Gloryhr.info

DAVOR ŠTERN: “SVE JE ROCK’N’ROLL”

Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, u našem društvu bio je poduzetnik, bivši ministar gospodarstva i glazbenik Davor Štern.
Na društvenim mrežama, na Vašem profilu na Facebooku, ljudi bi očekivali da će pronaći komentare o aktualnim temama: gospodarstvu u Hrvatskoj, političkoj situaciji u Hrvatskoj i svijetu, problemima u energetici… A zapravo Vaš profil izgleda kao da je riječ o nekome tko jako voli glazbu, a to je točno, odnosno kao da je riječ o aktivnom glazbeniku. Evo pogledao sam posljednje objave: najava koncerta grupe Superstary u Tvornici kulture, najava koncerta u klubu kazališta Komedija, dio televizijskog nastupa, gostovanja grupe Superstary, video Zlatnih akorda, a riječ je o izvedbi pjesme “Hey Joe”. To sve samo potvrđuje da Vam je glazba jako važna u životu, svakodnevici.

Pa kako sam malo manje aktivan u poslovnom i političkom životu, jasno je da je glazba opet dobila prednost, postala mi je važnija. Te objave uglavnom ne stavljam ja, nego moj kolega iz benda, bubnjar Željko Marinac – Mačor, koji još uvijek tiho, lijepo svira bubnjeve. Inače, mi objave na mrežama moramo staviti zato jer pokušavamo nagovoriti stariju publiku, našu publiku, da dođe na naše koncerte, na naše nastupe. Uspijevamo u tome i drago mi je da su to većinom isti ljudi, ali žao mi je što ne dolaze drugi ljudi, novi ljudi koji su se odučili od izlazaka. Nažalost, ljudi su se nekako zatvorili u kuće, pogotovo stariji. Televizijski program sve je raznovrsniji, ima sve više kanala, pa oni kažu – što ćemo ići van, loše je vrijeme ili jako je vruće, ili je hladno, ili nam se ne da i već smo u papučama. Mislim da bi bilo dobro da se češće navečer odluče za izlazak. To ne mora biti neki skupi izlazak, može se lijepo sjediti uz pivo i čaj ili kavu, ali važno je malo izaći iz kuće i komunicirati s drugim ljudima. Mislim da je komunikacija vrlo važna. Budući da ste rekli kako se u ovom poslovnom dijelu ne pojavljujem često, to je točno jer ja sam staroga kova, to jest starog načina života, kad su ljudi razgovarali gledajući se u oči. Ja ne mogu s nekim polemizirati ili iznositi svoja stajališta, a da ga ne vidim, ne znam s kime razgovaram. Za mene je razgovor intimna stvar. Jasno, ne mora biti udvoje, može biti u proširenom sastavu, pogotovo kad se radi o nekakvim političkim ili gospodarskim stajalištima, o ekonomiji, nekim stvarima kojima sam se bavio i još se uvijek bavim, tu anonimnost ne postoji. Tu mora biti sugovornik s kojim mogu polemizirati, uvažavajući njegovo mišljenje na osnovi onoga što o njemu znam. A kada razgovarate s nekim koga ne poznajete na internetu, na društvenim mrežama na nekakvim drugim frekvencijama, nastaju vrlo mučne situacije i mislim da su te društvene mreže dosta toga lošega dale čovječanstvu.

Vi i glazba cijeli ste život povezani, imali ste 15 godina kada ste krenuli u srednju glazbenu školu, smjer klavir. A jeste li kao 15-godišnjak imali želju svirati orgulje, klavijature u nekom dobrom bendu ili ste u to vrijeme razmišljali kako ćete biti ispred svih, jeste li razmišljali o pjevačkoj karijeri?

Ne, mislim da moj glas nekako nije specifičan i nema kvalitete da budem baš istaknuti solopjevač. Dva puta nastupio sam kao solopjevač, jednom u Varijateu kod pokojnog Vikija Glovackog, i jednom na festivalu mladih glasova u sadašnjem Zagrebačkom kazalištu mladih.

Onda ste ipak sanjarili o pjevačkoj karijeri čim ste se odlučili za nastup na, u to vrijeme važnim, glazbenim manifestacijama, prvim koracima za svakog novog – mladog izvođača.

Jesam, jesam. I čak su me stariji glazbenici nagovarali da pjevam, ali ja sam se prije svega vidio uz instrument. Ne vidim se na pozornici kako stojim opuštenih ruku i grlim samo stalak mikrofona. Meni je, recimo, Tony Bennett dobar u takvom načinu pjevanja kad sjedne opušteno ili, recimo, Dean Martin. Tada još nije bilo zabranjeno reklamiranje cigareta i mene je oduševljavalo kad bi on pjevao i cijelo vrijeme usput potezao dim u pauzama, u predahu od pjevanja. A što se tiče samih nastupa, meni je klavir bio okosnica, uz njega se osjećam sigurnije pa mogu lakše i zapjevati, ali u 15. godini bio sam skloniji sportu jer sam se tada bavio veslanjem. Veslao sam u četvercu i osmercu veslačkog kluba Mladost i čak smo bili dobri na natjecanjima, ali to mi je smetalo dok sam svirao klavir jer žuljevi koje dobijete od veslanja ne idu uz sviranje klavira. I kad mi je došla prva dvojba – hoću li ići s klubom na natjecanje na Bled, na juniorsko prvenstvo Jugoslavije, ili s pokojnim Ivicom Perclom na ljetnu gažu na otok Ugljan, prevladala je želja za glazbom. Sugerirali su mi da se moram odlučiti za jedno ili drugo jer jedno s drugim ne ide.

Violina Vas nikada nije zanimala, znam da Vam je otac svirao violinu.

Violinu nisam volio, violina se mora svaki dan vježbati. Imam čak jedan zgodan događaj s Julianom Rachlinom, svjetski poznatim violinistom s kojim sam se družio u Dubrovniku. To ću vam ispričati nakon što završim misao o ocu. Tata je svirao violinu i meni je violina bila prekompliciran instrument. Volim stisnuti ton za koji znam da će takav biti, a violina je vrhunsko umijeće; oni koji dobro sviraju violinu, to su majstori kakve treba poštovati i cijeniti. Sad sve više volim violinu. Zanimljivo je bilo s Julianom kada je on nastupao u Dubrovniku tijekom ljeta, a ja sam imao barku i jedan dan me upitao može li sa mnom na more jer se cijelo ljeto nije okupao, a ja sam rekao – naravno, dođi. Pitao može li ponijeti violinu jer mora vježbati nekoliko sati svaki dan. I tako smo otišli na jedan otočić koji se zove Supetar, prekoputa Dubrovnika, odnosno Cavtata. To je tada sve bilo dosta primitivno, bio je samo jedan restoran, jako simpatičan, u kojem je jedna stara gospođa pekla na istom roštilju i ćevape i ribu, tako da su ribe imale miris ćevapa, a ćevapi okus ribe. Julian me zamolio može li svirati na brodu jer mu je bilo dosadno cijelo vrijeme vježbati. Rekao je da mu odgovara svirati na brodu jer se on malo ljulja, a za njega je to posve novi doživljaj. To je bila felinijevska slika – more prekoputa, vidi se Dubrovnik, vidi se Cavtat, Julian Rachlin svira violinu na tom brodu, a onda odjedanput iza tih stijena pojavljuju se glave ljudi koji gledaju što se to događa na moru. Baš je to bila nestvarna slika. Ljudi su imali besplatan koncert i poslije se danima o tome govorilo u gradskoj kavani u Dubrovniku. Jednom prilikom me jedan moj prijatelj zezao da je njegov brod veći od mojega, jasno to je uvijek tema među pomorcima. Ja sam mu tada rekao: “Da, veći je, ali na tvojem brodu svira radio, a kod mene Julian Rachlin.”

U srednjoj školi jako Vas je zanimala glazba, bavili ste se sportom, a zanimljivo je da ste nakon srednje škole upisali Fakultet rudarstva, geologije i nafte. O čemu ste tada razmišljali, što Vam na toj životnoj prekretnici bio glavni interes. Što ste željeli biti?

Ništa. Ja nisam znao gdje sam. Bio sam u glazbi tada. Čak sam i mislio biti glazbenik, ali me je onda tata spustio na zemlju objasnivši da nisam tako dobar da bih mogao u životu opstati kao glazbenik.

Kako ste reagirali na to?

Jako sam volio i cijenio tatu. On je bio čudesan čovjek koji je preživio koncentracijski logor. Tata mi je bio posebno drag jer je bio pun životne mudrosti koju bi tu i tamo podijelio sa mnom. Recimo, nikad mi nije rekao ništa o životu u logoru. Nije htio sa mnom o tome razgovarati. Rekao je – bolje da o tome ništa ne znaš. On je otišao i nikad nisam to saznao.

Rekli smo da je Vaš otac svirao violinu, svirao ju je kako bi prehranio obitelj.

Da, on je završio glazbeni konzervatorij, ali je bio tvorničar. Bio je vlasnik tvornice u Čakovcu, Međimurske trikotaže. Međutim, kad se vratio iz logora, komunisti su mu oduzeli tvornicu. Kako vlasnik tvornice nije zanat, nije zanimanje, a kako je znao svirati violinu, počeo je svirati s Ivom Robićem i ostalim tadašnjim pjevačima u gradskom podrumu u Ritzu i tako do odlaska u Izrael 1949.

Vaš odabir fakulteta pokazao se kao odličan izbor.

Da, ali bio je slučajan jer sam svirao u Starigradu na Hvaru i otišao sam na prijemni iz medicine, a kako nisam ništa učio, pao sam na tom prijamnom. Imao sam tada jednu djevojku koja je odlazila s Hvara u Zagreb i rekao joj da pogleda gdje se još mogu upisati bez prijamnog i bio je to baš taj fakultet. Dotad uopće nisam znao da postoji takav fakultet. Međutim, kad sam krenuo, postalo je zanimljivo, ali jedini problem bio je što sam upisao smjer rudarstvo. Kad su nas odveli na vježbe u tadašnji ugljenokop u Labinu i kad sam se našao puno metara ispod zemlje, odlučio sam se preseliti na naftu i to je bila ključna odluka. Međutim, tada se smatralo, prema nekim starijim teorijama, da će nafte biti samo za idućih 15-20 godina, pa su me moji prijatelji zadirkivali – što ćeš raditi kad nafte nestane? A ja sam već tada, jer sam studirao, znao o tome nešto više i uvijek sam bio pobornik teorije da su nafta i plin ugljikovodici, da su obnovljivi izvor energije i neće nestati jer se stvaraju na drukčiji način nego što je bila službena teorija o postanku ugljikovodika u ono vrijeme. I evo, pokazalo se da imam pravo, nafte i plina više je nego ikad, a dinosaura više nema.

Do 15. godine živjeli ste u Izraelu. Kako ste u tim razvojnim godinama doživjeli tu promjenu, novi početak, dolazak u Zagreb početkom 60-ih?

Doživio sam kao svako dijete – sve novo, sve zanimljivo. Doduše, ja sam bio čak i na silu doveden. Mama je inzistirala da se vratimo zbog više razloga. Uglavnom, došao sam iz jednog vibrantnog grada Tel Aviva, gdje smo živjeli uz obalu Mediterana. Svaki dan, zimi i ljeti, igrali smo se na pijesku uz obalu. Izrael je bio u rastućem kapitalizmu, pun boja i zvukova, a onda sam došao u jedan razmjerno sivi Zagreb. Nije ni danas puno ljepši, ali tada nije bilo grafita. I zgrade su bile u boljem stanju nego danas. Ali mene je tada u Zagrebu nekako zaintrigirala toplina okruženja. Lijepo sam bio primljen u školu, imao sam puno prijatelja. U Drugu gimnaziju u Zagrebu krenuo sam s polovičnim znanjem hrvatskog jezika. Mi jesmo doma razgovarali hrvatski, ali taj moj hrvatski bio je malo arhaičan i nepotpun, tako da su mi se često znali smijati. Znam da sam jednom objašnjavao kako je bila kmica i svi su tada prasnuli u smijeh. To baš nije bilo uobičajen izraz. Ali bio sam dobro primljen.

Tko su Vam bili prvi pravi prijatelji, netko tko se još uvijek bavi glazbom ili se u to vrijeme zanimao za glazbu?

Prvi prijatelji bili su mi moji dečki iz razreda. Nas četvorica bili smo neraskidivi i stalno smo bili zajedno. Ali onda sam u sedamnaestoj godini počeo svirati. Nosio sam u školu, na priredbe koje su bile za Dan žena, 1. maj, Dan Republike, jedan veliki tape recorder. U ono vrijeme toga nije bilo u Zagrebu. Donio sam ga iz Izraela. Imao je otprilike 20 kilograma. Nosio sam ga iz Novog Zagreba u školu da tamo puštamo muziku, pa sam zapravo bio nekakva preteča DJ-a. U mojem glazbenom životu bilo je vrlo burno jer u ono vrijeme, kao danas u nogometu, mijenjali ste orkestre ako ste bili dobri, ako ste imali dobru opremu, onda su vas neki drugi zvali da dođete svirati s njima i tako… Ja sam dosta toga mijenjao, počeo s Usamljenima u Dvercu, Ilica 12. I svirali smo tamo dvije godine. To je bilo jako posjećeno, čage su se održavale poslijepodne i govorilo se da tada vojska i kuharice idu u grad, pa smo mi onda tako često svirali.

Vaša sjećanja, doživljaj Zagreba i život u Zagrebu u 60-ima bile su korisne informacije ekipi TV serije “Dnevnik velikog Perice”. Što kažete o tom vidu Vaše suradnje i, na kraju, o završnom proizvodu? Serija je uspjela?

TV serija je fantastična, uspjela je. Ne mogu se odlučiti je li mi bolji prvi ili drugi dio. Prvi mi je bio nekako bliži. Stvarno sam se iznenadio kad mi je zazvonio telefon i javio se gospodin Brešan, pitajući možemo li se naći. Ja sam mislio da me treba za neku ulogu. I našli smo se i doista me ugodno iznenadila dubina njegova promišljanja jer on je stvarno htio od mene čuti, on i njegovi suradnici, o stvarnom životu, kako smo mi to tada doživljavali, jer oni su morali napraviti proizvod u kojem nisu sudjelovali. Zato su morali nekoga pitati. Ja sam rekao sve što sam mogao, međutim kada je došlo pitanje o vrsti glazbe, recimo još u starijem dijelu, u prvim epizodama prvog serijala, ja još tada nisam bio aktivan, pa sam predložio da pozovemo Dragu Diklića. Drago je popunio onaj dio koji je meni nedostajao. Tako da cijela priprema te serije odiše vrlo visokom profesionalnošću. “Dnevnik velikog Perice” oslikava duh tog vremena i mislim da je zato serija i uspjela, ljudi su sentimentalni, nostalgični i mislim da je to stvarno jedno remek-djelo koje bi se trebalo ponavljati.

Ozbiljni glazbeni angažman imali ste u Zlatnim akordima. Svirali ste orgulje i pjevali, a koncertna baza bila je u zagrebačkom Studenskom centru, ali i na Tuškancu. Član Zlatnih akorda bili ste od 1966. do 1968. godine i u tom razdoblju objavili ste ploču s četiri pjesme. Ono što je zanimljivo, to su Vaše verzije pjesama “My Generation” i “Lady Jane”, u Vašoj verziji “Ostaješ sama”.

Zanimljivo je da nas je pokojni Pero Zlatar, koji je tada bio producent, angažirao da to napravimo, ali uvjet Jugotona bio je da na izdanju bude i jedna naša pjesma u obradi. To je bila “Marice divojko”, koja je tada čudno zvučala s piskutavim farfisa orguljama, ali evo, mislim da to i nije bilo loše. Tada se ta ploča dobro prodavala. Zanimljivo je da ona i dalje doživljava uspjeh i izdanja u digitalnom obliku, i tu i tamo mi od toga kao izvođaču sjedne nekoliko eura na račun u banci. Još uvijek neki tantijemi dolaze od te jedne jedine ploče, izdanja koje sam snimio. Tako da mi je to malo nostalgično i simpatično.

 

Zlatni akordi jako su važni za domaću glazbenu produkciju. Kroz taj bend prošli su sjajni glazbenici, zaljubljenici u glazbu. Neki od njih su: Zlatko Miksić Fuma, Vladimir Delač, Boris Turina, Ivan Stančić, Josip Lisac, Brane Živković, Zlatko Pejaković, Rajko Dujmić itd.

To su bila zlatna vremena glazbe u Hrvatskoj, ali ono što se rijetko spominje jest da su “Zlatni akordi” bili megapopularni u bivšoj Jugoslaviji i dva smo puta pobijedili na Gitarijadama u Beogradu na Ušću. To su bili megakoncerti, na kojima je bend iz Zagreba pobijedio dvije godine zaredom. U anketama Plavog Vjesnika izabrani smo za bend godine, a publika nas je jako voljela.

Sa svojim dečkima iz Zlatnih akorda u studiju Janka Mlinarića Trulog krajem 1988. i početkom 1989. godine snimili ste album „Povratak ruku“. Na njemu su zanimljive pjesme, rock-klasici: “Johnny Be Good”, “The Red House”, “Hush, Baby Please Don’t Go”, “Foxy Lady” – klasici na Vaš način.

Taj tip glazbe nije mi baš bio blizak, ali svirao sam ga. Mislim da to nije loše, to nije loša ploča. Vidite, na taj sam album zaboravio kada sam malo prije rekao da imam samo jednu ploču, jedno snimljeno izdanje. Ovo je bio ozbiljniji album.

Zbog posla živjeli ste u Moskvi više puta. Prvi put 1982. godine, bili ste šef predstavništva INA-e za Sovjetski Savez, ali prije tog poslovnog odlaska u Rusiju imali ste priliku kao glazbenik otići na turneju s Novim fosilima, no to se nije dogodilo.

To je odredilo moj životni put, a Boga mi i dobro da se nije dogodilo jer ne bi bilo Rajka Dujmića i cijelog njegova opusa koji je fantastičan. On je za mene stvarno jedan od velikana hrvatske zabavne glazbe i vidite i danas kojim se žarom dandanas izvode i pjevaju njegove pjesme. Fosili su imali veličanstveni oproštajni koncert, ali mislim da će se vratiti jer će publika htjeti još koji put čuti Fosile u izvornom obliku. Tada je meni pokojni Moka ponudio da idem s njima na šest mjeseci na turneju po Sovjetskom Savezu. Ja sam došao doma i rekao tati – tata ja imam ponudu. Tada je to bio dosta velik novac jer održavala su se dva-tri koncerta svaki dan. Bio je to jako dobar poslovni aranžman. Ali mi je tata rekao – gle, ako ti sad napustiš studij i odeš u Rusiju, svirat šest mjeseci za veliku lovu i više se nikad nećeš vratiti studiju. Nije mi zabranio, tada mi je objasnio da moja budućnost nije u muzici jer, da bi čovjek opstao na vrhu, mora stvarno biti poseban. Dugo godina biti na vrhu, to je vrlo teško napraviti. Jedan je Oliver, a ja nisam Oliver. I tako je on meni na neki način suptilno sve objasnio, a ja sam se tom njegovom mišljenju priklonio. S Fosilima nisam otišao u Rusiju, a nekoliko godina nakon toga otišao sam u sasvim drukčijoj ulozi.

Danas imate svoj bend Superstary, s Y na kraju. Svirate klavir i pišete stihove. Stihovi su duhoviti. Dobro se šalite na svoj i račun svoje generacije.

Da, gledajte, nisam stihopisac. Za vrijeme korone sjedili smo doma, bilo je dosadno, nije se išlo van. Onda smo se dogovorili, spojili preko interneta, pa je svatko svirao svoje. Snimili smo jednu pjesmu za koju sam mislio da će biti popularna, ali nije postala. Napravili smo prepjev pjesme “Corina” u “Korona korona, ostajem doma, slušam liječnike, ne idem van”. To je stvarno bilo zastrašujuće razdoblje. Dobro da smo ga svi zaboravili, ali bilo je stvarno ružno razdoblje. A onda je moj kolega Goran Ivas napisao jednu pjesmu na putu za Split koja je dobro zvučala, jednu melodijsku zgodnu liniju, i napisao je pjesmu „Sve je rock’n’roll“, ali nije se tada tako zvala. Ja sam mu prigovarao da nisu baš dobri stihovi, pa mi je rekao da sjednem i napišem. Ja sam se kroz stihove našalio na vlasti račun i moram priznati da, kad god to sviramo – naša publika uglavnom je starija – svi se u pjesmi prepoznaju. Refren pjesme je: “Sve je rock and roll, u leđima mi bol, volim sjest za stol, ne mrzim alkohol…”

I ne brine Vas kolesterol i sve je rock and roll…

(smijeh) Jako dubokoumno.

Superstary vježbaju danas, imate probe? Što je s bendom? Krenuli ste dosta ozbiljno, ambiciozno. Imali ste koncerte, i to kontinuirano svaki tjedan u Tkalčićevoj ulici, u večernjim satima, a poslije ste imali poslijepodnevne koncerte u centru Zagreba.

Onda smo otišli u Berislavićevu ulicu, tamo smo imali nastupe u podne i bilo je to jako zgodno. Bila je to prava novost u Zagrebu da postoji čajanka na špici, nazovimo je tako. I publika s placa dolazila je na naše nastupe, vukli su kolica iz kojih su virili luk i peršin. I to je bilo jako lijepo mjesto do potresa. Sada se obnavlja i već su nas pitali bi li se tamo vratili, ali ne znamo kako će to izgledati. U međuvremenu smo se dogovorili s Malim pogonom Tvornice da tamo sviramo jer bez stalne svirke nema dobre muzike. Proba ne može nadomjestiti živu svirku jer je to potpuno drukčiji ambijent. I meni je drago da sviramo u kontinuitetu, ali onda više nemamo vremena za probe. Tako da repertoar ne obnavljamo, ali smo skupili u ovih 15 godina toliko pjesama da možemo svirati cijelu noć.

To su rock-klasici 50-ih, 60-ih 70-ih na Vaš način?
Tako je. Meni su te dnevne čage simpatične zato što ljudima prekinete dan nečim zgodnim, lijepim, a umirovljenicima je svaki dan isti.