Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu bio je pjevač, autor, tekstopisac i producent Kristijan Beluhan.
Kako odlučuješ da je vrijeme za promjenu? Koliko dugo važeš odluke – ideš li dalje po starom ili brzo reagiraš, presijecaš i tražiš izlaz?
Zapravo ovisi. Zna se dogoditi da u zadnji čas nešto promijenimo, ali se u principu držimo baze koja je nastala odmah na početku. Naše je mišljenje da su prvi “takeovi” snimke obično najbolji. Tako je i s tekstom, promijenim možda neku riječ, ali smisao ostaje isti.
Tako je u radu, a u životu?
U životu je slično, uvijek se oslanjam na intuitivno i emotivno odlučivanje. Često se družim s jazz glazbenicima, a kod njih se odluke donose u desetinki sekunde.
Na što konkretno misliš? Na njihov temperament ili način rada i jazz improvizaciju?
Jednostavno tako funkcioniraju. Budući da je riječ o jazzu, mislim na improvizaciju. U tome su majstori – brži su od svjetlosti.
Dobro, ali u svakodnevnom životu ne možeš uvijek improvizirati – potreban je plan, strategija. Tvoji stihovi kažu: “Koliko puta sam mislio da promjena je iza ugla”. Koliko su u tvom slučaju promjene bile dobra odluka?
U mlađoj, formativnoj fazi uvijek nešto propituješ. Meni je zadnjih dvadeset godina prošlo tako brzo da se nisam stigao ni osvrnuti. Recimo, kada slušam snimku s albuma “Runjić na Peristilu”, čini mi se kao da je to bilo prije par godina, a prošlo ih je poprilično.
Stihovi pjesme “U svijetu snova” su: “Toliko puta sam želio tu promjenu iznutra, ono loše bit će jučer, a dobro već sutra”. Koliko si se ti promijenio od svojih glazbenih početaka, od 1997. godine? U čemu najviše osjećaš tu promjenu u glazbenom smislu?
Kada pogledam unatrag, zapravo radim s istim ljudima već dvadeset godina. Autor s kojim sam najviše surađivao je Tvrtko Hrelec, još od devedesetih i suradnje s mojim tadašnjim bendom Mayales. Glazbenici koji sviraju sa mnom također su tu dugi niz godina.
U čemu onda osjećaš najveću promjenu, ako je ima?
Danas sam promišljeniji. Kada sam bio mlađi, sve je bilo hektično. Danas imam bolji odnos prema sebi – trudim se biti bolji prema sebi, a onda si automatski bolji i prema drugima.
Što si konkretno promijenio u životnom stilu?
Osjećam se bolje jer sam se počeo baviti sportom, zdravije jedem i više uopće ne pijem alkohol. To su te neke stvari koje čine razliku.
Ipak, jedna je stvar ostala ista – sve godine našeg poznanstva znam te kao nenametljivog, tihog i samozatajnog čovjeka. Je li to tvoj scenski gard, gluma, svjesna odluka ili tvoja priroda?
Razlika između mene i kolega koji se bave isključivo autorskim radom je u tome što ja cijelo vrijeme radim u Hrvatskom narodnom kazalištu. U operi vlada potpuno drugačiji pristup. Ovu drugu glazbu radim u slobodno vrijeme, iako je ona moja velika ljubav – od klasike do jazza, funka i soula. U operi me doživljavaju kao nekoga s estrade, a na estradi kao opernog pjevača. Zapravo sam “ni na nebu ni na zemlji”.
Jesi li upravo zbog tog statusa i takvih razmišljanja oko sebe zauzeo stav i ulogu samozatajnog glazbenika na pop i jazz sceni?
Vjerojatno. Nikad nisam bio tip koji obilazi promocije parfema i slična događanja, više sam vezan uz kulturnu scenu. Najčešće me se može sresti na jazz svirkama ili u HNK-u.
Jesi li ikada “zagrmio” zbog neke situacije?
Jesam, znali su se ljudi i iznenaditi. Nisam svadljiv, ali postoje situacije kada stvari treba dovesti u red. Imam jak glas pa kada se zaderem, u sekundi postignem to da svi zastanu.
To “grmiš” kao tenor Opere HNK u Zagrebu?
Tamo grmim jako (smijeh). Sjećam se Runjićevih večeri i pjesme “Đelozija”. Pitao sam Olivera Dragojevića kako da je pjevam, a on mi je rekao: “Samo urlaj, ta pjesma je samo za urlanje, deri se!” Tako je i bilo.
Kada si odlučio postati operni pjevač?
Rano. Kao mlad sam pjevao u akademskom zboru Ivan Goran Kovačić pa sam pomagao u crkvi sv. Marka. Tamo me čuo maestro Kranjčević i rekao mi da imam materijal za nešto više. I pokojni maestro Britvić dao mi je prve smjernice. Nakon nekog vremena, maestro Kranjčević pozvao me na audiciju u HNK i od tada sam tamo.
Jesu li te ikada zanimali mjuzikli, s obzirom na to da spajaju pjevanje, glumu i pokret? Sve što tebe zanima.
Moram priznati da ne previše. Uvijek me više zanimala opera jer sam izašao iz tog miljea kroz glazbeno obrazovanje. Proučavao sam stare talijanske majstore i ranu glazbu. S druge strane, uvijek sam imao bendove, a s vremenom sam se kroz blues približio jazzu i počeo surađivati s generacijskim prijateljima poput Matije Dedića.
Poduža je lista ljudi s kojima si snimao i nastupao. U pjesmi “U svijetu snova” pjevaš: “Koliko treba vremena kad sve krenulo je dolje dok sam trčao u krug i jurio snove? Koju nit sam pratio, tko je zbog mene patio i taj osjećaj koji me prevario?” Je li netko stradao ili bio povrijeđen dok si ostvarivao svoje snove?
Sigurno jest. Čovjek se ponekad zanese, ne razmišlja o sebi ni o drugima pa ljudi pate zbog tvojih nepromišljenih postupaka.
Ali pretpostavljam da nije bilo namjerno?
Nije. Jednostavno sam jurio neke svoje imaginarne snove. Iako stihovi ne moraju nužno biti doslovni prikaz stvarnog života, metaforički se mogu tako shvatiti.
Ti si autor tih stihova i sam ih pjevaš pa vjerojatno stojiš iza njih.
Apsolutno. Sve pjesme koje pišem izlaze iz mene, ne izmišljam puno. Eventualno dodam ponešto zbog poetske figure, ali u principu je sve to iskreno.
Nisi mi rekao što ti je bio cilj te 1997. godine kada si kao pjevač grupe Mayales postao dio scene? Što si želio postići kao pjevač?
Iskreno, nemam pojma. Bavio sam se glazbom jer mi je bila veselje, baš kao što je i danas. Nisam znao kamo će me to odvesti, a odvelo me na razna putovanja i do prekrasnih suradnji. Ništa nije bilo proračunato – kako smo radili, tako su se stvari događale. Tvrtko i ja smo poznati po tome da ne pratimo trendove, nego radimo čisto iz sebe.
Što ti se nudilo nakon odlaska iz Mayalesa? Oni su bili ključni za tadašnji klupski “novi val”, uz Cubismo, Bastardz, Songkillers i Flexible Frame.
Bila je to zbilja jaka scena koja je okupljala sjajne glazbenike. Činjenica da 90% tih ljudi i danas profesionalno svira dokazuje koliko je to razdoblje bilo plodno. Bendovi poput Songkillersa, Cubisma i Bastardza i dalje su tu. Mayales je doduše promijenio izričaj, ali su i dalje prisutni.
Ostao si u dobrim odnosima s Petrom Beluhanom. Surađivali ste na pjesmama kao što su “Lutanja u snu”, “Jedan mali dio tebe” i “Malena”.
Da, na svakom njihovom albumu otpjevam barem jednu pjesmu koja obično bude i singl. To je postalo nepisano pravilo, kažu da sam njihov “stalni vanjski suradnik”.
Ti i Petar niste u rodu unatoč istom prezimenu?
Nismo, što je vrlo interesantno s obzirom na to da je prezime rijetko. Skužili smo to jednom u Kulušiću – morali smo jedan drugome pokazati osobne iskaznice da se uvjerimo. Nemamo nikakvu rodbinsku vezu.
Jeste li ti i Petar glazbeni istomišljenici? I jesu li ti drugi autori nudili suradnje nakon odlaska iz benda?
Bilo je ponuda. Pero je s bendom krenuo više prema rocku, dok sam ja ostao vjeran grooveu, funku, soulu i jazzu. Oni su otišli u psihodelični rock. Svojedobno mi je prišao i Zrinko Tutić s idejom da mi napiše pjesme, ali to se nije realiziralo. Bio sam “neuhvatljiv” jer smo Tvrtko i ja stalno nešto sami kuhali. Htjeli smo stvarati svoje pjesme od nule, a ne pjevati tuđe.
Tvoj novi album imao je radni naziv “Nostalgija sjećanja”. Zašto si na kraju odabrao filmski naslov “Amarcord”, uz dodatak slova h?
“Nostalgija sjećanja” mi je zvučala dobro jer dugo nisam izdao album pa sam htio opisati taj niz godina tijekom kojih nisam bio toliko prisutan na sceni. No, onda se pojavila “muza” koja je predložila neologizam “Amarcord”. To u sebi spaja ljubav, sjećanje i srce što savršeno opisuje ono o čemu se na albumu radi.
Koliko često te hvata nostalgija za prošlim vremenima i dragim ljudima?
Mislim da nas sve vežu lijepe uspomene. One su nepresušan izvor inspiracije. S distance, kako godine prolaze, na stvari gledaš iz druge perspektive, ali ta sjećanja ostaju sastavni dio života.
Arsen Dedić kumovao je nazivu tvog albuma “Skretanje” iz 2007. godine. Na novom albumu snimio si svoju verziju njegove pjesme koju si nazvao “Ljubavni siromah” dok se original zove “Koje daju odmah”. Zašto si promijenio naslov i što bi Arsen rekao na to?
Ne znam što bi Arsen rekao, ali obitelj se složila s promjenom. Mislim da mu ne bi smetalo; na albumu “Skretanje” sam mu mrvicu promijenio tekst pa uopće nije reagirao.
Je li Arsen ikada komentirao tvoju interpretaciju?
Jest. Ne znam je li to bilo zato što mu se zbilja sviđalo ili zato što sam Matijin prijatelj, i da, bio je vrlo brižan. Dok smo snimali kod Mira Vidovića, često bi navratio. Zanimalo ga je što radimo i uvijek bi dao savjet. Kada je čuo pjesmu “Skretanje” na svoj tekst, rekao je: “Čujte, to vam je za ocjenu 4+.” To je kod Arsena bila iznimno visoka ocjena.
Kako si odabrao baš pjesmu “Koje daju odmah”?
Arsen mi je poklonio zbirku “Pjesnikov bratić” u kojoj se nalazi ta pjesma. Često ju je kazivao na koncertima, kao i pjesme “Moje ime” ili “Treba uredno starjeti”. Tvrtko je došao na ideju da uglazbi taj tekst. Kada sam pustio demo snimku Gabi Novak, bila je oduševljena modernim zvukom; rekla je da joj zvuči kao hip-hop. Što se tiče naslova, promijenili smo ga u “Ljubavni siromah” kako bismo u današnjim vremenima bili “politički korektniji”.
Svoje mjesto na sceni pronašao si onog trenutka kada si odlučio postati pjevač. Imaš osebujan vokal i interpretaciju što je ključno za svakog umjetnika. Kako teku tvoje pripreme za studio i stvaranje te specifične atmosfere “glazbenog sessiona” koja se osjeti u svakoj tvojoj pjesmi?
To je izuzetno bitan faktor u nastanku albuma. Budući da su na prošlom, kao i na ovom albumu, svi moji suradnici isključivo jazz glazbenici, sistem rada je drugačiji. Ostavljam im određenu slobodu da se stvari događaju spontano i da svatko unese dio sebe.
To vjerojatno ne možeš u Operi HNK? Tamo se svi moraju strogo pridržavati zapisanih i uvježbanih nota.
Da, tamo se sve točno zna. Dirigent eventualno može intervenirati u tempu ili dinamici, ali to je to. U studiju pak vlada apsolutna sloboda i to se na snimkama čuje. Svaka pjesma ima nešto posebno jer svaki glazbenik da svoj potpis. Recimo, Davor Križić je obilježio pjesmu “Ulični sat” – to što je on odsvirao je nenadmašno. Isto vrijedi za Krunu Levačića i Matiju Dedića; imao sam sreću da mi je “Boilers quartet” svirao na dvije pjesme. To daje potpuno drugačiji zvuk.
Kada govorimo o toj atmosferi, u koje doba dana najradije snimaš?
Ovisi o tome kako se uspijemo uskladiti, ali ja volim raditi po sistemu na koji sam navikao u kazalištu. Kao pjevaču, zbog glasa mi najbolje odgovara snimati vokal odmah nakon jutarnje kazališne probe. Druga faza je kasno navečer, oko 21 ili 22 sata, kada se malo odmorim. Quincy Jones je znao reći da se najbolje snima u četiri ujutro, ali to vrijedi za one koji se ne moraju rano dizati. Mi koji smo u angažmanima u zborovima i ansamblima moramo imati disciplinu.
Tvoj novi album je vrlo intiman i posvetio si ga važnim osobama – tvojoj majci i Matiji Dediću.
Tako je, bilo je sasvim logično da album posvetim mami i Matiji. Čak je i zadnji ton na albumu Matijin. To je ispalo sasvim slučajno, ali očito postoji neka viša sila koja određuje takve stvari.
Album si predstavljao singlovima tijekom tri godine. Koliko je tih pjesama nastalo u tvom miru u Novigradu?
Dosta ih je nastalo tamo, i za “Skretanje” i za ovaj novi album. Tamo na terasi imam svoj mir i mogu slagati tekstove. Zapisujem motive, crtice, poeziju, pa čak i prozu u razne bilježnice. Kasnije to sublimiram i spajam ideje. No, neke pjesme nastanu u dahu. Recimo, za pjesmu “Od ljubavi” sam pokušavao i pokušavao danima – i ništa. A onda je cijeli tekst izašao iz mene u pet minuta.
U Novigradu si bio idejni začetnik i producent jazz festivala koji je trajao pet godina. Imaš li tamo zbog toga poseban status?
Nažalost, festival trenutno više nije aktivan. Što se tiče statusa, ja sam tamo jedan od njih. Nemam nikakve povlastice, dapače. Kada si javna osoba, ljudi te ponekad gledaju s dozom skepse u stilu: “Ma daj, što ti, pjevač…” (smijeh).
Tvoja karijera prepuna je suradnji – od Mayalesa i Valerije Nikolovske do Zagrebačkih solista i Jazz orkestra HRT-a. Postoji li neka neostvarena želja, netko s kime bi još volio stati pred mikrofon?
Vjerujem da će se to dogoditi spontano, kako kod mene obično i biva. Ako napišem pjesmu čiji tekst ili glazbeni izričaj budu odgovarali određenom izvođaču, rado ću mu pristupiti. Trenutno mi nitko konkretan ne pada na pamet, ali potpuno sam otvoren za nove priče.
Što te još zanima? Spomenuli smo da si producent, skladatelj, operni pjevač i organizator. Prije nešto više od deset godina bio si u ulozi producenta i selektora programa izvan klasične glazbe na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Da, to je bila velika stvar. Krešimir Dolenčić me pozvao da osmislim program koji izlazi iz okvira klasične glazbe, drame i baleta, po kojima su Igre poznate. Zamolili su me da vidim što je tada bilo aktualno i popularno. Uspio sam dovesti Robert Glasper Experiment koji je upravo nakon tog nastupa dobio Grammyja za album, što je bio sjajan pogodak. Doveo sam i Rufusa Wainwrighta što je imalo smisla jer je baš tada objavio uglazbljene Shakespeareove sonete. Treći je bio klasični jazz koncert – Matija Dedić Trio s Antoniom Sanchezom i Scottom Colleyjem.
Znači, formula za uspjeh projekta je – pozvati tebe. No, što bi još volio realizirati?
Budući da sam imao podužu diskografsku pauzu, odlučio sam da se to više neće ponoviti. Već radim na novim pjesmama iako se ovaj album još nije ni “izvrtio”. Novi singl izlazi 14. svibnja, a nakon njega planiramo još dva, što će biti ukupno osam singlova s ovog albuma. Praktički je svaka pjesma mogla biti singl, barem u mojoj glavi. Uskoro krećemo s prvim snimanjima novih materijala i to mi je sada u primarnom planu. Zapravo, najvažnije mi je da svi budemo zdravi, da možemo dalje stvarati i uživati u onome što radimo.
