U DOPISU ZASTUPNICIMA HRVATSKOG SABORA DEMONTIRANE LAŽI KOJE DISKOGRAFI PLASIRAJU U JAVNOST
U svom dopisu svim klubovima Hrvatskog sabora, kao i nadležnim odborima te predlagatelju novog Zakona o autorskom i srodnim pravima, Ministarstvu kulture i medija, hrvatske izvođačke organizacije (HGU, HUOKU, HDGU, HUZIP) su precizno demontirale lažne tvrdnje koje hrvatski diskografi kontinuirano plasiraju u javnost. Obraćanje zastupnicima Sabora je od izuzetne važnosti u ovom trenutku, budući da novi prijedlog Zakona ulazi u Sabor na drugo čitanje i raspravu.
Iz nedavnog obraćanja diskografa javnosti, izdvojene su četiri notorne laži te njihovo demontiranje prenosimo u cijelosti iz gore spomenutog dopisa.
Diskografi tvrde:
a) ovim zakonom bi se „onemogućilo izvođače u izboru načina korištenja i licenciranja njihovih prava“ – LAŽ
– nacrt zakona predviđa ugovorno, dakle individualno reguliranje odnosa i licenciranje putem diskografa, a TEK ako ugovora nema (što sukladno već postojećem zakonu uopće ne bi smio ni biti slučaj) licenciranje se ostvaruje kolektivno (vidi čl. 149. naročito st. 1 i st. 5)
b) „Trenutni zakonski prijedlog za provedbu Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu spriječit će učinkovito funkcioniranje hrvatskog glazbenog tržišta te buduća ulaganja i inovacije u našoj industriji“ – LAŽ
– odnosno izokretanje teza – prema ovoj tvrdnji, ako se zaključuju ugovori, ako izvođači u budućnosti budu plaćani, plaćanjem izvođača – spriječit će se učinkovito funkcioniranje tržišta. Iz ovog proizlazi da bi izvođači trebali biti besplatni na tržištu a diskografi se naplaćivati. Ujedno implicira da hrvatsko glazbeno tržište uopće ne ovisi o izvođačima, već isključivo o diskografima. Ako je to učinkovito tržište, ono je učinkovito samo za jednu stranu.
c) „Uvođenje bilo kojeg oblika obaveznog kolektivnog ostvarivanja prava izvođača izravno je kršenje EU Direktive o autorskom pravu i međunarodnih zakona o autorskim pravima“ – LAŽ
– Direktiva predviđa otvorenu mogućnost implementacije bilo kojih instrumenata. EK se već višekratno izjasnila da kolektivno ostvarivanje JEST jedan od mogućih instrumenata, a i European copyright society, kao i razni europski vrhunski stručnjaci (npr. Prof. dr. SIlke von Lewinsky i Prof. dr. Rachel Xalabarder) su se izjasnili da je kolektivno ostvarivanje najefikasniji instrument koji može osigurati pravičnu naknadu. Uostalom, obvezno kolektivno ostvarivanje prava izvođača još se od 2003. godine bez ikakvih problema provodi u Španjolskoj, jednoj od država EU, samim time dio je EU zakonodavstva. Naglašavamo ponovno – u ovom prijedlogu zakona ta mogućnost je predviđena tek ako nema ugovora.
d) prijedlog zakona bi „ozbiljno naštetio razvoju hrvatskog glazbenog tržišta i hrvatskim i europskim glazbenim izvođačima“ – LAŽ
– prijedlog novog zakona, ovakav kakav se sad nalazi u proceduri ŠTETU MOŽE NANIJETI ISKLJUČIVO HRVATSKIM IZVOĐAČIMA i nema nikakve veze s europskim izvođačima. Ovim zakonom reguliraju se odnosi u RH, a kako domaći diskografi gotovo da nemaju u katalozima europske izvođače, tako niti zakon ne može na iste ikako utjecati. Nadalje, ako su diskografi obvezni ugovorom urediti odnose s izvođačima, zašto bi njihove ugovorne obveze prema izvođačima štetile glazbenom tržištu, osim ako je tržište sazdano na presumpciji neplaćanja izvođačima, ili nedostatnog plaćanja bez pravične i razmjerne naknade (što upravo Direktiva zahtijeva da se riješi)?
Ovdje se mora naglasiti kako ni hrvatske izvođačke organizacije nisu zadovoljne postojećim prijedlogom Zakona o autorskom i srodnim pravima. Iz više razloga.
Ponajprije što ovakav prijedlog Zakona omogućava dodatne 3 godine diskografima da bez naknade iskorištavaju glazbene izvođače s kojima nemaju riješene ugovorne odnose (što je trebalo biti već odavno uređeno, a diskografi već punih 8 godina naplaćuju i izvođačka prava od streaming servisa, bez da obeštećuju glazbenike koji sudjeluju na monetiziranim snimkama).
Pored toga, Zakon nije predvidio niti načelnu odredbu da svi izvođači imaju pravo na naknadu, što Direktiva EU jasno precizira. Zakon ne implementira niti zaštitu pojedinca u odnosu prema tržišno dominantnim čimbenicima (diskografima), što je također jasno predviđeno u Direktivi EU.
No, diskografi svojim nastojanjima, koristeći poruke koje se baziraju na NEISTINAMA nastoje vratiti odnose u vrijeme robovlasništva, u kojemu umjetnici izvođači ne bi trebali imati ni ugovore s diskografima, a diskografi bi mogli i dalje naplaćivati samo deklarativno priznata izvođačka prava, bez ikakve obveze plaćanja pojedinaca bez kojih snimke – ne postoje.
Kompletna svjetska glazbena industrija prepoznaje tri ravnopravna prava: autorsko, izvođačko i producentsko (diskografsko).
Hrvatski diskografi svojim nastojanjima žele u potpunosti poništiti bilo kakvo uživanje glazbenika izvođača u svojim pravima i ostaviti ga na pukom, deklarativnom nivou
stoji u dopisu Predsjedništva Hrvatske glazbene unije