Gloryhr.info

ALFI KABILJO: “”TVOJA ZEMLJA” JE POSVEĆENA MIRU I BOLJEM ŽIVOTU”

 

U sjećanje na Alfija Kabilja donosimo zanimljiv intervju kojeg je Zlatko Turkalj s maestrom Kabiljom snimio 8. ožujka 2024. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Alfi, glazba je Vaš život, vaš svijet.

Točno je, uz sport. Jer koliko se bavim glazbom, toliko se bavim sportom cijeli život.

Kakav je osjećaj biti u Lisinskom, slušati svoja djela koja i 2024. zvuče moćno?

Jako sam sretan što Zagrebačka filharmonija izvodi moju glazbu jer većinom je izvodi jedan fantastičan orkestar u Zagrebu, Simfonijski orkestar HRT-a, koji je također izvrstan. Osjećam se ispunjeno i jako ponosno što sve te moje partiture, čak i one koje sam napisao prije 30 – 40 godina, zvuče dandanas fantastično.

Znamo se jako dugo i veliko mi je zadovoljstvo što sam sve ove godine imao priliku mnogo toga baš od Vas naučiti o glazbi. I uvijek je, Alfi, lijepo vidjeti kako jednako uživate u pripremi svih svojih koncerata ili predstavljanju svojih djela. Na svaku pojedinost pazite, na svim ste probama, pa ste tako i za svoj koncert “Svijete moj” partiture sami donijeli u dvoranu Vatroslava Lisinskog.

Da, uvijek pazim na puno detalja, a ovdje mi je znatno lakše jer dirigiram samo dio koncerta. Najveći dio dirigira maestro Dinko Appelt, koji se već pokazao kad je dirigirao moj šou, moj mjuzikl u komediji kao sjajan dirigent. On nije samo dirigent, nego i pedagog i organizator. Na kraju on je odabrao sve te najbolje brojeve iz mojih mjuzikala, pa je zaista veliko zadovoljstvo imati tako fantastičnog suradnika.

Rekao sam već da pazite na svaki detalj, ali lijepo je vidjeti koliko je strasti u Vama i kako pratite ovdje probu u Lisinskom. Malo ste na vrhu dvorane, u gledalištu, malo ste kod maestra, malo ste uz orkestar.

To je vrlo važno, pronaći dobra mjesta u svakoj dvorani, ne samo u ovoj. Možda sad postoji nekoliko dvorana i u Los Angelesu i u Hamburgu, gdje je svako mjesto kompjutorski tako dobro obrađeno da je posvuda optimalna akustika. I zato ja tu dolazim uvijek na probe svojih kompozicija kako bih uskladio da to zvuči onako kako sam zamislio. Međutim, to sve ovisi o tome kakva je dvorana, kako je projektirana, kakvi su elementi unutra. Hvala Bogu, dvorana Lisinski sigurno je jedna od najboljih u Europi, a možda i u svijetu. Jako sam ponosan zato što sam od prvog dana stalno ovdje i slušam divne koncerte. Mislim da je jedan dio mojeg velikog uspjeha upravo to što stalno mogu crpiti dobru glazbu.

Maestro, kada ste za svoj rad rekli “Svijet je moj” i baš ste bili ponosni?

Jako sam bio ponosan zbog nagrade u Riju de Janeiru. To je bio najveći festival na svijetu. Dolazile su tamo najveće zvijezde, najveći svjetski glazbenici – od Henryja Mancinija i tako dalje, da ne nabrajam sve te fantastične ljude. I tamo smo osvojili prvu nagradu, Radojka i ja. Radojka je pjevala apsolutno fantastično i začarala je cijelu dvoranu. Mi smo pobijedili. Ona je dobila nagradu kao najbolja interpretatorica. Međutim, i ja sam kao skladatelj dobio prvu nagradu i vidio sam popis prije proglašenja. I dok su me vodili na pozornicu da mi daju prvu nagradu, došla su trojica i jednostavno me odvukla zato što, navodno, ipak nisam dobio prvu nagradu. I na kraju sam dobio drugu jer je prvu nagradu morala dobiti jedna južnoamerička država. Dakle, Argentina je zbog toga pobijedila. I onda se vrlo brzo saznalo da je zvao ministar kulture i rekao da ne može jedna komunistička zemlja u Južnoj Americi dobiti prvu nagradu, i to još zemlja koja na zastavi ima crvenu zvijezdu. Ali Radojka je postigla uspjeh jer se 40 000 ljudi dignulo na noge i pjevalo s njom. To je bilo uistinu nezaboravno. Ja sam i prije toga i poslije stalno putovao po raznim svjetskim festivalima. Putovao sam s Kićom Slabincem, Vicom Vukovom, Terezom Kesovijom, Zdenkom Vučković… i tako sam osvojio mnogobrojne nagrade. I zato sam isto rekao: “Svijet je moj”. Nagrade sam dobivao od Koreje pa sve do Kariba, i još i južnije od Kariba.

Ono što je zanimljivo vezano za Vaš rad jest da ste obuhvatili gotovo sve žanrove koji su se mogli povezati, koje je jedan skladatelj mogao osmisliti i napraviti. Od glazbeno-scenskih djela, filmske glazbe, šansone, zabavnih melodija do mjuzikla i opera. To je velika stvar i zato možemo reći: “Maestro, svijet je vaš”.

Da, kada sam dobio nagradu Camille za životno djelo, taj međunarodni sud je to shvatio. I oni su mene izdvojili kao primjer skladatelja filmske glazbe i tzv. ozbiljne glazbe, primjer u koji se trebaju ugledati svi autori koji rade na filmovima, za televiziju i kazalište jer ja mogu ovladati svim žanrovima i imam jako puno djela komorne glazbe. I to mi je velik užitak pisati, ja to volim zato što su u Zagrebu fantastični umjetnici, fantastični muzičari – ja ih zovem muzikanti. I zapravo to je sve počelo mojim prvim susretom sa Zagrebačkom filharmonijom. Godine 1971. snimao sam svoju filmsku partituru za tri filma Lordana Zafranovića sa Zagrebačkom filharmonijom u Jadran filmu. I kada su čuli moju glazbu koja nije bila zabavna, a ja sam bio tada hitmaker broj jedan u Jugoslaviji prema Plavom vjesniku i po izvedbama na svim jugoslavenskim radijskim postajama, bili su jako iznenađeni mojim tzv. ozbiljnjačkim pristupom. Stalno su mi dolazili glazbenici, tražeći da pišem nešto za njih. Tako sam postao autor komorne glazbe, koju se srećom izvodilo po svijetu. Sve se povezalo u mojem stvaralaštvu.

Malo se tko u svijetu može pohvaliti da je obuhvatio sve žanrove, ali Vi ste lijepu poruku poslali na dodjeli nagrade “Zlatni Oktavijan” za 50 godina velikog glazbenog doprinosa hrvatskoj, a ja ću dodati – i svjetskoj glazbenoj kulturi. Tada ste poručili: “Zavolimo život!”

Pa to je istina. Treba život voljeti. Treba se smijati, treba nekoga ljubiti, treba s nekim prijateljevati, pomoći drugim ljudima. Mislim da sam veliki poklonik empatije jer uvijek treba pomoći ljudima koji možda nisu sretni ili koji su u nekom depresivnom stanju. Ali mislim da i glazba liječi sve. Na kraju sam napisao i jednu pjesmu koja se zove “Pružimo ruke” za Martina Kosovca, tog fantastičnog pjevača koji se iznenada rodio u tom svijetu šoubiznisa. Mislim da svojim talentom i svojim glasom može mnogo toga napraviti. Treba se veseliti životu i treba pomoći. Treba imati empatiju.

Rekli smo, Radojka Šverko i Vi zajedno ste na putovanjima i na turnejama bili od 1969. godine, od međunarodnog festivala Del Atlantico na Tenerifeu, na Kanarskim otocima. Ovdje u Lisinskom, gdje sada sjedimo i snimamo ovaj razgovor, tu ste Vi i Radojka bili zajedno u timu kad je ona 1983. godine na Zagrebačkom festivalu izvela pjesmu “C’est la vie”.

To je bilo zanimljivo. Radojka je izvodila “C’est la vie”, a u žiriju su bili svi skladatelji koji su sudjelovali na festivalu i oni su tu pjesmu odabrali, dodijelili joj prvu nagradu.

Maestro, 2022. u Kazalištu Komedija obilježili ste 60 godina umjetničkoga rada, 50 godina od premijere mjuzikla “Jalta, Jalta” i 85 + nešto malo više godina života. Svi ti uspjesi i magične brojke bili su povezani s programom “Moji mjuzikli 2”. Svakodnevno ste bili na probama u Komediji i sve pratite iz prvog reda. Vidio sam na generalnoj probi da ste bili tako oduševljeni da ste u jednom trenutku ustali i počeli dirigirati, iz gledališta, ansamblu – pjevačima.

Apsolutno sam oduševljen, jer je ta generacija koja je sada u Komediji i koja izvodi moje, Grgićeve i Britvićeve pjesme – izvanredna. Oni su na poseban način prihvatili taj program, iz čega se vidi da nije u pitanju samo profesionalizam, nego ljubav prema tim djelima. To me posebno oduševljava, taj njihov entuzijazam, ushićenje i radost. Mislim da rijetko koji kompozitor može tako nešto doživjeti. Ja sam taj sretnik.

Vi ste hrvatski sinonim za mjuzikl. Vaše ime postalo je jamstvo odličnoga glazbenog djela. Mjuzikli su i važan segment vašeg skladateljskog opusa. Slušajući glazbeni program u Komediji, kako vi danas doživljavate svoja djela, glazbene teme i pjesme? Ima li neka pjesma koja vas uvijek dirne i podsjeti na dane stvaranja, kad se je skladali?

Dosta toga me dirne, jer se uvijek sjetim kako smo to Milan Grgić i ja stvarali u relativno teškim uvjetima, u jednoj maloj sobi u kojoj se moj sin kupao i gdje smo svi spavali u jednom dijelu stana. Mi smo to sve svirali, radili uz klavir. Zato me uvijek sve to dirne. Radili smo s velikim entuzijazmom, što se i danas osjeća. Da nije bilo tako velike strasti prema toj vrsti glazbe i tom tipu kazališta, to ne bi bilo tako dobro kao što je danas.

Vaša veza s Komedijom i traje od tih vremena kad se mjuzikl kao scenska forma tek pojavio u hrvatskoj kazališnoj praksi. Začetnik ste zagrebačke škole mjuzikla i oko sebe ste okupili istomišljenike i odlične suradnike. Uz vas je jedan od najvažnijih u to vrijeme, ali i poslije što se tiče razvoja, podrške i popularizacije mjuzikla, bio Vlado Štefančić.

On je bio najvažnija ličnost i treba mu podignuti spomenik. Njemu je za života trebalo podignuti spomenik. On je hrvatski mjuzikl podigao do svjetskih razmjera. Mi smo u to vrijeme igrali više hrvatskih mjuzikla nego što se igralo na West Endu ili na Broadwayu. Publika je to odmah shvatila i zavoljela, ali nažalost neke političke strukture nisu baš shvatile mjuzikl, a danas pogotovo premalo shvaćaju. To je neponovljivo bogatstvo Republike Hrvatske i zato sam sretan što smo to uopće mogli realizirati i pokazati publici kako se to nekad radilo. Uvjeren sam da će taj veliki šou, kad se opet vrati, imati puno uspjeha.

U vašem svečarskom programu u Komediji bila su zastupljena djela, pjesme i glazbene teme iz legendarnih mjuzikla: “Velika trka”; “Dlakav život”; “Crveni otok”; “Jalta, Jalta”; “Car Franjo Josip u Zagrebu”; “Kralj je gol”; “Tko pjeva, zlo ne misli”… ali to je bila i prigoda da se čuju skladbe iz vaših novih, neizvedenih mjuzikla.

Imam četiri nova mjuzikla koja sam napisao: “Krapci, o krapinskom čovjeku”, “Madame Hamlet”, “Krađa Mona Lize” i “Marilyn Monroe”. U mjuziklu “Marylin Monroe” je jedna od mojih najboljih kompozicija koja je posvećena ženama i tako sam je nazvao – “Ženi”.

Vratite nas malo u vrijeme mjuzikla “Jalta, Jalta”. Tada nitko nije očekivao i mogao predvidjeti da će predstava biti izvedena 534 puta s istom ekipom, koju je glumački i vokalno predvodila Sanda Langerholz Miladinov.

Milanu Grgiću sam govorio da će to biti veliki uspjeh. Znate zašto? Zato što sam mu, kad smo počeli raditi, rekao da moramo početi od finala. I onda sam napisao tu finalnu himničnu pjesmu “Neka cijeli ovaj svijet”. Tada sam dobio i propozicije prvog festivala u Tokiju koji je organizirala Yammaha, jedan od najvećih proizvođača instrumenata. Kad je Milan napisao hrvatski tekst, rekao sam mu: “To je sjajno! Mi ćemo to poslati u Tokio.” Otišao sam k Vici Vukovu i njemu i njegovoj supruzi pjesma se jako svidjela. Snimili smo je na mojem malom kasetofonu i poslali u Tokio. Nakon tri tjedna dobio sam odgovor da je pjesma primljena na festival. Mišo Doležal je napisao engleski tekst i na festivalu smo dobili drugu nagradu, a Vice je dobio i nagradu za najbolju interpretaciju. I ta je pjesma ostala u finalu Jalte, pjesma za sva vremena. Neopisivo sam sretan kad djeca, mladi, stari, sve generacije tu pjesmu pjevaju na tulumima i snimaju nove verzije. Ta pjesma je posvećena miru i boljem životu za koji se nadam da će se vratiti nakon svih ovih katastrofa koje sada doživljavamo.