Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu bio je diplomirani arhitekt, po zanimanju scenograf na televiziji, a široj javnosti najpoznatiji kao frontmen benda Detour Nenad Borgudan.
Dugi niz godina bio si scenograf na HRT-u. Na koji si svoj rad ili projekt, odnosno uređenje TV studija, baš ponosan?
U tih dvanaest godina koliko sam proveo na HRT-u, od 2013. do sredine 2025. godine, čovjek stvarno svašta napravi. Među projektima koji su ostavili trajniji trag svakako je studio Drugog programa Hrvatskoga radija. To je zapravo bio više interijerski nego klasični scenografski zahvat. Isto tako, Dnevnik HRT-a mi je vrlo drag i dugoročan projekt. Scenografije obično traju kratko, odnosno dok traje emisija, pa je ovo bila lijepa iznimka.
A “Godišnjica mature”? Radio si scenografiju za sve emisije koje se emitiraju iz Studija 6.
“Godišnjica mature” je sjajan projekt. Za njega sam, zajedno s kolegama, dobio i Godišnju nagradu HRT-a. Jako sam ponosan na to. Bilo je tu općenito puno lijepih projekata, posebno onih sportskih. Radio sam na svim Olimpijadama otkad sam došao, a bilo ih je tri, kao i na tri Svjetska nogometna prvenstva. Uvijek sam bio u središtu zbivanja. Bilo je to izuzetno uzbudljivo i zanimljivo razdoblje u kojem sam stvarno uživao.
Kao scenograf puno si radio i za Treći program HTV-a, za emisije kao što su “Treći element”, “Treća povijest”, “Posebni dodaci”, “Peti dan”…
Da, skupilo se jako puno emisija u tih dvanaest godina.
Kakav si kada imaš radove kod kuće, odnosno kada angažiraš majstore?
A gledaj, za neke stvari ipak zovem majstore. Vremena su se promijenila. Nekada si mogao sam popraviti Stojadina, leći ispod njega i riješiti problem. Danas više ne možeš sam popraviti Teslu ili bilo koji novi automobil. Nisam baš tip od alata, ali moram reći da zbog struke dosta dobro poznajem inženjerske i tehničke znanosti. Više je stvar u tome da izračunam koliko mi to vremena oduzima od onoga što zapravo radim. Nema smisla da se bavim nečim što radim rijetko ili nikada. Mogao bih da je nužda, ali iskreno, radije pozovem majstora.
A kada majstori odu, jesi li jedan od onih koji odmah krene istraživati je li sve napravljeno kako treba ili je nešto moglo biti finije obrađeno?
Ne, nisam takva picajzla. Ako je majstor došao i popravio stvar, ne zanima me kako je to točno izveo. Bitno mi je samo da to dugoročno funkcionira. To mi je glavni kriterij za dobro odrađen posao pa zapravo ništa ne provjeravam.
Jedan si od projektanata Zagrebačke arene, ti si osmislio njezin vanjski izgled. Koliko često dolaziš u Arenu, na kojem si koncertu zadnji put bio i kako joj zapravo prilaziš? Razmišljaš li u stilu: “Evo, to je moje”?
Znaš što, svaki put kada prođem pokraj nje, svjestan sam njezine veličine. Inicijalno je to doista bio moj prijedlog oblika i vanjskog izgleda koji smo poslije razradili u suradnji s drugim arhitektima. Bio sam u tom najužem projektnom timu od četvero ljudi, a upravo mi je ta početna ideja i bila ulaznica za projekt. Ipak, najzanimljiviji su mi komentari drugih ljudi. Moja kći, koja ima četiri godine, svaki put kada prolazimo pokraj Arene kaže: “A ovo je tata crtao.” Nedavno sam bio na jednom dobrom tulumu gdje mi je nekoliko ljudi reklo da se sjete mene svaki put kada vide Arenu. To mi je sjajna i vrlo ugodna posljedica cijele te priče.
Zanimljivo je da ljude Arena Zagreb asocira na različite stvari. Neke, zbog 86 lamela različitih visina, podsjeća na ribu. Neke na nedovršenu Noinu arku, a neke na dinosaura.
Imaš odlične podatke, svaka čast! Arhitektura i treba izazivati puno asocijacija, dobro je da nije posve jednoznačno definirana. Čuo smo već usporedbe s ribom ili s kosturom dinosaura, ali za Noinu arku priznajem da čujem prvi put. Meni je osobno fascinantan španjolski arhitekt Santiago Calatrava koji često radi s takvim formama. Na Areni su primijenjene lamele koje u nizu čine vrlo zanimljivu plohu. One vizualno čine fasadu, ali njihova prava uloga je konstrukcijska jer nose krov. Najbolja arhitektura nastaje upravo onda kada je izgled jednak funkciji – kada je ono što vam se sviđa ujedno i tehnički nužno.
Da je izgled izvrstan i da je riječ o doista prekrasnoj građevini, potvrđuje i nagrada koju ste 2010. godine dobili u Barceloni.
Tako je, to je bila nagrada za najbolju konstrukciju na Svjetskom festivalu arhitekture (WAF) u Barceloni. Tih je godina Arena pokupila dosta priznanja. Drago mi je da je prepoznata i u svjetskim okvirima, ali meni je još važnije to što ona živi svoj život u gradu u kojem sam rođen. To je velika čast. Arena je ispunila svoju funkciju. Nećemo sada ulaziti u rasprave o tome jesmo li baš potpuno zadovoljni kako se njome upravlja – bilo je dugih razdoblja kada je zgrada zujala prazna – ali drago mi je da danas radi. Postala je jedan od simbola grada. Kada se crtaju vizure Zagreba, uz katedralu se već zadnjih petnaestak godina redovito crta i Arena.
Još kao dječak pokazivao si velik talent za crtanje. No, što bi rekao o svojoj glazbenoj priči, točnije o pjesmi “Slike o našim danima”? Iako u njoj pjevaš drugi vokal, je li to jedna od tebi osobno najdražih pjesama?
“Slike o našim danima” jedna je od mojih najintimnijih pjesama. Ponekad u stihovima sanjarim i stvaram fantazije, ali ova je pjesma doista duboko osobna.
Da ostane zauvijek
Naivan pokušaj da zaustaviš vrijeme
Slike o našim danima
Al’ ostavi sjaj
Učini svoje pa zauvijek prođe
I najljepši dan što dođe
Jesu li ti stihovi u pjesmama važni? Jesu li ti stihovi ispred glazbe, melodije?
Užasno važni, najvažniji. Hvala ti na ovom pitanju. Stihovi su ono što jasno definira o čemu se radi, ne samo tematski, nego pokazuju misliš li ozbiljno i jesi li u tome spretan. Glazba je više intuitivna, ali na tekstove sam jako osjetljiv. Na kraju krajeva, odrastao sam na Arsenu Dediću, Haustoru, EKV-u, Zvonku Špišiću i našim sjajnim šansonijerima. Zato mi je tekst u pjesmi možda i najbitniji dio.
Dugo smo razgovarali i planirali tvoj nastup u emisiji Music Pub samo uz gitaru, kako bi to bio pravi kantautorski nastup – tvoja interpretacija i tvoja emocija. I to je odlično zvučalo. Jesi li ikada razmišljao o tome da nastupiš pod imenom Nenad Borgudan, kao kantautor i izvođač vlastitih pjesama?
Iskreno, nisam previše razmišljao o tome. Malo me muči i samo ime, Nenad Borgudan, uopće mi ne zvuči zgodno za scenu, nekako mi je grbavo. Uvijek sam se zapravo skrivao iza pjevača. Nikada nisam imao dojam da sam pjevač, niti sam ikada radio na svom glasu. To sam uvijek radije prepuštao profesionalcima pa se nikada nisam doživljavao kao kantautor-izvođač.
Kako si se onda osjećao u studiju Drugog programa Hrvatskoga radija kada si samo uz gitaru izveo nekoliko svojih pjesama? Kako ti je sve to zvučalo?
Gledaj, bilo je super. Moram priznati da sam se malo zabrinuo kada si me nazvao i predložio taj koncept. Pomislio sam: “Pa sada ću morati sam odsvirati cijelu stvar, solo, bez ikakve pratnje.” Ali na kraju je ispalo sjajno, puno bolje nego što sam mislio da će biti.
Trebao bi ozbiljnije početi razmišljati o tome da imaš više svojih vokalnih pjesama u radu grupe Detour. Ta tvoja sugestivnost u glasu daje pjesmama jednu potpuno novu dimenziju. Kad smo kod toga, koje slike i koje razdoblje života posebno pamtiš? Koliko se često u mislima voliš vratiti u prošlost, razmišljaš o nekim davnim situacijama i događajima?
A čuj, nostalgija je specifična, ona na neki način i boli. Prema njoj nikada ne možeš biti ravnodušan. To sjećanje na lijepa razdoblja uvijek sa sobom nosi određeni patos i dozu sjete. Zato i ne razmišljam previše o prošlosti, radije pokušavam izgraditi što ljepšu budućnost.
Koliko te brinu godine i prolaznost života?
Dosta me brinu, ali došao sam u fazu kada sam si rekao: “A Bože moj, otišao sam već tako daleko.” Svi prolaze kroz to pa moram i ja. Naravno da mi nije drago što godine lete i da imam onaj klasični strah od kraja, što je valjda i potpuno normalno. No, tim sam se temama počeo baviti vrlo rano. Neke moje pjesme napisane još u dvadesetima i tridesetima, nažalost, već promišljaju taj kraj.
U tome imaš i glazbene istomišljenike. Mislim na ekipu koju uz tebe čine Ivan Dečak, Aljoša Šerić i Petar Beluhan. Zajedno ste snimili pjesmu “Doživotno”. Tko u tom društvu ima najviše problema s činjenicom da godine lete i da starimo?
Vjerujem da se svi na svoj način suočavamo s time jer smo u sličnim godinama. Pero je tu nešto stariji od mene, a onda dolazim ja. Svi smo mi autori, specifični tipovi, pomalo sjetni ljudi koji kroz pjesme izlažu i opisuju svoje osjećaje. To te na poseban način definira. Zato nam se i jest drago družiti, jer dijelimo iste probleme.
Iste stihove?
Iste, da, pa čak i poruke iz tih stihova.
Mi izgleda stvarno starimo
kad odjednom o toliko stvari marimo
koliko je još ljeta ispred nas
Živjet ćemo doživotno
Da, to je Ivanova pjesma. On je došao na ideju koja se nama svima odmah svidjela, a onda je predložio da u tome pridruži Aljošu, Peru iz Mayalesa i mene. Rekli smo: “Vau, zašto ne, idemo to napraviti.” To je pjesma koja govori o tome da ćeš živjeti koliko ti je suđeno i da to ne možeš predvidjeti. Može biti još samo sekunda, a može biti još pedeset godina. Baš zato je život magičan i čaroban, jer je izvan naše kontrole. Ovaj stih “živjet ćemo doživotno” je zapravo sjajna ironija na sve to. Ironična, ali istovremeno i vrlo ozbiljna stvar, zbilja odlična pjesma.
Ti, Aljoša Šerić i Ivan Dečak napisali ste pjesmu “Putujemo i kad stojimo” za Massima. Je li on bio vaš prvi izbor ili ste kao trio, odnosno netko od vas solo, imali u planu snimiti tu pjesmu?
Sva trojica zajedno sasvim smo novi brend. Kada radiš pjesmu, naravno da gledaš i računicu – uvijek ti je draže da ona krene od nekoga tko je može iznijeti većem broju ljudi, da budemo posve izravni. Cilj je da pjesma jače odjekne, a to se događa čim je mikrofon s druge strane jači. Kod Massima je taj slučaj. On je bio jedan od najjačih mikrofona, najboljih pjevača koje smo imali u Hrvatskoj, pa nam je ta suradnja itekako imponirala. Osim toga, sama boja pjesme učinila nam se savršenom baš za njega. Inicijalnu ideju donio je Aljoša, a onda smo se okupili oko nje. Imali smo dogovor da se sastajemo jednom tjedno i pokušamo zajedno stvarati. Ta nam se pjesma odmah učinila “massimovskom” i napravili smo je vrlo brzo, u samo tri nalaženja. Kako je Ivan bio u stalnom kontaktu s njim, najavili smo mu da šaljemo materijal. Massimo mi je kasnije priznao kako nas je zapravo htio glatko odbiti. Nije vjerovao da tri autorska ega mogu stvoriti pjesmu koja je funkcionalna i upotrebljiva.
A vi ste zapravo napravili savršen glazbeni kroj za njega.
Da, ispalo je sjajno. Moram priznati, stvarno sjajno.
U pjesmi “Piccola” koju je grupa Detour snimila 2025. godine, ti si glavni vokal. Znam da ti je to jedna od najdražih i najposebnijih pjesama, posvećena tvojim princezama.
Teško je govoriti o tome koja je pjesma najljepša, ali “Piccola” je u mom slučaju bila vođena izuzetno snažnom emocijom. Napisana je za moje princeze, za moje kćeri.
Gdje voliš pobjeći kada, kako kaže stih, “pukneš k’o kokica – u šume ili gore, u Irsku ili na more”?
Najdraže mi je more, bez ikakve sumnje. Nemam baš mogućnost odlaziti onoliko često koliko bih htio, ali supruga mi je Šibenčanka pa uvijek imamo kamo otići. More mi je ipak broj jedan u toj priči, dok planine, moram priznati, još uvijek polako otkrivam.
A koliko često danas “pukneš k’o kokica”?
Sve rjeđe. Nekako idem u potpunu kontru ovom ludilu koje raste u cijelom svijetu – što je oko mene veći kaos, ja sam sve mirniji.
Ova pitanja bila su vezana uz stihove tvog hita “Biram”, angažirane pjesme u kojoj si također glavni vokal uz svoj Detour. Kako uopće nastaju tvoje glazbene skice? Kada dolaziš u studio, donosiš li već pripremljenu demo snimku ili jednostavno uzmeš gitaru i kažeš ekipi: “Imamo novu stvar, to bi trebalo zvučati ovako”?
Nije to baš tako romantično. Zapravo provodim jako puno vremena kod kuće. Ne predstavljam ideje bendu dok god nisam potpuno siguran u njih. Sve se uglavnom svodi na taj stvaralački i skladateljski “kućni obrt”. Kada dođemo u studio, dolazimo s već jasno definiranom idejom. Naravno, studio uvijek donese puno novih elemenata kroz izvedbu svakog pojedinog glazbenika. Ja kod kuće radim demo snimke, uglavnom sam slažem tu priču i istražujem što bi moglo biti zanimljivo. To je zapravo prilično samotan posao. Nije to ono da dođem u studio i kažem: “Dobio sam inspiraciju, evo nove stvari.” Tako su možda radili nekad davno veliki bendovi koji su imali mogućnosti provoditi mjesece u studijima. Danas svatko ima svoj kućni studio u kojem prezentaciju ideje možeš dovesti do vrlo visoke razine, a onda je bend kroz svirku i studijski rad dodatno unaprijedi.
Kao dječak si izvrsno crtao, a tvoj je otac također crtao i slikao. Jesi li ikada razmišljao o tome da svoje pjesme preneseš na platno, u slike?
Nisam. Crtanje je, kao i svaka umjetnost ili zanat, vještina na kojoj treba neprestano raditi i graditi je. Istina je da sam kao klinac bio među talentiranijima, uvijek onaj koji je crtao najbolje ili među najboljima u razredu.
Volio si “Ratove zvijezda” i “Zvjezdane staze”?
Jesam, s tim da su mi “Ratovi zvijezda” ipak bili draži.
Jesu li ti znanstvena fantastika i ti svjetovi bili motivi kada si crtao?
Zapravo sam najviše rastao uz stripove. Ja sam dijete stripa i dio generacije koja je osamdesetih odrastala na njima. Zato su moji crteži uglavnom bili posvećeni superjunacima i sličnim stvarima. Kao arhitekt sam, naravno, taj likovni dio dodatno razvio u smislu struke, ali samim se crtanjem kasnije nisam pretjerano bavio. Nacrtam nešto tek povremeno. Ipak, taj se likovni izričaj kod mene manifestira na drugi način – o svakom omotu albuma i o svakom videospotu Detoura detaljno razmišljam. To su te moje likovne ideje koje na kraju prerastu u konkretne, uporabne predmete.
Jednom sam ti rekao, a to ću i ponoviti – bilo bi lijepo vidjeti tvoje pjesme u nekoj kazališnoj predstavi. Odnosno, da se oko tvojih pjesama napiše libreto, to bi bilo izuzetno zanimljivo.
Moram priznati da već imam jedno takvo iskustvo. Zvali su me svojedobno iz Gradskog kazališta “Žar ptica”…
Da budeš ptica?
(smijeh) Ne, nego da budem žar! Zvali su me jer se radila predstava “Kako je tata osvojio mamu”, predstava o rastavi roditelja, i redateljica je silno htjela iskoristiti našu pjesmu “Zaljubila sam se”. Tada sam napravio par varijanti, zapravo sam pjesmu prilagodio predstavi u desetak različitih verzija. Bilo je tu svega, od instrumentalnih dionica i vojničkog marša do intimnijih, tužnijih izvedbi. To je bio moj prvi pravi susret s kazalištem i bilo mi je super. Inače mi dosta ljudi kaže kako moje pjesme imaju izraženu vizualnu kvalitetu pa bih svakako volio ponoviti nešto slično.
Imaš prepoznatljiv glazbeni rukopis i stil koji publika voli. S tim u vezi, sjećam se jedne zgodne izjave koju mi je u razgovoru spomenuo Zrinko Tutić. Pričao je o mladim pjevačima koji silno žele velike karijere, a dok pjevaju, tehnički točno pogađaju baš svaki ton i sve zvuči savršeno. Ali bez osobnosti i emocije. Nakon što ih je poslušao, Zrinko im je rekao: “Znate li tko je Bob Dylan? E vidite, on nikada u životu nije pogodio ton, a zapravo je pogodio baš sve.”
Uh, to sam i sam shvatio u jednom trenutku, dosta davno. Neću navoditi konkretne primjere, ali kroz rad sam naučio upravo to. Imali smo neke pjesme iza kojih ja u zanatskom smislu nisam sto posto stajao – možda intonacijski ili izvedbeno nisu bili apsolutno savršeni – ali pokazalo se da su nevjerojatno upalili kod publike. Tada mi je kliknulo ono što je zapravo sama srž: glazba nije samo tehnički točna izvedba. Glazba je čista emocija koju ili uspiješ ili ne uspiješ prenijeti. Možeš biti manje točan, ali ako si uspješno prenio tu emociju, sigurno si osvojio ljude.
