Tako da, glazba se događala, glazba je stvarana, glazba je snimana, glazba je korištena i emitirana. Meni je opet to bilo najvažnije. Nastavio sam na onom valu Yammata, prvog albuma grupe Headoneast i hit pjesme “Muzika”. Mi smo imali jako puno poziva za koncerte, međutim imali smo velik broj ljudi u bendu, bilo nas je jedanaest. Gotovo pa nismo stali na pozornicu. Nismo bili za velike dvorane, ali niti za manje klubove, jer ondje ne bismo stali. A sve to morate obaviti u vezi s produkcijom i organizacijom. Meni je krenuo taj drugi, hajmo ga nazvati biznisom, sa serijama. U to doba takav posao sa serijama radio je samo Tonči Huljić. Radio sam glazbu za serije: “Zabranjena ljubav”, “Ruža vjetrova”, “Dobre namjere”, “Hitna 94″… Bilo je jako puno serija. Na sve tri televizije, po dvije serije na godinu.
Imali ste odličan povratak na glazbenu scenu nakon stanke od 8 godina. Objavili ste mnoge uspješne pjesme: “Ide ljubav”, “Ljetna pjesma”, “Jesen” i “Voljena”. Sve je bilo na svojem mjestu, zvučali ste kao u najboljim autorskim danima, danima Yammata. Novost u vašoj glazbenoj postavi bio je novi ženski vokal. Nova članica bila je Rebeka.
Da, pojavljuje se Rebeka, koju sam tada upoznao i koja je dobrim dijelom vokalno sudjelovala na tom povratničkom albumu. Ne samo vokalom, ona mi je u svemu bila velika potpora. Ona me je, da kažem, gurnula ponovno u sve to. Ne samo da krenem pisati pjesme, nego i da se aktiviram, da ih počnem snimati, snimati spotove, da ponovno uzmem električnu gitaru. Tako da je ona dosta zaslužna za puno toga i za vizualni identitet toga svega i zapravo za jedan dašak nekog moderniteta u cijeloj priči. Jedan ženski element u cijeloj toj priči koji je ovaj put bio malo naglašeniji. I to je trajalo negdje do potresa, do 2020. godine kad smo se razdvojili malo u tom smjeru, jer mislim da neke stvari imaju određeno trajanje. I mogu biti zanimljive, mogu biti dobre dok postoji unutarnja energija.
Na albumu Headoneast “3” ima jedna pjesma: „Opet je hladno, vani vjetar sjeverni, zatvara priču bez da novu otvori i opet smo sami, sami tu pod zvijezdama gdje nitko se nikad nit’ javi, nit’ mahne, a nit’ dolazi. Grade moj, sad dobro znam, tu je dom, tu nisam sam”. To je Vaša pjesma o Zagrebu, koju ste napisali nakon zagrebačkog potresa.
Da, neposredno nakon potresa. Imao sam potrebu napisati, hajmo reći, odu ili neku zahvalu svojem gradu, odnosno neki hommage gradu koji je stradao u tom potresu, a i mi smo stradali u potresu, jer nam se stan zamalo srušio. Morali smo izaći iz stana i bili smo u egzilu dva tjedna kod prijatelja, dok nisam našao podstanarski stan. U tom nekom razdoblju, ta dva tjedna, počeo sam razmišljati da bih trebao zabilježiti taj trenutak koji sam snimio u pjesmi i predstavio je na Zagrebačkom festivalu pod svojim imenom. Budući da je ta pjesma valcer koji se nije možda uklapao u nekakav zvuk grupe Headoneast, izmislio sam šlager pjevača koji će ići na Zagrebački festival pod mojim imenom i snimio sam tu pjesmu za koju mislim da je jedna od mojih najsnažnijih pjesama. Jer je pjesma trenutka, drugačija je, postoji gudački kvartet, ljudi iz Zagrebačkih solista, Dalibor Grubačević, to je ozbiljan aranžer i kompozitor filmske glazbe koji je radio aranžman, i ja s potpuno razotkrivenom dušom i s potpunom iskrenošću pjevam ono što se meni dogodilo i što se dogodilo ljudima u mojem gradu.
