U izdanju Aquariusa Recordsa pojavio se vrlo zanimljiv nosač zvuka na kome su, uz poznati Mozartov Koncert za klavir i orkestar u d-molu KV 466, tonski zapisane klavirske skladbe, mahom iz hrvatske glazbene baštine, u izvedbi ugledne pijanistice Sretne Meštrović. Osim Maštanja op. 17 Dore Pejačević, umjetnica interpretira manje poznate skladbe Božidara Širole, Svetislava Stančića i Jure Tkalčića, koje su na ovom nosaču zvuka prvi puta tonski zapisane. Posve različito od mnogobrojnih dosadašnjih, podosta suzdržanih, interpretacija klavirskog ciklusa Maštanja Dore Pejačević, koji se sastoji od šest kontrastno skladanih glazbenih minijatura, Sretna Meštrović u svojoj nesputanoj i tonski nadasve raskošnoj izvedbi ne štedi osjećaje. Zacijelo se svjesno pridržavala načela, da štedjeti osjećaje prigodom sviranja takve neoromantički ugođene glazbe doista nije potrebno.
Pogotovo zato što su oni u takvoj vrsti glazbe interpretativna nužnost. To će reći, da umjetnica nije glazbi koju svira htjela nametnuti nešto čega u njoj nema, nego joj je dapače posve spontano dopustila da joj ona sama ponudi, njoj svojstveno interpretativno rješenje. Upravo je zato osobita spontanost i interpretativna uvjerljivost njezine umjetničke svirke u umjetničkom pogledu posve neupitna. To se osobito zapaža u njezinoj premjernoj izvedbi i tonskom zapisu Širolinih Triju dvoglasnih invencija, Stančićeva Preludija i Tkalčićevih Triju pjesma bez riječi. Uvjerenja smo, da će svim recipijentima hrvatske glazbene baštine i njezinim budućim potencijalnim interpretima, tonski zapisi na najnovijem nosaču zvuka, u zanimljivoj interpretaciji Sretne Meštrović biti nezaobilazno polazište i interpretativni uzor, koji se upravo zbog nedvojbene umjetničke kvalitete neće moći zanemariti. (Krešimir Brlobuš)
