Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu bio je rock gitarist, pjevač i autor, nekadašnji član grupe Majke, Zoran Čalić.
Kako je došlo do ideje da u novoj verziji snimiš pjesmu “Kao stranac”, skladbu s legendarnog albuma “Dnevnik jedne ljubavi”?
Ideja je došla sasvim spontano. Naime, ja sam više od nekoliko mjeseci, možda i koju godinu, što se kaže, “otkačio” na album “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac i non-stop sam ga preslušavao. Kroz koncerte sam dečkima iz benda predložio da napravimo još neku obradu jer nam je trebalo materijala za program. Odluka je pala na pjesmu “Kao stranac” koja je zadnja na tom albumu. Pokazala se jako dobrom na koncertima jer su mi ljudi prilazili i govorili: “Ej, dobra ti je ova nova stvar, “Kao stranac”, to još nisam čuo!” Pitao bih ih: “Pa čekaj, zar ne znaš da je to pjesma Josipe Lisac s njezinog prvog albuma?”, a oni bi odgovorili da ne znaju. Tako smo iz svirke u svirku počeli uživati u njoj i sami istraživati njezin zvuk. S vremenom nam je sve sjelo na pravo mjesto. Sigurno smo je nekoliko godina izvodili na koncertima prije nego što smo uopće krenuli u studio s idejom da ta pjesma bude dio novog albuma koji upravo pripremamo.
Koje su ti bile smjernice i kako si došao do tog rokerskog zvuka, odnosno producentskog i aranžmanskog rješenja? Kako si izgradio svoju vokalno-gitarističku priču?
Same smjernice u studiju su izrasle iz svirki i nastupa uživo. Do tog malo surovijeg, jačeg i gitaristički usmjerenog zvuka koji se ovdje čuje, došli smo sami. Nema tu nikakve posebne tajne, radili smo sve po osjećaju, a mislim da to jedino tako i treba biti. Dakle, gitara je u prvom planu, vokali i, naravno, odlična ritam sekcija. Tu moram spomenuti da je svirao i Željko Mikulić Korozija, prvi bubnjar grupe Majke. Zaista sam prezadovoljan jer sam okupio fantastičnu ekipu na ovom albumu. Nadam se da ćete imati priliku sve preslušati u kompletu kada album bude gotov, što će vjerojatno biti u proljeće 2027. godine.
Sada pjesmu “Kao stranac” imamo u originalnoj ženskoj verziji, muškoj verziji te u duetu. Josipa se u novoj verziji pojavljuje u zadnjem refrenu i kroz vokalize. Kako je reagirala kada je čula novu verziju? Kakva je bila njezina prva reakcija?
Dok smo radili u studiju, u jednom trenutku moj veliki prijatelj Damir Trkulja Šiljo, koji je producent ovog mog drugog albuma, predložio je da krenemo snimati “Stranca”. Krenuli smo u to uopće ne planirajući uključiti Josipu. Naravno, imali smo u planu poslati joj snimku da je čuje i da nam da odobrenje da se pjesma nađe na albumu. Tako je priča počela. Kada smo bili u završnoj fazi miksanja, Šiljo je rekao: “Znaš što, ja ću ovo sutra poslati Josipi da čujemo njezine komentare i vidimo što će reći.” Složio sam se, a nakon dan-dva Šiljo me nazvao i rekao: “Josipa je čula pjesmu i mislim da joj se jako sviđa.” U tom sam trenutku pomislio da se šali sa mnom. No on je ponovio da je stvarno tako: “Čujem u pozadini da svira pjesma dok razgovaramo na telefon. Predložio sam joj da nas posjeti u studiju i možda nešto otpjeva.” I dalje sam mislio da me Šiljo zeza jer nam to uopće nije bila prvotna ideja. Nakon pola sata ponovno sam ga nazvao i pitao: “Šališ li se ili je to stvarno?” Rekao je: “Ma ne, čovječe, stvarno je.” Pomislio sam, ako uopće postoji ta opcija, ajmo iskoristiti i prigrliti taj trenutak i zapamtiti ga za cijeli život. Tako se to i dogodilo.
Mislim da je bio treći ili četvrti mjesec, ne mogu se točno sjetiti, ali sjećam se dana kada smo došli po Josipu i stigli u studio. Još uvijek nisam mogao vjerovati da je to stvarnost. Vidio sam Josipu u svoj toj njezinoj raskoši i veličini. Zapravo vidiš majstoricu koja svoj posao odradi s osjećajem, bez ikakvih suvišnih stvari. Snimili smo to iz jednog ili dva pokušaja i završili. Nakon toga smo nastavili druženje i razgovor u studiju. Jako sam puno naučio i svaki sam trenutak pokušao memorirati u glavi što je duže moguće. Kada danas razmišljam o tome, imam osjećaj kao da me sama njezina pojava u studiju učinila boljim glazbenikom, pa i boljim čovjekom. Možda i oboje, ali u svakom slučaju boljim glazbenikom, jer sam vidio kako to radi puno veća umjetnica i glazbenica od mene. To mi je bila nevjerojatna inspiracija, pogotovo kada vidiš kako se u pravom trenutku sasvim iskreno daje sve od sebe. Vječno ću joj biti zahvalan na tom nerealnom danu u studiju koji ću pamtiti cijeli život.
Je li ti još neka od pjesama s albuma “Dnevnik jedne ljubavi” bila zanimljiva za realizaciju u tvojoj verziji? Možda “Ležaj od suza”?
O da, svakako. Kao što sam rekao, taj sam album toliko intenzivno preslušavao nekoliko godina da me potpuno pogodio. Naravno da sam imao svoje favorite. Između ostalog, tu je jedna akustična minijatura, pjesma “Sreća”, pa onda “Po prvi put” koja mi je također fantastična. Razmišljao sam kako bi ta pjesma, da imam puhačku sekciju uz rokerski, gitaristički aranžman, potpuno razvalila uživo. Pjesmu “Srela sam se s njim”, ako bi je izvodio u mojoj izvedbi naslov bi morao biti “Sreo sam se s njom”. Zatim “Plačem” koja je također prekrasna pjesma. Ma, cijeli je album fantastičan, no za njega se čovjek treba usuditi, pogotovo uz moju svijest o vlastitim vokalnim ograničenjima. Možda je ta podsvjesna kočnica razlog zašto se nisam usudio ući u te vokalno zahtjevnije pjesme. Ipak, u cijelu sam priču ušao prvenstveno s osjećajem. “Stranca” sam odabrao jer mi je sjeo na prvu i mislim da je to tako moralo biti. Ali naravno, na tom albumu ima još pregršt sjajnih pjesama. Tko zna, možda nekada dođe na red još koja. Možda baš “Sreća”… srećica. (smijeh)
Jesi li slušao neke druge pjesme Josipe Lisac s njezinih ostalih albuma koje bi zanimljivo zvučale u novim, muškim rock-verzijama? Recimo, “Pazi, oštar pas” ili “Make up”?
Naravno da smo ih slušali tijekom odrastanja. Mene je sve to skupa vratilo u djetinjstvo. Slušali smo od Josipe što god je izlazilo u to vrijeme: i “Hir, hir”, i “Pazi, oštar pas”, i, apsolutno, “Make Up”. To su neke stvari koje su obilježile moje odrastanje i živote mojih sestara koje su također bile fascinirane Josipom. Još od malih nogu shvaćali smo da je ona nešto posebno. Zato sam danas, kada mi se ukazala prilika da napravim nešto s njom, to prigrlio s najvećim oduševljenjem. Ovo što smo realizirali s pjesmom “Kao stranac” zapravo je ostvarenje dijela mojih snova. Tko zna, možda se u bliskoj budućnosti nađe još koja pjesma s njezinog repertoara u našoj izvedbi, vidjet ćemo. U svakom slučaju, sve su njezine pjesme ostavile velik trag na naše odrastanje, pa tako i u glazbenom smislu.
Ti si sa svojim bendom 2016. godine snimio odličan album “U moru i plamenu”, a prije nekoliko godina i pjesme “Izgubljeni trag” i “Sjene”. Upravo u pjesmi “Izgubljeni trag” stih glasi: “Tražim svoje mjesto pod suncem”. Ti si na sceni već godinama i odavno si kao autor, glazbenik i pjevač našao svoje mjesto na hrvatskoj glazbenoj sceni te sloviš za jednog od naših najboljih glazbenika. Planiraš li još neke vokalne suradnje i s kim bi još volio surađivati?
Hvala ti na tom pitanju, odnosno konstataciji. Iskreno, nisam ludo razmišljao o tome, ali pada mi na pamet jedno ime s kojim bih zaista volio ostvariti suradnju. To je proslavljeni gitarist Vedran Božić koji je u životu imao priliku svirati čak i s Jimijem Hendrixom. Sjećam se dana rane mladosti kada smo u Saloonu posjećivali Ruby Tuesday i ostale događaje. Tamo bih gledao Vedrana Božića s Telefon Blues Bendom kako sviraju Hendrixa, Janis Joplin i ostale stvari iz te epohe. Uvijek me fasciniralo koliko je Vedran krasna osoba, a još bolji gitarist. Hendrixa je svirao na uistinu jedinstven i unikatan način. Uvijek bih pomislio da je to sigurno zato što je s njim proveo tu jednu večer u klubu u Njemačkoj. Jednostavno sam osjetio te vibracije. Uopće nije loša ideja pozvati Vedrana Božića kao gosta na koncertu ili, zašto ne, na albumu. Vedrane, čekam te!
Godine 2012. na Drugom programu u emisiji Music Pub, uz Gorana Bareta, osvojio si nagradu za grupu godine i najbolji album za “Teške boje”. Ti si na njemu imao jednu od ključnih uloga. Zapravo, Majke svi vežemo uz tebe i Bareta. Odličan si gitarist, a za Majke si skladao neke od najznačajnijih pjesama: “Mene ne zanima”, “Ja sam budućnost”, “A ti još plačeš”, “Mršavi pas”, “Milost”, “Vrijeme je da se krene”, “Baretov blues”… Jesi li razmišljao o tome da snimiš svoje verzije tih legendarnih pjesama i kako bi volio da one zvuče na tvoj način? Recimo, da ih čujemo onako kako si ih zamišljao u prvim skicama, a kako na kraju nisu zaživjele u Majkama?
Nema potrebe za tim. Zašto bih to ponovno snimao? Fora je u tome da neke od tih pjesama izvodim uživo i to je sasvim u redu. Ako ljude to zanima, trebaju doći na moju svirku, vidjeti to i čuti. Nemam nikakvu potrebu sve te pjesme ponovno snimati i presnimavati. One su se dogodile u određenom vremenskom razdoblju u kojem smo radili, i neka tako i ostane. No, i dalje imam slobodu izvoditi ih na koncertima i u tome uživam zajedno s dečkima. Napravili smo set listu s pjesmama s prvog albuma, a nakupilo ih se dosta i na drugom. Na našim će se nastupima uvijek naći mjesta za pokoju stvar grupe Majke u kojoj sam svirao dugi niz godina. Zato dođite na svirke i imat ćete priliku čuti pjesme iz tog razdoblja.
Što si naučio iz ranijih suradnji dok si bio član grupe Majke? Na što danas, kada imaš svoj bend, posebno paziš u odnosima s ljudima i suradnicima?
Svašta se tu naučilo svih ovih godina, skupilo se uistinu svega i svačega. U principu, najvažnije je da čovjek, slikovito rečeno, ne bude šupak. Važno je imati korektan, normalan i prijateljski odnos s ljudima. Ako to ne ide, ako se netko muči i jedva čeka da završi probu kako bi otišao na ćevape, ja to danas mogu prepoznati. U takvim situacijama gledam da si međusobno ne oduzimamo vrijeme. Više pažnje posvećujem tome da osjetim čovjeka, sjedamo li jedno drugome i dišemo li skupa u svemu tome. Međuljudski odnosi u bendu su najbitniji. Treba biti fer, pošten i ne shvaćati sve previše ozbiljno. Treba ostati opušten. Ako želiš raditi ono što voliš i planiraš u tome uspjeti, onda između ljudi moraju vladati najbolji mogući odnosi. Tek se tada možeš nadati nekakvom uspjehu pod navodnicima, odnosno vlastitom zadovoljstvu. Jednostavno treba birati ljude koji ti pašu i s njima kreirati sadašnjost i planirati budućnost.
Je li ti bilo izazovno i koliko si vagao pri odluci da staneš pred mikrofon i budeš glavni vokal? Svi su te znali kao majstora i virtuoza na gitari te odličnog skladatelja. Znaš i sam da si bio pod povećalom jer je sve zanimalo možeš li u pjevanju biti jednako dobar. Kakve si sve komentare čuo na račun svoje interpretacije? Jesi li prije te odluke i prvih snimanja išao na satove pjevanja, čisto zbog tehnike, pravilnog disanja i slično?
Dobro pitanje. Da, dugo sam godina svirao isključivo gitaru i mislio sam da će tako i ostati. Jednostavno osjećam da sam rođen za to i da je to moja misija. Međutim, život te uvijek iznenadi i iza ugla te dočeka nešto novo. U jednom sam trenutku shvatio da nema više toliko ljudi koji se bave ovom vrstom glazbe i koji bi to htjeli raditi na moj način. Vjerojatno u Hrvatskoj i šire postoje dobri pjevači, ali za neki moj pojam, nema ih baš puno. Moje je pjevanje krenulo spontano. Opet moram reći, i neću biti nimalo unikatan u tom odgovoru, sve je stvar osjećaja. U glazbi je osjećaj najbitniji, kao i sama interpretacija. Ako ti je lakše, zatvori oči, baci se u tu glazbu i jednostavno pusti glas onako kako te srce vodi. Da se razumijemo, nisam ja neki školovani pjevač. Komentara je bilo različitih, a što se tiče satova pjevanja, moram priznati da sam bio na nekih četiri ili pet sati, odnosno sessiona, ali sam shvatio da to nije za mene. Nije stvar u tehnici, pravilnom udisanju ili izdisanju, nego mislim da se ljudi tamo previše bave samom formom. Tehnika je, naravno, bitna da naučiš disati i pjevati u tonalitetu, ali opet, buraz moj, ako nemaš osjećaj i feeling za pjesmu, sve ti to ode u vjetar. Moj je zaključak da je osjećaj na prvom mjestu, a onda, ako treba, vježbaj sam kod kuće, vježbaj s bendom i sviraj. Svirke uživo zapravo su najvažnije. Kroz njih treniraš sebe i profiliraš se u glazbenika kakav želiš biti. Zato na kraju opet moram zaključiti: najbitniji je osjećaj. Najvažnije je da sam i ja počeo u svemu tome iskreno uživati i biti opušten. Kako kažu “It’s only rock and roll, but I like it”, i to je to.
