Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu bio je glazbenik, pjevač, skladatelj i član grupe Ritmo Loco, Davor Radolfi.
Jedna od Vaših prvih snimaka s grupom Ritmo Loco bila je obrada pjesme “La Colegiala” koja opisuje mladenačku zanesenost. Autor pjesme Walter Leon Aguilar inspiraciju je dobio vozeći se u autobusu, kada je kroz prozor ugledao djevojku. Njezina je ljepota bila glavni motiv autoru koji je pjesmu napisao 1975. godine. Postoji velik broj obrada, a može se čuti na svim proslavama u Latinskoj Americi. U klubovima postoje razne DJ verzije. Kada ste Vi prvi put čuli “La Colegialu”?
Još je uvijek izvodim na koncertima, ali moja je verzija malo sporija od one koju sam snimio s Ritmo Locom. Iskreno, s tom sam se pjesmom u potpunosti povezao tek u studiju tijekom snimanja, iako sam je oduvijek znao. Imao sam snimke na pločama i kazetama. Dosta sam involviran u cijelu tu glazbenu priču Latinske Amerike. To je golema kultura, fuzija glazbe, stila života, povijesti… svega. Za latino glazbu sam čuo još u gimnaziji. Iz Argentine smo dobivali ploče i kazete od tatinog brata koji je tamo živio. Slao nam je sve poštom. Tako sam čuo i prva bolera od sastava Los Panchos – prekrasne pjesme. To me prvo zainteresiralo, premda sam u to vrijeme bio roker jer je to bilo doba hipi generacije. Kod latino glazbe mi se odmah svidjelo što ima energiju i emociju, a to je u glazbi najvažnije.
Kada govorimo o emocijama u pjesmama – koliko povezujete glazbu s događajima, mjestima i dragim ljudima? Koliko pjesme u Vama stvaraju slike i vraćaju trenutke i osjećaje koje ste uz njih doživjeli?
Ima jedna zanimljiva priča vezana uz pjesmu “Me Va”. Bio sam u Španjolskoj s društvom u jednom restoranu. S nama je bio i Mato Došen koji je u to vrijeme živio u San Pedru. Sjedili smo i družili se uz crno vino. Odjednom je gazda počeo svirati flamenko, te njihove bulerías i slično. Kada je zasvirao “Me Va”, pjesma mi se jako svidjela. Čim sam došao u Zagreb, kada smo počeli snimati album, pustio sam ekipi tu pjesmu. Baš kao što kažeš, pjesme su veza – povezuju ljude, vrijeme i situacije. Dok sam snimao našu verziju, osjećao sam se kao da sam ponovno s tom ekipom uz čašicu dobrog vina; vratile su mi se te lijepe slike.
Vaša karijera s grupom Ritmo Loco počela je prije 40 godina.
Da, ove se godine navršava 40 godina moje karijere. Tko bi to rekao, Turki moj… Kao da je jučer bilo.
Sjećam se Vaših prvih nastupa i koncerata u zagrebačkom klubu Sokol. Za svaki se nastup tražila ulaznica više.
Ili “Logo Ritmo” (smijeh). Sve je vrlo jednostavno kada nešto istinski voliš. Moraš u tome uživati i onda se stvari događaju same po sebi.
U to vrijeme, uz Ritmo Loco, na hrvatskoj smo sceni imali i popularnu grupu Latino. Kruška i njegova ekipa pjevali su na hrvatskom, a Ritmo Loco na španjolskom. Dosta je ljudi mislilo da ste stranci, glazbenici iz Španjolske. Tako su vas doživljavali i zbog repertoara i zbog stila odijevanja.
Istina, prilazili su mi ljudi uvjereni da sam Španjolac. To je mislio i Jakša Fiamengo, kao i cijela ekipa koja je tada skladala i pisala pjesme. Zanimljivo je da smo prvu ploču išli snimiti kao veliki zaljubljenici u latino glazbu. U prvoj postavi grupe bilo je i Latinoamerikanaca. Na ploči su bile pjesme iz Meksika, Paragvaja, Brazila… Bila je to raznolika glazbena lepeza. Nakon objave, sve je krenulo baš kako si rekao. Ploča se odlično prodavala, a nama ništa nije bilo jasno: pjevamo na jeziku koji nitko ne razumije, a ljudi kupuju albume. Bilo nam je to pomalo čudno. Kada smo počeli svirati, svi smo imali svoje privatne poslove, ali cijeli smo život bili vezani uz glazbu. Volio sam subotu provesti u konobi uz gitaru. Uspjeh koji se dogodio u tako kratkom vremenu bio je veliko iznenađenje za sve nas. Recimo, naš prvi veliki koncert u Lisinskom nakon objave ploče… Pazi, doći u Lisinski za mene je bio san, nešto nevjerojatno. Na tonskoj probi sam prvi put vidio monitore. Producent je bio Nikica Kalogjera. Turki, imao sam takvu tremu, takav “šušur” u glavi. Nikici sam priznao da ne znam pjevati na mikrofon. Pitao sam ga: “Barba Nikice, kako se to pjeva?” On kaže: “Radolfi, kako ne znaš?” Odgovorio sam mu da cijeli život pjevam uživo – kada treba glasnije, pjevam jače, a kada treba stvoriti emociju, pjevam tiše. Pola sata prije nastupa Nikica mi je rekao: “Gledaj, kada si tiši, priđi bliže mikrofonu, a kada si glasniji, malo se udalji”. To sam zapamtio i to mi je ostalo. Bio je to moj prvi koncert. Prve tri pjesme sam bio totalno…
Preblizu ili predaleko od mikrofona?
(smijeh) Ma nemam pojma! Turki, bilo je to kao u filmu. Koncert je uspio, imali smo dva ili tri bisa.
Upravo kada se dogodio taj uspjeh, rasplamsala se priča o rivalstvu grupa Ritmo Loco i Latino. Bila je to slična priča onoj o Parnom Valjku i Prljavom Kazalištu: tko je bolji, tko je kome konkurencija?
Mi to nikada nismo tako doživljavali, to moram naglasiti. Prvo, zato što Kruška i ja imamo mnogo dodirnih točaka. Družili smo se i puno svirali zajedno, pogotovo jer smo obojica voljeli konobe u kojima su se događale lijepe stvari. Drugo, obojica smo igrali rukomet – on za Zagreb, ja za Medveščak.
Tko je bio bolji u rukometu?
Pa čuj, to trebaš pitati Zorana Gopca. Igrali smo iste pozicije: ja srednjeg i lijevog vanjskog, on lijevog.
Znači, Kruška je bio bolji (smijeh). Ovisi o sugovorniku…
Ne bih ti mogao reći da je bio bolji, najbolje da to kažu drugi. Znaš, to ovisi o danu. Obojica smo bili dobri, moram priznati.
Kako gledate na svoju generaciju glazbenika s početka karijere, ali i na legendarnu generaciju interpretatora poput Tereze i Olivera?
Tereza je velika pjevačica. Nastupao sam s njom nekoliko puta; ta njezina energija, način pjevanja i scenski nastup su nevjerojatni. Uostalom, u Francuskoj je bila jedna od najpopularnijih šansonijerki uz Jacquesa Brela i cijelu tu elitu. Kada sam čuo pjesmu “Pred tvojim vratima” koju je Tere izvela na Melodijama hrvatskog Jadrana, sve je zvučalo maestralno. Kasnije je pjesmu snimio i Oliver. Toliko mi se svidjela da sam odlučio napraviti svoju obradu.
Tko su danas Vaši “latino-mediteranski” ljudi s kojima se volite čuti, naći, popričati i pojesti nešto?
Često se čujem sa Zoricom Kondžom. Zore mi zna gostovati na koncertima, kao i ja njoj. Čujem se i s Tedijem Spalatom, Harijem Rončevićem… iako se on sad malo povukao iz Zagreba u Kaštela. Što se tiče zagrebačke ekipe, sve ono što je nekada bila “Zvečka”, sada je nekako postalo digitalno. Svi su kod kuće i sami stvaraju glazbu. Mi smo nekada stvarali glazbu zajedno u studiju; na jednom glazbenom intervalu svi bismo razvijali kompoziciju. Puno se više surađivalo i družilo.
Kako je biti u prvom planu? Kako ste se snalazili na samom početku karijere?
Na početku mi je bilo očajno. Volio sam rad u studiju, ali izlazak na pozornicu… Glazba je fenomenalna jer te nosi, to je čarolija, ali s druge strane je i velika obveza. Obveza je te večeri na koncertu stvoriti događaj koji će ljudi pamtiti. Često bi mi bilo žao što je koncert tako brzo završio jer je to poseban svijet pa mi se teško bilo vratiti u ovu “običnost” koju živimo. Uživam u glazbi, ali u početku mi je bilo teško. Iako, volim biti u prvom planu, kao i svi.
Na taj ste se prvi plan navikli još u osnovnoj školi. S 12 godina bili ste prava školska zvijezda.
Nema kod nas zvijezda, Turki moj.
Biti uz glumačke velikane kao što su Fabijan Šovagović i Relja Bašić, a riječ je o Đuri, Vašoj glavnoj ulozi u filmu “Imam dvije mame i dva tate”, velik je uspjeh. Naravno da su Vas vršnjaci doživljavali kao zvijezdu.
Da, 1968. godine imao sam 12 godina i bio sam izabran među 50 klinaca za taj hit-film. Družiti se s Reljom bila je velika stvar. Poslije smo bili “tata i sin” i kada bismo se sreli u gradu, on bi mi rekao: “Gdje si, sine?” Uglavnom, to je bio prekrasan doživljaj.
Kako su u školi reagirali na Đuru?
Bio sam premlad za sve to. I toga se sjećam kao da je bilo u nekom filmu, a zapravo sam snimao film (smijeh). Osam mjeseci me nije bilo u školi tako da sam na kraju godine polagao diferencijalne ispite. Najzanimljivije je bilo kada smo išli na premijeru. Išao sam gledati film sa školom, na Tuškancu. Svi smo išli gledati film u kojem ja glumim. Bilo je to vrijeme mog puberteta pa mi je godilo što su me curice malo drugačije gledale (smijeh). Uglavnom, bio je to prekrasan doživljaj.
Što se onda dogodilo? Zašto niste nastavili glumačku karijeru? Glumili ste u Zagrebačkom kazalištu mladih i onda?
Tako je, da. Tu su bili otac i majka koji su mi rekli: “Gledaj, sine, sve je to super, ali ti moraš završiti školu”. Prvo škola pa onda film i sve ostalo. Otac je donio odluku: “Nećeš ići dalje”. Rekao je da sam odličan glumac, ali da se vratim u školske klupe i bavim sportom.
Budući da ste na glazbenoj sceni 40 godina, možete li procijeniti tko od pjevačica i pjevača najbolje glumi? Tko je u jednoj ulozi na sceni, a u drugoj, onoj stvarnoj, životnoj, kada se privatno družite?
Među glumcima ima dobrih glazbenika. A na glazbenoj sceni dobro glumi… pa, jedan tip kojeg ti znaš.
Znam ih puno (smijeh).
Pa znam za jednoga, znam za sebe, ali ne znam za druge.
Publiku ste osvojili melankoličnim, ali i plesnim latino pjesmama. Malo Vaših obožavatelja zna da ste prije latino karijere i Ritmo Loca bili roker.
Da, imao sam u sobi slike Hendrixa i drugih rokera. U ono vrijeme nije bilo svih ploča u našim dućanima, ploče si morao naručivati preko nekih tvrtki. Recimo, ja sam naručivao iz Amsterdama. Ploče mi je slao i prijatelj iz Kanade. Kada bi stigle, sjedili bismo po dva-tri sata i slušali Pink Floyd, Jethro Tull i ostale.
Jeste li ikada zamišljali sebe u ulozi rokera? Na pozornici ste uvijek elegantni, u odijelu ili svečanim košuljama. Pazite na svaki detalj – od odijevanja i frizure do ponašanja. Imate svoj prepoznatljiv latino-mediteranski stil.
Kada bih ti pokazao svoje stare fotografije, ne bi me prepoznao. Bio sam u hipi varijanti – to je tada bio stil življenja, glazbe i filozofije.
Tri godine živjeli ste u Italiji, studirali ste dizajn?
Živio sam ondje baš u vrijeme Alda Mora. Puno sam svirao i putovao Italijom. Tamo sam prvi put čuo za Santanu. Imao je koncert i gledao sam ga uživo. Gitarom se postiže najbolja komunikacija. Instrument je prenosiv i, kamo god bih došao, uglavnom sam pjevao na španjolskom.
Koji je bio ključni trenutak kada ste odlučili da nećete biti glumac, niti nastaviti s rukometom, niti se baviti dizajnom, nego da će glazba i pjevanje biti Vaš životni poziv? Vi ste završili dizajn interijera, proizvodili ste namještaj…
Tako je, izrađivali smo namještaj i slike. Imali smo 15 zaposlenih. Kod nas su u ono vrijeme postojali Exportdrvo i Meblo, a ja sam došao s novim talijanskim dizajnom: lajsne, boje, lakiranje. To je sve bilo novo na tržištu pa smo imali puno posla. Ali na kraju sam završio u glazbi, i to profesionalno, iako se nikada nisam mislio njome ozbiljno baviti. To traje već 40 godina, ja to zovem misionarstvom. Svatko od nas ima svoja “misionarstva” koja se dogode ili se nikada ne realiziraju. Meni je vjerojatno tako bilo suđeno: malo gluma, malo sport… Druga važna stvar je što se puno živjelo na cesti. Bio sam taj vagabundo, a i danas sam. Puno sam putovao i to jako volim – tu komunikaciju s ljudima.
Koliko imate gitara?
Imam četiri gitare. Jedan prijatelj mi je poklonio famoznu gitaru iz Nashvillea, a jednu mi je izradio jedan gospodin iz Zagreba.
Čuvate li ih na posebnom mjestu?
Ma ne, jedna mi je čak pukla. Pazim i poštujem gitaru, ali ona meni služi. Ne volim da sve bude savršeno. Ova koja je pukla stradala je zbog mog načina sviranja, zbog perkusije po tijelu gitare. Uvijek imam barem jednu gitaru u autu, i tako je već 40 godina.
Kako komentirate to što mladi danas vole stare pjesme? Jedno je vrijeme postojala ekipa autora koja je te pjesme željela pospremiti u “ladicu zaborava” kao dio prošlog vremena, a onda su ih neki novi klinci ponovno otključali, izvode ih na koncertima i rade sjajan posao.
Meni je to drago jer tako pjesme nastavljaju postojati kroz vrijeme. One imaju svoju priču, a mladi prepoznaju dobre i zanimljive stvari, ono što im se osobno sviđa. Glazbenici se često boje obrada. Govore: “Nemoj ovo ili ono, daj autorsku pjesmu, nemoj cover”. Znaš, postoji zanimljiva priča o Bryanu Ferryju i Roxy Musicu kada su snimili album obrada. U jednoj emisiji su ga pitali kako to da tako poznat i velik bend snima obrade. Znaš što je odgovorio? “Slušajte, ja te pjesme jednostavno želim pjevati na koncertu”. I to je to.
