Gloryhr.info

SINIŠA ŠKARICA: “NE POSTOJI ŠKOLA ZA GLAZBENOG UREDNIKA”

Život u Šibeniku 50-ih i 60-ih godina, kako je izgledao? Što pamtite iz tih dana djetinjstva, glazbene događaje, sportske događaje…?
Pa, izgledao je radosno, mogao bih reći. Bilo je to lijepo vrijeme. Ja sam stanovao na Baldekinu, to ti je znači na rubu grada. To je kvart koji zapravo gotovo da ne pripada gradu. U to doba kad sam ja bio klinac, to su bile same livade, kamenjar. Djedova kuća je imala vrt, a kraj tog vrta je bila livadica. To je igralište na kojem su odrasli neki od najpoznatijih šibenskih nogometaša. Livadica je bila amfiteatralnog oblika, ograđena u kamenju, a zemlja crvena. Kao što su nekada izgledala nogometna igrališta, samo minijaturno. I ondje se igrao nogomet, igrao je Mladen Škugor, Krasnodar Rora, Roko Žepina, Cane Miljević, igrači koji su poslije napravili karijere. Mi smo, dakle, igrali nogomet, verali se po tim okolnim brdima, na Baldekinu oko kuće, u Triglavskoj ulici, koja je također bila prašnjava, neasfaltirana u to doba. Igrali smo se Indijanaca i kauboja, ili kad bismo prešli brdo, jer jednu dubravu – koja se naziva Rokić i koja je bila šuma, prava šuma, gotovo kao prašuma – mi smo zamišljali da je to kao Sherwood. Imali smo tamo sve mogućnosti. Biti s jedne strane Robin Hood i njegovi hajduci ili, ako smo bili na brdu, onda smo se igrali kauboja i Indijanaca. To izgleda kao Monument Valley iz Fordovih filmova.

Što je mali Škarica zamišljao? Što će biti jednog dana?

U to sam doba mislio da ću biti crtač, jer zapravo prva stvar koja bi se mogla povezivati s umjetnošću bilo je crtanje. Crtao sam jedrilice, nogometaše u akciji itd. U to je vrijeme izlazio ‘Narodni sport’. Ja bih didi kupovao te novine, onda bih gledao te fotografije nogometaša u akciji i uzeo bih olovku te bih na širokim rubovima samih novina već precrtavao te nekakve situacije. To sam radio i u one bilježnice na kvadratiće, na onom uredskom papiru po kojem se nekad pisalo i crtalo. I mogu ti reći da sam sve do trenutka dok me glazba nije uhvatila pod svoje, zapravo mislio da ću biti crtač stripova. I to mi je išlo dosta dobro, već sam u prvom razredu pučke nacrtao prve stripove za klince iz razreda, dakle, vršnjake. Nikad ih nisam do kraja dovršio, ali su zato bili puni akcije i fantazije.

Niste bili dobri, bili ste odlični jer Vas je pohvalio i crtač Arsen Dedić.

Da, to je bilo kad sam mu pokazao te svoje nove crteže, kad sam se ponovno vratio crtanju. Na velikim blokovima hamera crtao sam neku biografiju, recimo glazbenu. I onda sam to njemu pokazao. Arsen mi je rekao: “Ti se ovim trebaš baviti, ne glazbom”.

Kad sam Vas pitao kako je bilo živjeti u Šibeniku 50-ih, 60-ih, a onda i 70-ih, mislio sam i na to kako je bilo živjeti u gradu Miše Kovača, Arsena Dedića, Vice Vukova, Dušana Šarca, Ive Pattiere…

Bila je ona rečenica, ploviti se mora, a u Šibeniku bi se moglo reći: pivati se mora. Dakle, pivati, ne plivati. I glazba je bila tu background od djetinjstva, usporedno s tim mojim crtarijama i od Emisije za pomorce, od grupe Dalmatinaca, Petra Tralića, braće Sutlović, sve te dalmatinske pjesme koje smo s jedne strane slušali preko tih naših prvih Kosmaja, Tesli, tih prvih radija, a s druge smo strane slušali u tom prirodnom ambijentu klapsko pjevanje. Sve si to mogao doživjeti uživo. Moja ljubav prema glazbi mogla bi se objasniti kad pogledamo moju mamu, a pogotovo didu, koji je bio jako dobar pjevač i član Šibenskog kola, te tatu koji je bio u jednom trenutku i predsjednik Šibenskog kola. Dakle, glazba je bila sastavni dio života, svojevrsni background, svakog dana uz radio i uz baš uživo pjevanje. Da se sad vratimo na moje zanimanje za glazbu i početke, ja sam tri godine svirao violinu, ali to je bilo zaista kratko.

Ma to me je zanimalo, što je mali Škarica slušao i kako ste došli od tog zvuka violine koji Vas je privukao i zainteresirao za sviranje, za glazbu, do gitare jer poslije je Vaš glazbeni rad vezan uz gitaru, bas gitaru?

Kad sam s deset godina počeo svirati, to je u to vrijeme bilo u modi. U Šibeniku je bilo u modi da djeca idu u glazbenu školu. Inače, ravnatelj glazbene škole bio je Bruno Belamarić, koji je s mojim ocem zajedno bio u partizanima. Tata je inače vodio tu kazališno-pjevačku grupu u partizanima, kulturno-umjetnički život. Bruno je bio direktor, a njegov sin je Miro Belamarić, poznati skladatelj i dirigent. U tom ambijentu išlo se masovno u glazbenu školu. Išli su i oni koji nisu imali talenta uopće, nego su išli jer su je pohađali i drugi. Otprilike to je bilo kao neka moda. Nisam izdržao puno, ipak je ta violina specijalan instrument. To čovjek mora stvarno voljeti i biti darovit. Violinu moraš zaista vježbati, vježbati i vježbati. Ja sam vježbao tri godine i nisam daleko dogurao.

Arsen, Mišo, Vice, kojim biste ih redom uvrstili na svoju top-ljestvicu?

Arsen je glazbeni titan. On je ipak i skladatelj i pjesnik, i pjevač, instrumentalist i sve živo. Nazvao sam ga u jednom od svojih postova na Facebooku: Arsen je Krleža hrvatske, a i jugoslavenske pop-glazbe. Arsen je na prvome mjestu. Kada bismo govorili prema nekim glazbenim dimenzijama i razgovarali o tome koji je najbolji pjevač, onda bi možda pao izbor na Vicu Vukova, koji ima prekrasan glas. On je imao bariton, koji je tenorskoga dosega i tu krasnu boju glasa koju nitko nikada nije ponovio. Vice Vukov ostao je nenadmašan. Mišo Kovač, on je pak pjevač druge vrste. On je toliko poseban. Taj njegov glas koji je specifičan, što je rekao i pokojni Pero Gotovac, njegov diskografski urednik: “Mišo ima tu jednu specifičnu oporost i šarm u glasu”. I to Mišo zaista ima. On je prvi moderni pjevač. Vice Vukov je belcanto pjevač, prije njega na sceni smo imali Ivu Robića, pa onda u nastavku Marka Novosela, ali Mišo se prvi u toj generaciji, sredinom 60-ih godina, pojavio s nekim drugačijim glasom.

Ono što je vrlo važno u Vašoj glazbenoj karijeri, to je grupa Mi, a Mi su bili Mjesečari i Magneti. U bendu ste svirali bas-gitaru.

Tad sam prešao na bas-gitaru. Zapravo to je bio onaj trenutak kao iz Lucasova filma ‘American Graffiti’. Ljeto ’65-te, mi smo bili maturanti, rođeni smo 1946. godine, to je bila prva baby boomerska generacija, i to su bila dva benda koja su postojala. Magneti su bili pravi električari, odnosno rekli bismo danas rock’n’roll bend, a Mjesečari su bili plesna kapela uz klarinet, harmoniku, bubnjeve, trubu i gitaru. I pravi kontrabas u jednom trenutku. Dakle, to je onaj starinski plesni bend. Ali oni su svirali složeniju vrstu glazbe, pomalo i jazz. Svirali su sve ono što smo mi slušali na festivalima.

Već 1965. godine smo imali prvi nastup za Dan Republike, i to u Domu JNA, koji je inače imao reprezentativnu dvoranu, koncertnu i kinodvoranu, ali nismo se zvali Mi, nego Šibenčani. I to je bio taj trenutak kada smo prvi put zajedno zasvirali i rekli okej, sljedeće godine kad se nađemo svi u Zagrebu na studiju, onda ćemo početi kao pravi bend. I to je bilo godinu dana poslije. U jesen 1966. došli smo u Zagreb i to kao Mi.

No, vratimo se još malo na Magnete. Da ste tada bili urednik programa u nekoj diskografskoj kući i dolaze Magneti, donose demosnimke, što biste im tada rekli? Da se vrate kući i da vježbaju?

Ne bih im rekao da se vrate kući! Ima tu jedna zanimljiva priča koja je zapravo ekskluziva. Ja imam sačuvane snimke, jedna je iz 1963. godine, a ostalih devet iz 1964. Instrumentali čisti. Svi su skidani po grupi Shadows, i jednom švedskom kvartetu The Spotnicks. Te su pjesme snimljene Grundingovim magnetofonom na našoj probi. Spremam se te snimke malo urediti, a Gogo Martinac, naš veliki tonac i producent, imat će posla. Očekujem da ću od toga napraviti vinilni LP. Jer ima točno deset pjesama, točno kako je nekad bilo i trebalo materijala za Lp. Te su svirke, te su snimke napravljene primitivno. Sve je zabilježeno autentično i dokument je vremena. To su sada točno 60 godina stare snimke.

‘Bam-bam-baba-lu-bam’ bio je najveći hit Grupe Mi. Jeste li u to vrijeme bili diskofil? Kako ste dolazili do ploča? Tko je birao pjesme za koncerte? Što ćete svirati? Kako će izgledati nastup za Vaše plesnjake?

Pjevač i kompozitor Neven Mijat bio je ključna osoba. Mi smo zapravo bili bend koji je došao na glas zbog toga što smo imali pjevača crne boje glasa i zato što smo izvodili repertoar, ritam & blues i soul. Onog trenutka kad smo kompletirali puhačku liniju kad smo uz saksofonista Aljošu Gojanovića dobili još jednog saksofonista, Slavena Bebana, i kad se vratio ponovno u bend trubač koji je bio u onoj prvoj postavi Mjesečara, kad su oni bili onaj pravi acapella, zabavnjački bend, onda se kompletirala ta linija puhača, koja je bila nužna ako si htio svirati soul. U to se vrijeme bez dva ili još bolje tri puhača nije moglo interpretirati soul. Ono što je Mijatu najbolje išlo jest kada je izvodio pjesme Otisa Reddinga, Wilsona Picketta, Raya Charlesa i tako dalje. Repertoar smo nalazili tako što sam uglavnom ja birao repertoar. Tu se nazirala moja možda kasnija uloga, što ću možda biti za koju godinu. Uvijek sam ja kupovao ploče i bio sam diskofil. Budući da je Neven bio pjevač, on je naravno odlučivao koju će pjesmu izvoditi, jer on je tražio repertoar prema svojoj boji glasa i afinitetu i tu je definitivno on bio ključna osoba.

Kako je izgledao Vaš prvi dolazak u Jugoton? Pritom mislim na dolazak kad ste bili glazbenik, kad ste donosili snimke. Prve snimke ‘Dijana’ i ‘Sjećanja’ nastale su u studiju Radija Zagreb. Znači, dolazite u Jugoton, slušaju ono što radite, što ste snimili i što su Vam rekli, kakve su tu bile reakcije?

Nama je na neki način mentor bio Vanja Lisak. On je bio taj prvi koji nam je ponudio kao urednik s Radija Zagreb da dođemo i da u studijima Istra i u Četvorki u Šubićevoj ulici snimimo te svoje pjesme. To su bile ‘Bam-bam-baba-lu-bam’, ‘Ako si sama’, bio je jedan instrumental. I snimili smo pjesmu ‘Kada ti odeš’, sve su to bile Mijatove pjesme. Kad smo sami sebe čuli, rekli smo, ok, pa mislim treba pokucati na vrata Jugotona. I ja sam onda otišao, to je bio kraj 1969., početak 1970. godine.

I kakva je bila prva reakcija? Što je rekao gospodin Pero Gotovac?

Rekao je, ok, bilo je odmah zeleno svjetlo. I onda smo snimili ‘Dijanu’ i ‘Sjećanja’. Te dvije pjesme koje su također bile snimljene u studiju Istra, u velikom studiju. Pero je odlučio da ‘Dijana’ ide na Zagrebački festival, a pjesma ‘Sjećanja’ je bila balada. Gotovac je za te dvije pjesme napravio štrajh, aranžirao je štrajh. I možda je to bilo onako malo previše ambiciozno. On je htio napumpati te snimke. Moram iskreno reći da se nama više sviđaju radijske snimke, jer radijske su snimke – snimke klasičnog soul benda. Znači, puhači, ritam sekcija i vokal. A on je na to sve još stavio taj svoj štrajh, koji je bio onako barokan. Ta je ploča izišla u ožujku, upravo u vrijeme kad smo se pojavili na Zagrebačkom festivalu s ‘Dijanom’, koja je osvojila treće mjesto iza Korni grupe koji su izveli pjesmu ‘Jedna žena’ i iza Arsenove pjesme ‘Život moj’ koju su izveli Josipa Lisac i Mi. I uglavnom, taj naš prvi singl prodan je u četiri, pet tisuća primjeraka.

Objavili ste tri single-ploče kao Mijovci. Je li Vam žao da niste realizirali album, da niste pokušali još nešto više napraviti? Imali ste publiku na svojoj strani, rasprodane plesnjake, pratili ste izvođače, nastupali ste katkad i uz Josipu Lisac i Kiću Slabinca. Sve se dogodilo, sve Vam je išlo u prilog nakon što ste objavili pjesmu ‘Bam-bam-baba-lu-bam’. Svi su znali za Vas. Jeste li prebrzo stali?

Apsolutno, i to u trenutku, kad nam je u jesen 1971. Pero Gotovac ponudio da snimimo long play ploču. U tom je trenutku Vedran Božić svirao s nama i mi smo tad ozbiljno svirali rock-jazz, jazz-rock, kako god to nazivali. To je bio već jedan stupanj vrlo ambicioznog gledanja na glazbu i na perspektivu što smo mi mislili da bismo možda mogli postići svojim muziciranjem. Stvarno je to bilo na vrlo visokom nivou. Nažalost, u tom trenutku kad smo dobili ponudu od Pere Gotovca, Mirko je diplomirao i otišao, ali je i Mijat u međuvremenu dobio ponudu i postao asistent na Elektrotehničkom fakultetu. I to je bio zapravo kraj. Do kraja te godine smo još svirali, pojavili smo se u novogodišnjem programu Zagrebačke televizije, u prosincu, čestitajući Urbi et Orbi s ‘Bam-bam-baba-lu-bam’ i zapravo je to bio oproštaj.

Godine 1985. postajete glavni urednik i direktor programa Jugotona. Ono što je važno, Vi ste bili i prvi urednik pop-rock redakcije. Kako danas gledate na diskografiju, odnosno je li jednostavno biti diskograf, urednik koji preslušava snimke, koji donosi odluke? Mislim čisto na ljudski faktor, to što ste u kontaktu s velikim brojem glazbenika, a znamo svi da je glazbena scena sajam taštine. Kako su izgledali ti odnosi? Kako ste se postavljali Vi, zapravo kakav je bio Vaš pristup tome kada ste nekome morali reći da zbog toga i toga jednostavno nisu zadovoljili kriterije i da nećete objaviti pjesmu ili album?

Pa ne znam, nekako mi se čini, a tako su ljudi barem komentirali…

Oprostite, to Vas pitam jer danas ste sinonim za diskografiju, za kvalitetan zvuk, za dobru ploču, za dobru pjesmu, ali nije vjerojatno uvijek bilo sve jednostavno.

Ne, nije bilo sve jednostavno, naravno, pa i ona pjesma od Daleke obale govori da su dolazili Škarici i praznih se ruku vraćali. Znači, nije bilo jednostavno, katkad nije bilo ni ugodno.

To je vesela pjesma ’80-te’, ali u njoj se osjeti njihova ironija, sarkazam, pa i ljutnja.

Pa i ljutnja, ali Zrinko Tutić je znao reći, meni nije jasno kako su to ljudi dolazili Škarici i odlazili bi nekako s osmijehom i radosni. Ja bih ih pitao, kako ste prošli, a oni bi odgovorili – odbio nas je. Znači, možda je bilo ljutnje kod Daleke obale u jednom trenutku, ali su zapravo oni ipak na kraju profitirali time što nisu odmah od prve dobili, jer to je bilo dijete iz epruvete. To je bio bend koji se pojavio ’81. ili ’82. kod mene i tada je jedino u bendu bio Zoran Ukić i još jedan član koji je poslije osnovao bend Mačak… Renato…

Renato iz Australije, Renato iz pjesme ’80-te’.

Tako je. Ne postoji škola za glazbenog urednika, treba čovjek biti komunikativan, moraš znati s ljudima i objasniti, reći gdje su u krivu kad misle da su napravili dobru pjesmu, što je u toj pjesmi loše i što trebaju popraviti. Mislim da sam ja uspijevao ljudima uglavnom to objasniti i nikada nisam rekao nekome koga sam u tom trenutku odbio: “Zaboravite i ostavite se, dečki, to nije za vas!” Nikada! Smatram da svatko tko napiše nešto, komponira nešto, tko izvede nešto, da je već pomalo umjetnik, a sad hoće li u tome uspjeti do kraja, hoće li mu se snovi ostvariti, to zaista ovisi samo o njemu, o njegovu talentu i upornosti. Ako ne prođe od prve, ako je uporan i vjeruje u sebe, onda ima šanse i mnogi su bili odbijeni i na kraju su nakon nekoliko godina konačno našli pravu mjeru, pravu pjesmu, pravi zvuk, sebe su našli i postali su poznati.

Jedan od tih primjera kada ste sugerirali da nešto nije dobro u tekstu i da nedostaje, treba popraviti jest pjesma ‘Program tvog kompjutora’, grupe Denis i Denis.

Intervenirao sam u tom smislu, pokušao sam pokazati, evo, ovo bi moglo biti rješenje da pjesma bude ono što sama po sebi nosi. Davor Tolja je poslušao, taj cijeli refren sam ja napisao. Tada ga nisam potpisao jer nekako u to vrijeme to mi se činilo da je to urednički posao. Puno poslije, prije deset godina, negdje 2015., Davor je rekao: “Ta je pjesma postala naš veliki hit i bilo bi u redu da se konačno potpiše onako kako jest. Ti si zajedno s Domenikom Vanić napisao tu pjesmu.” Tako da je to bila moja intervencija isto kao i s Massimom, s pjesmom ‘Sjaj u tami’, koja je grupi Dorian Grey otvorila karijeru. Zapravo, moglo bi se reći njima možda i ne toliko koliko samo Massimu koji je sebe kao pjevača pronašao u toj pjesmi. Danas se radi drugačije, toliko toga ima, previše toga ima, jer je produkcija toliko velika i svatko misli da može biti zvijezda, da može ono što je rekao Warhol na 15 minuta postati slavan, da zapravo urednika u diskografiji više nema, nego si svatko to uzme pod svoje, pogotovo ako si platio ili sufinanciraš snimku.

Na koje ste albume koje ste potpisali kao urednik, posebno ponosni i držite ih na posebnome mjestu stanu, na polici gramofonskih ploča i CD-a?

To ne bih htio reći jer ću napraviti nepravdu, previše sam toga potpisao i uglavnom mislim da sam potpisao dobru glazbu. Izdvajati nekoga ne bih se usudio, jednostavno učinio bih nepravdu prema mnogima. Potpisao sam stotine izdanja, a među njima i dobar broj antologijskih ploča.

Počevši od novog vala pa nadalje. Zapravo još i nešto prije bili ste urednik ili suurednik nekih izdanja.

Da. Počevši od novog vala pa nadalje. Ali čak i prije toga, potpisao sam album YU Grupe, Divljih jagoda, pa sam potpisao ‘Modru rijeku’, zajedno s Vojnom Kundićem, pa album Bijelog dugmeta. To je bilo još prije nego što sam službeno postao i urednik rock redakcije, kao što si rekao.

Koliko ste zapravo važni u svijetu diskografije, pokazuje i podatak kada je Orfej počeo s radom, tada svoje albume objavljuju Petar Grašo i Oliver i u to vrijeme postaju najtiražniji glazbeni proizvodi u Hrvatskoj. Vi ste tada bili u Orfeju direktor pop i rock produkcije.

Tu su još bili Magazin i Danijela. Dakle, to su četiri imena koja su pratila uspon Orfeja. Oliver je već onda bio legenda, ali Orfej je potvrdio njegove komercijalne potencijale kad je riječ o hrvatskoj diskografiji, jer znamo da u tom trenutku više nije bilo Jugoslavije, nego je CD bio proizvod koji se moralo plasirati na jednome manjem tržištu. I u tome je Orfej uspio s Magazinom, s Danijelom koja je nakon ‘Zovem te ja’ odmah sljedeći album snimila za Orfej. Petar Grašo objavio je album ‘Mjesec iznad oblaka’, i zajedno s Danijelinim albumom ‘To malo ljubavi’ i Oliverovim albumom ‘Duša mi je more’, postali su najprodavaniji albumi tog trenutka u hrvatskoj diskografiji. I mora da se u tom trenutku, nažalost pokojni Glibota, morao ugristi za jezik kad je shvatio zapravo što je izgubio. Mislim u tom trenutku jednim nesmotrenim pristupom i pokušajem da se u tom trenutku od Jugotona, odnosno Croatia Recordsa, napravi nešto što je već Croatia Records bila sama po sebi, a to je najveća tvrtka nacionalnog statusa.