Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, ekskluzivno o mjuziklu “Galeb i ja”, Zlatko Turkalj razgovarao je s redateljem i autorom libreta, Ivanom Leom Lemom.

Rođeni ste u Splitu gdje ste završili gimnaziju i Školu likovnih umjetnosti, smjer slikar. Imate li svoj Split na platnu? Je li Vam Split ikada bio glavna tema neke od Vaših slika?

Kao tinejdžer sam slikao leptire i sirene, bolje da sam vezao goblene. Da, završio sam slikarstvo kod profesora Jadranka Runjića, i to me sada nekako pratilo kroz režiranje. Kada sam došao na Akademiju, znao sam svoje skice raditi u jajčanoj temperi, na primjer, što je znalo biti zgodno. I mogu si predočiti stvari u perspektivi, što mi, onako, olakšava komunikaciju sa scenografima.

Imate li svoj Split na platnu?

Hulje na platnu (smijeh). Split je bipolaran grad. Baš pričam sada tu s prijateljima u parteru Splitskog festivala, na predivnim, kako se kod nas u Zagrebu veli, Prokurativama. Bez obzira jesam li u Split došao na 2 dana ili 2 mjeseca – pošto sam otišao 1995. i dulje sam u Zagrebu nego što sam u Splitu – svaki put prođem cijeli raj, pakao i čistilište sa Splitom, sve tri ove Danteove rute “auto-washa”. Tako je isto i sada. Split mi je i najveći učitelj, i najveći mučitelj, i nešto čemu se uvijek vraćam, i nešto od čega jedva čekam otići, ali ljubav je u svakom slučaju u pitanju.

Niste mi odgovorili jeste li tu svoju ljubav, svoj Split kako ga Vi vidite, oslikali na platnu?

Nema te tehnike. Za akvarel je pretežak, za ulje prelepršav, za temperu, to je Gibo već obavio (smijeh). Tako da mi ostaje jedino neki goblen, ali eto, nisam Viler.

Koja Vas pjesma, melodija ili stih prvo asocira na Split?

“Ne znam koji vjetar puše, hoćemo li stalno tako, snovi se moji ruše, a srce tuče jako.” Tako otvaramo predstavu, ali fakat me asocira.

Jeste li kao mali odlazili na Prokurative na Splitski festival?

Dolazio sam s roditeljima, to su bile te zlatne osamdesete, gdje su naši najbolji pjevači bili u naponu snage, gdje su naši najplodniji autori radili svoja najbolja djela, gdje se sve poklopilo, taj jedan “zeitgeist”. Moji su obožavali Terezu, i ja sam isto bio fasciniran tim našim, u najboljem smislu, divetinama. Dolazio sam, ali se sjećam i da smo svi po nekim otocima, po nekim borovima, uz cvrčke, slušali na tranzistorima Splitski festival i tko će pobijediti i tako. To je onda bilo jednako moćno kao Hajduk, to se navijalo i živjelo s tim.

Znači, slušao se radijski prijenos?

Da, slušao se radijski prijenos. Radio days are still going on, radio je sve, radio je medij budućnosti. Kada nestane struje, onda ćemo ponovno biti uz radio.

Split u Vaše vrijeme odrastanja i danas? Koliko se promijenio? Nedostaje li Vam nešto iz tog starog Splita?

Pa, time se bavi i ova naša predstava “Galeb i ja – Jukebox mjuzikl”, tom jednom krizom identiteta. Iako, moram to staviti u zagrade jer se često upadne u zamku nostalgije. Ja stvarno nisam nostalgičar, mislim da bih radije preporučio vašim slušateljima da zapale joint ako im je do eskapizma, nego da budu nostalgičari. Jer ništa od toga nema. Prošlo, gotovo. Optimizam, sjećanja, celofan. Kako kažu, zlouporaba mašte, to su brige. Tako da, sjećam se, naravno, lijepih, bezbrižnih dana. Ljudi su bili jednostavniji, problemi su bili manji, manje je bilo ponude. Jezik je bio raskošniji, slika je bilo manje. Sada, kao, skrolamo, tada nije bilo poremećaja pažnje. Ljudi su bili manje razdražljivi, i to sve skupa. A danas, opet, ne bih ja mijenjao svoj iPhone za bilo koje prošlo desetljeće, da vam iskreno kažem.
Kakvi su hoteli u Splitu? Ljudi u hotelu? Gosti Splita? Ili kakvi su bili?

Baš bih volio gledati Split iz hotela s nekih 5 zvjezdica, iako mi je bilo najljepše u hotelima s 0 zvjezdica na grani u Indiji tako da volim kada je nešto autentično. Zapravo, ljudi dolaze po iskustvo. A kada im ponudimo hotel ili bilo koju nijansu luksuza, koja je kao bilo što bilo gdje u svijetu, zapravo ribamo kao parmezan svoj identitet. E sada, po čemu je Split Split, po čemu je Split Dalmacija, baš te neke tri Dalmacije se i “fajtaju” u ovom našem Jukebox mjuziklu.

Ona prava Dalmacija, rimska pokrajina s glavnim gradom Salonom, koju su naša braća Slaveni 614. srušili, došli s Karpata i pomiješali se s lokalnim stanovništvom u vremenima koja slijede, pa palača koju su zatekli sagrađenu 400 godina prije, sada je prodaju pod svoje i od toga žive. Tako da, evo, čisto to kao upozorenje što će biti s nama ako se nastavi ova, oprostite, nejebica. Dakle, ta Dalmacija – izvorna Dalmacija, rimska pokrajina. Druga Dalmacija je ova Dalmacija zlatnog doba, Splitskog festivala, Zdravke Krstulović, Meri Cetinić, ovih velikih hitova, velikog Zdenka Runjića, Tome Bebića. Dakle, ta jedna Dalmacija u punini svog svjetskog, splitskog, modernog, a ujedno i tradicionalnog. Split Jakše Fiamenga, “Ništa nova”… Dakle, ta jedna kombinacija modernog s najboljim od tradicije, što je rijetko naći. I ova treća Dalmacija, danas zapravo jedna velika random suvenirnica, gdje svi pozovu bilo koga na jednu veliku, onako, Ultru – iako nemam ništa protiv elektronske glazbe – i onda se, u tom masovnom, prenapregnutom betonu masovnog turizma, kao, čudimo da nam se netko popiša ispred vrata. Mislim, popišali smo se sami sebi ispred samih sebe.

U Vašem mjuziklu “Galeb i ja” središte zbivanja je upravo hotel. Hrvoje Damjan je glavni lik, osoba za sve. Je li lik Hrvoja Damjana temeljen na nekoj stvarnoj osobi iz splitskih hotela?

Taj Hrvoje Damjan, kojeg divno igra Luka Nižetić, on se zapravo zove Hrvoje Damjan Zelić. On je u hotelu mali za sve, šaltaju ga s recepcije na recepciju, s recepcije u restoran, iz restorana u nosača, iz nosača u vozača. Između ostalog, na terasu hotela, kako je on, Hrvoje Damjan Zelić, bio je i DJ, skraćenog naziva HDZ. Ali drama je bila puno šira. Morat ću, valjda, napisati roman jer je jedna cijela mandala likova koje sam suzio na osnovni libreto baš onako “basic”.

Kako ste počeli s pisanjem libreta i postavljanjem mjuzikla? Jesu li početne smjernice bile poezija iz pera Jakše Fiamenga, Tomislava Zuppe i Momčila Popadića?

Njih sam tek sada otkrio. Zapravo, meni je kao gimnazijalcu i studentu Akademije dramske umjetnosti, književnost uvijek bila važan rezervoar inspiracije. I poezija. Baš sam volio poeziju, i moji doma vole poeziju, i bilo je dosta dobre poezije oko mene, najčešće svjetske ili ovi naši klasici. A ova tri velikana – Fiamenga, Zuppu i Momčila Popadića koji je moj favorit, moram priznati znao sam kao ljubitelj pop kulture, i rado koristim sve reference iz nje. A nekako sada, kada sam ušao u tih par stotina pjesama i kada sam ih gledao kao tekstove i kao moguće monologe likovima, svašta sam zaključio.

Koliko je bilo izazovno povezivati poznate antologijske stihove pjesama koje imaju svoj glazbeni život u novi dramski kazališni kontekst?

Jako. Pisao sam dosta drama i sebi pišem neke takozvane kabaree, onako, lude neke ženske monologe, ali prvi put sam pisao jukebox mjuzikl. Počeo sam tako jer sam imao nabacane neke pričice koje sam u toj identitetskoj temi želio obuhvatiti, kroz mali omnibus pojedinačnih primjera. S druge strane, već sam lagano rezervirao pjevače i glumce s kojima bih volio raditi. A s treće strane sam počeo istraživati ogroman korpus ova tri velika pjesnika. Onako, mislio sam se u početku izvući s par hitova, mislio sam da znam dovoljno pjesama. Međutim, kako sam dublje ulazio u te pjesme, taj materijal, među najdražim pjesmama u našem mjuziklu su mi one koje sam tek otkrio. Na primjer, “Pismo iz hotela” i “Cvijet čežnje” su znali svi osim mene, ili par njih… Ima jedno četiri-pet pjesama koje nisam znao, a koje su podjednako moćne, velike, važne kao i “Galeb i ja” ili “Skitnica”. Kada s njih maknemo tu etiketu zabavne glazbe shvatimo da su to baš moćni stihovi.

To su djela.

Da, u pravu ste. Čak mislim da nisu izvan glazbe i pop kulture dovoljno valorizirana koliko su duboka i moćna. A opet, super je glazba, ona nadleti, ona je transcendentalna. Ali recimo, kod dva sam autora (a volio bih vam ne reći koja dva), gledajući današnjim očima onako skužio u najbenignijim, najveselijim pjesmama: ajme, depresija, ajme, mračne neke stvari, u pjesmi koja je inače vedra. A kod, recimo, Momčila Popadića koji je s Dujmićem napravio “Abba je ništa”, to što su oni napravili onako zvuči plesno i benigno. Kada sam izdvojio njegove tekstove, on onako, egzistencijalno (svo troje su egzistencijalisti, sve je “di sam, ko sam, šta sam, kako sam”), koliko su god pjesme “plesno benigne”, toliko mu tekstovi duboko zagrebu, a nikada ne gube svjetlo. Baš pravo, lijepo svjetlo koje inspirira i vodi u još veće svjetlo.
Što ste konkretno željeli postići, kakvu poruku i sliku o Splitu želite da publika ponese s Prokurativa? O čemu da najviše razgovaraju nakon odlaska s predstave?

Baš ta jedna identitetska priča, i o jeziku, što je ta tradicija, što je to naslijeđe. Do koje granice možemo ići u bagateliziranju važnoga, a nevažnim stvarima davati krila. Jer Split je trenutno, zanimljivo, pogubljen. Onako, baš je zanimljivo pogubljen u svakom smislu. Neke nove stvari koje se događaju ne zna ih možda pogledati pravim analitičkim očima, nego se događa jedna stihija, skoro kao požar, baš nekada gorimo kao šiške. Brže se stvari odvijaju nego što ih mi uspijemo ovdje pohvatati. Mislim, mi, oni… (smijeh) Ja živim u Zagrebu. Šalim se. Volim Split. Nigdje nema toliko algi kao u vali moga djetinjstva. Ali, da se malo upitamo tko smo, gdje smo i što smo. Nema više našeg Malog mista, ni Velog mista.

Žalite za time?

Ne, stvarno ne. Mislim, to je podjednako kao žaliti za krapinskim pračovjekom, gotovo, ništa od toga nema. Sada što je, tu je. Ljudska duša je ljudska duša, s manje ili više sljepila, ili vida, ili uvida. Tako da, samo ne smijemo zaboraviti postavljati ta velika pitanja koja baš sve ove pjesme postavljaju. Doslovno, bilo mi je teško naći jednu pjesmu koja ne postavlja: “Ne znam koji vjetar puše” ili “Ništa nova”. To su sve životna raskršća u kojima se pitamo bitna pitanja i otvaramo bitne foldere s najvećom mogućom prisutnošću i sviješću, a to više ljudi ne rade.

Je li “Galeb i ja”, cijela produkcija mjuzikla, spremna da nakon kazališta na otvorenom, nakon Prokurativa, krene i na druge kazališne pozornice u Hrvatskoj?

Ja bih apelirao na druge kazališne pozornice u Hrvatskoj da nas pozovu, jer je u pitanju jedan autentičan jukebox mjuzikl, mislim, s pristojnom pričom, s vrhunskim izvođačima, koji objedinjuje dvadeset pjesama ova tri velika autora. Kako smo uspjeli prodati Prokurative s 1.500 mjesta, vjerojatno bi i svako od tih kazališta uspjelo prodati po koju izvedbu. Tako da, navalite, narode, rasprodaja.