Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu bila je poznata hrvatska glazbenica, violončelistica Ana Rucner.
Pjesma “Tebe ću” pisana je za tebe, u njoj pjevaš i sviraš violončelo. Prvu verziju predstavila si na Drugom programu u veljači 2025. godine. Sada imaš novu akustičnu verziju u kojoj još više do izražaja dolazi tvoj glas, zvuk violončela i tvoja glazbena osobnost. Koji je bio razlog za novu akustičnu verziju koja, moram ti reći, meni osobno zvuči odlično?
Baš ti hvala, to mi puno znači. Lijepa je to pjesma. Ima refren koji je tako pitak, lagan, jednostavan i pamtljiv. Prošle godine u veljači kada sam snimila tu pjesmu koju je za mene napisao Božo Bulatović, razmišljala sam kako je to krasna kompozicija kojoj ne treba previše instrumenata. Kako je prolazilo vrijeme, nedavno sam došla kod Miroslava Rusa u Hit Records jer radimo na novom materijalu i predložila: “Daj da odsviramo ovu pjesmu još jednom, ali da maknemo bubnjeve i sve ostalo. Neka ostanu samo gitara, moj vokal i violončelo.” Ispalo je jako lijepo. Ušla sam u studio i malo improvizirala u refrenu – terce, oktave… Nova verzija nastala je jer je pjesma sama po sebi lijepa i imala sam potrebu tu ljepotu ponovno ponuditi slušateljima u još jednostavnijem, akustičnijem obliku. Imam osjećaj da se neke divne pjesme, stihovi i poruke ponovno stavljaju u prvi plan. Mislim da ljudi i dalje vole lijepu glazbu, a ja osobno volim pjesme s kojima se mogu poistovjetiti. “Tebe ću” ima i te snažne duhovne stihove.
U premijernom predstavljanju nove verzije pjesme u emisiji Music pub, otkrila si kako je tvoja izvedba svojevrsno obraćanje nebu i poziv na mir.
Da, jer kada čuješ stih “u gomili svijeta zablistat će osmijeh tvoj”, taj je osmijeh za mene asocijacija na dobro, na ljubav, nadu i svjetlost. Taj osmijeh može biti nečije lice, mašta ili jednostavno pozitivna energija. To me povuklo na duhovnu stranu. Dok pjevam taj tekst, zaista sam u nekom posebnom stanju, uopće nisam u ovom svijetu. Ne obraćam se nikome drugome nego onom unutarnjem dijelu sebe u kojem žive Bog, ljubav i jedna potpuno druga dimenzija.
Lijepa poruka, potrebna svima u svijetu u kojem se iz minute u minutu događaju strašne stvari. Ljudi 2026. godine i dalje ratuju, sve je nesigurno i s razlogom svakog dana važemo što je važno, a što ne. Što još želimo napraviti i doživjeti danas – jer sutra možda ne postoji. Što je tebi u životu najvažnije i što stavljaš u prvi plan?
Iskreno, prije svega sam osvijestila zahvalnost. Kad ujutro otvorim oči, zahvalim Bogu na životu i na tome što me ništa ne boli. Znam da to zvuči banalno, ali toliko se toga oko nas događa; neki meni bliski ljudi napustili su ovaj svijet i još uvijek mi je teško povjerovati u to. To je život i zato treba zahvaljivati na tom daru – svakom novom danu – jer je to prilika da budemo još bolji ljudi.
Kroz svoje videospotove i nastupe promoviraš prirodne ljepote i kulturu Hrvatske u svijetu. Gdje u Hrvatskoj voliš otići, odmoriti se i pripremiti za nove projekte?
Gdje god se nađem, ja zapravo radim. Iskreno, najčešće se odmaram kod kuće u Zagrebu. Volim sjediti u svojoj kuhinji; gdje god da sam živjela, kuhinja mi je uvijek bila inspirativni kutak. Sjednem za stol, pijem 75. kavu, “prazne glave”, a osjećam kako se punim idejama. Tako su nastali svi moji projekti. Sve što sam u životu realizirala, idejno je krenulo iz kuhinje. Inače volim biti kod kuće jer živim u prirodi, što smatram blagoslovom. Mir i tišina su mi neprocjenjivi. S druge strane, volim otići i na Pag gdje ljetujem.
Voliš putovati. Putuješ li sama ili u društvu?
Često putujem sama, a nekada sa sinom. Prošle je godine išao sa mnom na Jamajku i bilo je predobro, no ove je godine rekao da ne bi htio. U Kinu idem apsolutno sama. Zapravo, stalno putujem sama i to mi je čudesno.
Jako voliš Kinu, a i tamošnja publika voli tebe. Jesi li otkrila zašto te ljudi u Kini toliko cijene?
S vremenom sam shvatila bit svog postojanja na tom golemom azijskom prostoru. Nisam to planirala, priča se sama razvijala. Moj prvobitni plan bio je doći u Kinu i napraviti ogromnu karijeru (smijeh). Tko to ne sanja? No, onda sam se suočila sa stvarnošću. Posljednja četiri mjeseca u kontinuitetu bila su jako teška i izazovna, ponajviše psihički. Trebalo je izdržati tu samoću – ne usamljenost, nego baš samoću – u tako dalekoj zemlji s ciljevima za koje ne znaš možeš li ih ostvariti. Tu mi se sve posložilo oko te povezanosti s publikom. Prolazim kroz sve to jer izuzetno volim Kinu. Baš je volim.
Bi li mogla živjeti u Kini?
Mogla bih tamo provoditi veći dio vremena, ali ne bih mogla stalno živjeti negdje gdje zapravo ne pripadam. Ja sam ipak Zagrepčanka. No, u budućnosti tko zna, možda budem tamo i duže periode. Zapravo, već sada živim praktički “pola-pola”.
Šangaj ti je posebno drag, tamo si 2010. imala prvi nastup, a 2019. održala i motivacijski govor “Bridge – Way to Happiness” o ljepotama Hrvatske. No, u Kini izvodiš i klasike: Beethovena, Vivaldija, Bacha, Mozarta…
Da, na nastupima uvijek imam dva violončela – akustično i električno. To su instrumenti kupljeni baš za Kinu i stalno su tamo tako da ih ne nosim sa sobom. Kinezima je taj instrument još uvijek donekle stran, nije popularan kao klavir pa se treba potruditi predstaviti ga. Zato je dobro imati klasični instrument jer njihova publika to cijeni. Električni ih ponekad zbunjuje, pitaju se je li to neka gitara. Sviram klasiku uz pijanističku pratnju, ali za “modernu klasiku” koristim backing trackove i surađujem s njihovim glazbenicima. Zapravo najviše volim izvoditi kinesku glazbu i spajati se s njihovim vodećim solistima. Kinezi na poseban način cijene svoju tradiciju i to me privuklo. Tu smo se našli – ta emocija nam je zajednička. Neke njihove pjesme naučila sam svirati, pa čak i pjevati na kineskom.
Zanimljivo je da im izvodiš i pjesme poput “Krasna zemljo, Istro mila”, “Alkarski ponos” ili “Drmeš pleše cijeli svijet”.
Tako je, cijelu sam Hrvatsku prenijela kroz Kinu!
Kako u Kini reagiraju na hrvatsku glazbenu baštinu?
To im je nepoznato, ali reagiraju onako kako im glazbenik to prenese. Kada stanem s instrumentom i pjevam drmeš s tom energijom koju drmeš ima, oni to vole. Malo ih i “zafrkavam” na koncertima; tražim od publike da izgovore glas “r” što im ne ide najbolje. To zna potrajati jer u dvorani bude po 5.000 ljudi, pa zamisli kako to zvuči kada svi pokušavaju viknuti “rrrr”- “drrrmeš”. I onda krene taj zvuk tambure i naše tradicije. Kod njih svaka dvorana ima LED ekran veličine 10×10 metara pa tijekom koncerta prikazujem i svoje spotove kako bi upoznali ljepote Hrvatske dok im ja objašnjavam što vide.
Početkom ove godine u Kini si proglašena humanitarnom umjetnicom godine. Riječ je o nagradi koju dodjeljuje zaklada Soong Ching Ling Foundation Beethoven Funds, a uručena ti je na prestižnom kineskom festivalu. U obrazloženju nagrade istaknuto je kako si ovo hvalevrijedno priznanje dobila za dugogodišnju predanost promicanju kultura, sudjelovanju u brojnim humanitarnim projektima na globalnoj razini te spajanje ljudi bez obzira na geografsku udaljenost.
Kako to dobro zvuči kada Vi to izgovarate, gospodine Zlatko! Da, to je veliko priznanje i zaista je super osjećaj. Dok sam bila u Kini, “skoknula sam” do Indije pa se vratila natrag jer sam sudjelovala na jednom golemom spektaklu. Koncert je održan na stadionu. Bio je to toliko moćan događaj da je došao i predstavnik Guinnessove knjige rekorda; koncert je ušao u povijest jer je okupio najviše glazbenika iz raznih dijelova svijeta na jednom mjestu. Sviralo se četiri sata bez prestanka. Bilo nas je šestotinjak, a ja sam izvela “Vehni, vehni fijolica”. To je elegija našeg skladatelja i violončelista Rudolfa Matza, zapravo njegovo najizvođenije djelo. Pratile su me četiri bivše članice Ladarica i dvostruki orkestar – oni, naime, imaju muški i ženski orkestar. Mislim da je u samom orkestru bilo 200 glazbenika, uz sve ostale kolege iz Japana, Jamajke, Azerbajdžana, Mongolije… Svi smo zajedno bili na pozornici i čekali svoj red. Dobili smo note orkestracija i tko god se htio uključiti, mogao je svirati. Bio je to neobjašnjiv doživljaj. Ta atmosfera tamo snažno je utjecala na mene. Cilj nastupa bio je prikupljanje sredstava za izgradnju najveće privatne besplatne bolnice na svijetu koja se nalazi upravo tamo, u Bangaloreu. Tamo se bilo tko, iz bilo kojeg dijela svijeta, može doći liječiti potpuno besplatno.
Odlična priča. Jesi li ikada osjetila potrebu za odmakom od glazbe, da radiš nešto sasvim drugo?
O, ne daj Bože! Glazba je moj odmor za dušu i tijelo. Mene to opušta. Da moram raditi nešto drugo za preživljavanje, radila bih što god treba, to uopće nije upitno. Ne možeš biti profesionalac u svemu ako se tim poslom ne baviš cijeli život. Ja sviram čelo od šeste godine i cijeli sam život posvetila glazbi tako da zapravo i ne znam što bih drugo radila.
Pitao sam te to jer si uz glazbu vezana od rođenja, svi tvoji najbliži su glazbenici. Je li to ponekad donosilo umor ili zasićenje?
Možda nam je više trebao odmor od međusobne komunikacije unutar kuće. Moja mama je apsolutna kraljica, ona bi uvijek rekla: “Samo još jednom ponovi ovo”, a taj “jedan put” bi na kraju bio sto i prvi put. Nije znala stati, uvijek je moralo biti još malo bolje. To je prirodno – kada svi u kući sviraju, kriteriji su visoki. To su profesionalni glazbenici, akademici, oni čuju apsolutno sve.
Tvoji su roditelji bili solisti Zagrebačke filharmonije.
Da, sada su u mirovini, ali moram reći da su i dalje jako aktivni – možda čak i više nego prije.
Tko je od ukućana bio najoštriji kritičar, tko je čuo svaki krivi ton?
Moja je majka uz mene probdjela godine vježbajući violončelo. I danas, kada na to gledam kao majka, ne mogu joj dovoljno zahvaliti na tolikoj žrtvi. Ipak, najbolji kritičar uvijek je bio moj tata iako to možda nikad nisam rekla naglas. On malo priča, ali kada nešto kaže, to ima smisla: “To nije dobro, probaj ovako.” On baš ima onaj zdravi autoritet. Ne “vergla” nego objasni na najjednostavniji način. Mislim da je u tome poanta.
Tvoji su roditelji 1998. godine osnovali Gudački kvartet Rucner. Ti si kao djevojčica nastupala uz njih, ali ste tvoj brat Mario i ti često nastupali i kao dinamičan crossover projekt (viola i violončelo) uz moderne ritmove.
Mario je studirao violu na Muzičkoj akademiji i izuzetno je talentiran. Isto kao i tata, on je violist, a ja sam čelistica kao i moja mama. Tako je ispalo, nismo to planirali. Često smo se spajali u određenim projektima i snimali pjesme zajedno. To je zaista lijepo.
I danas kroz svoje projekte okupljaš obitelj, primjerice kroz festival u Dubrovniku – “Ana u gradu”. Sve je krenulo 2011. godine, a sada je to tradicionalni “Pozdrav ljetu” koji se održava na Svjetski dan glazbe u pet sati ujutro. Taj prizor svitanja iznad Dubrovnika uz tvoju glazbu izgleda čarobno.
Da, nevjerojatno je. Sve je vrlo minimalistički, ali put do te jednostavnosti bio je dug i izazovan. Taj je koncert nastao iz moje ideje: “Idem napraviti nešto što još nitko nije. Što bih mogla? Svirat ću u pet ujutro!” Imala sam tada 28 godina. To su vrlo nepredvidivi koncerti. Ne znaš hoće li biti oblačno, vjetrovito ili će padati kiša. Na to ne možeš utjecati, a alternativa ne postoji. Ovo će biti 16. godina i do sada je uvijek sve prošlo kako treba.
Za ovaj poseban koncert odabrala si Srđ iznad Dubrovnika. Kako je došlo do tog izbora?
Hoćeš da budem iskrena? Kao mlađa sam često razmišljala zašto me nitko ne zove na Dubrovačke ljetne igre. Znam da sviram program koji je pomalo izvan klasike što se tada nije baš odobravalo. Danas su te granice nestale. Tada sam naučila što znači biti organizator vlastitog festivala. Doći i samo odsvirati je dar, ali priprema je zanat koji treba znati. Prve godine napravila sam festival u Kneževom dvoru, a već sljedeće godine odlučila sam se za Srđ. Dubrovnik mi je vječna inspiracija.
Manje je poznato da si nastupila i na Eurosongu 2016. godine kao dio tima Bosne i Hercegovine. Niste ušli u finale s pjesmom “Ljubav je”, ali imali ste dobar nastup i jasnu poruku: ljubav i mir.
Bila je to sjajna priča. Pozvao me pjevač Fuad Backović Deen da mu snimim dionice čela i predložio da idemo na Eurosong. Poruka je bila izvrsna, ali mislim da ju je tada malo ljudi shvatio. U to su vrijeme na grčkom otoku Lezbosu, spašavajući se, mnogi migranti i izbjeglice izgubili živote. Mi smo na pozornici imali one zlatno-srebrne folije koje čuvaju toplinu. Njima smo željeli poslati poruku svijetu – ispod tih folija su ljudi: glazbenici, nečije majke, očevi, doktori, matematičari… Željeli smo reći da su to ljudi kojima treba pomoć. I mi smo prošli kroz ratna stradanja i bili u sličnim situacijama. Poruka je bila: jesmo li zaboravili da je svaki čovjek bitan i je li dostojanstvo nestalo među nama?
Velika talijanska zvijezda Al Bano na Eurosongu je, zajedno s Rominom Power, nastupio 1976. godine kada su bili sedmi te 1985. kada su ponovili isti plasman. Godine 2000. Al Bano je pjevao prateće vokale švicarskoj pjevačici Jane. Jesi li ikada razmišljala o nastupu na legendarnom Sanremu?
E, to jesam. O tome sam maštala i maštala, i još uvijek maštam. Možda mi se to i dogodi, ako sve skupa prije ne nestane. No, biti blizu Al Bana doista je ostvarenje tih maštanja. Bit ću s njim na pozornici 1. travnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na koncertu “Una Notte Italiana”. Još prošle godine pitali su me iz organizacije da li bih bila gošća na njegovu zagrebačkom koncertu. Rekla sam: “Naravno!” Ali bilo mi je… joj, pa idem u Kinu u travnju! Ipak, sve sam pomaknula. Tada, kada je to prvi put spomenuto, sve mi je bilo jako strano i daleko. No, kako se koncert približavao i Al Bano stigao u Zagreb, prije par dana upoznala sam tog sjajnog glazbenika. Uz to je vezana i jedna zgodna anegdota. Budući da s njim, po njegovu odabiru, sviram “Ave Mariju” (Bach-Gounod), nije mi bilo ni na kraj pameti da ću izvoditi baš tu klasičnu verziju. To čak nije ni ona Schubertova koja se često pjeva, nego instrumentalna. I tako sam ja došla na konferenciju za medije i rekla Ivi Šalamon iz organizacije: “Ja ću na presicu ponijeti violončelo i vježbati s njim.” Iva me pita: “Pa kako ćeš vježbati s njim?”, a ja odgovaram: “Lijepo, jer ne znam kada bismo inače stigli, čovjek je u Zagreb došao na samo jedan dan, a ja moram biti sigurna da smo u pravom tonalitetu.” Bilo mi je malo neugodno, ali predstavila sam mu se i rekla: “Ciao, upravo sam došla iz Kine i tamo sam vježbala svirati Ave Mariju. Imam violončelo, Bluetooth, matricu, klavir… donijela sam sve gadgete i voljela bih da zajedno napravimo probu.” On je rekao: “Nema problema.” Tako smo mi na toj presici lijepo svirali, uvježbali tu skladbu. Al Bano je nevjerojatno jednostavna, a velika osoba – pristupačan, strpljiv i profesionalan. To su pravi umjetnici. Osjetim ja to, vidim. A taj glas… kakav glas ima! Kada ga pusti, nebo se otvori, sve stane. Bit će to prekrasan koncert jer Al Bano pjeva kao anđeo, a ja sam gošća na toj skladbi, uz Lanu Kos.
Možda je ovo početak jedne ozbiljne suradnje između Al Bana i tebe. Možda je on tvoja veza za Sanremo?
Pa, mogao bi biti. Eto vidiš kako ideje dolaze javno. A kako nastaju suradnje? Upravo tako – spontano. (smijeh)
“Drmeš pleše cijeli svijet” nalazi se na albumu “Croatian Heritage” (Croatia Records)
