BORIS NOVKOVIĆ: “GENERALNO JE ENERGIJA BITNA U PJESMAMA”
Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti pjevača, skladatelja i kantautora- Borisa Novkovića.
Kakav je osjećaj ponovno biti u studiju i snimati nove pjesme? To te pitam jer je prošlo 35 godina od tvojih prvih snimaka, rada u studiju i objavljivanja albuma „Kuda idu izgubljene djevojke“. Konkretno, na što si osobito pazio kod pisanja i snimanja pjesama za svoj šesnaesti album naziva „Gori ulica“?
Važno mi je da se na tom albumu osjeti energija stvaranja. Generalno je energija bitna u pjesmama. 35 godina biti na sceni je kao jedan dobar životni vijek. Život su amplitude. Život nije flatline, kad je ravna crta onda klinički ne postojimo i zato su važne i moraju postojati amplitude u životu. Kod svakog čovjeka, pa tako i glazbenika, postoje razdoblja kada smo kreativno otvoreni i zaigrani te razdoblja kada smo kreativno zagušeni. U svim tim razdobljima, zahvaljujući bogatom iskustvu u kojem sam rastao kao autor i izvođač, shvatio sam kako je najlošije što možeš učiniti da u kreativnom zastoju forsiraš i pod svaku cijenu hoćeš pisati pjesmu. U mojoj su se karijeri uvijek pojavljivali valovi inspiracije. Njih treba čekati i kad se oni pojave, pjesnički rečeno, sjedneš na njih kao da si na dasci za surfanje i lagano se pustiš da te nose i pri tome uživaš. Moram biti iskren, trebalo mi je dugo da osjetim taj neki novi val koji se pojavio oko stvaranja novog albuma. Osjetio sam ga u ovom čudnom vremenu, u situaciji u kojoj smo svi pomalo zagušeni i na moju sreću posljedica je album „Gori ulica“ na koji sam iznimno ponosan.
Ti si svoju glazbenu formulu, glazbeni stil i prepoznatljivost vrlo brzo definirao i to samo u prvih nekoliko godina stvaranja. U tvom slučaju to je izgledao kao jednostavan proces, jer već debitantski album „Kuda idu izgubljene djevojke“ postigao je nakladu od 160. 000 prodanih primjeraka, a samo godinu dana poslije objavio si svoj najuspješniji album „Jači od sudbine“, koji je prodan u 180.000 primjeraka. Zato me i zanima na što si posebice pazio u koncipiranju i snimanju albuma „Gori ulica“ jer često pod pritiskom glazbene ekipe, menadžera i producenata autori i izvođači rade stilsku promjenu zbog promjene i na taj način gube svoj prepoznatljiv glazbeni rukopis i izričaj.
Odlična konstatacija. U današnje vrijeme prava je rijetkost da je težište nekog razgovora usmjereno isključivo na glazbu. Kad su u pitanju producenti, često je riječ o sudbinskom odnosu, jer s nekim se spojiš igrom slučaja i ta suradanja može biti manje ili više plodonosna, ovisno o trenutku stvaranja i upoznavanja. Do sada sam intenzivno surađivao s dvojicom producenata Nikšom Bratošom u osamdesetima i Mirom Buljanom u devedesetima. Bilo je tu još suradnika producenata i aranžera, ali suradnju s Hrvojem Prskalom, koji je aranžirao i producirao album „Gori ulica“, doživljavam kao posebnu i zasebnu cjelinu suradnje i rada. Premda je to naša prva suradnja, u njoj se osjeti nastavak i obilježavanje moje uspješne karijere. Na početku svoje karijere 1986. godine naslanjao sam se na glazbu i pjesme koje sam tada volio. Sarajevska pop-rock škola imala je tada veliki utjecaj i krenuo sam iz te neke baze koja je poslije postala staromodna. Moja baza bila je i anglosaksonska, tako da sam stalno balansirao s producentima. Ponekad sam sve uzeo u svoje ruke i rastjerao sve oko sebe, a ponekad sam se prepustio zamisli producenata. Rezultati su bili da su aranžeri i producenti nekad pogodili i napravili nešto novo, recimo blaži pop u slučaju albuma „U dobru i zlu“, koji je producirao Miro Buljan.
Slušajući tvoj novi album, produkcijom i stilom pjesama, vratio me u vrijeme jednostavnih melodija. Dobar dio albuma donosi ugođaj kao da slušam pjesme „Stand By me“, „She’s a mystery to me“ , „Learning To fly“ itd. „Clapton i BB King pokazali su put, ali blues bez tebe sada je uzalud…“ stihovi su iz tvoje pjesme „Ispod starog mosta“. Nekad je tvoje glazbene skice i demo verzije pjesama prvo čuo i komentirao tvoj otac Đorđe Novković. Kako se poznajemo još iz školskih klupa, znam da se što se tiče glazbe vas dvojica niste uvijek slagali. Znalo je tu biti i oštrih rasprava i ljutnje. No, kada se podvuče crta ispod tvojega najranijeg autorskog rada, tata Đorđe imao je dobre savjete i u nekim situacijama dobra glazbena rješenja.
To je golemo iskustvo odrastati uz čovjeka koji je kao skladatelj bio jako uspješan na ovim prostorima. Koji ima tako veliki glazbeni opus. Naravno da je on imao i svoje ustaljene sheme i navike, odnosno način na koji je radio i osjećao glazbu. Ono gdje smo se nas dvojica najmanje slagali možemo objasniti horoskopom. On je djevica, a ja sam jarac. Premda bi sad mnogi rekli da tu ne postoji neka velika razlika, moj podznak blizanac ruši tu cijelu priču.
To znači da si i onda, kada nisi imao pravo, tvrdio da jesi?
(smijeh) Tako je. Najviše spoticanja bilo je u vezi s tim jesu li stihija i intuicija, što je bio moj put, ono što sam ja više poticao, dok su kod njega bili egzaktnost, red, rad i disciplina. Za njega je sve bila matematička formula i sve se moglo izračunati. Ma zapravo, u osnovi smo se prilično slagali i to najviše što se tiče afiniteta prema dobroj glazbi.
Kada danas stvaraš, snimaš nove pjesme, koliko ti nedostaju njegovi komentari, komentari osobe koja ti neće laskati samo zato što si njegov sin, draga i bliska osoba?
Znaš, u početku sam mislio da mi nedostaje, jer jedino sam s Đorđem mogao komentirati i ići u dubinsku materiju i DNK glazbe. No s vremenom sam shvatio da nemam zamjenu za njega, ne postoji nitko s kim bih tako strastveno komentirao glazbu i dao glazbi tako veliku važnost kao on. Na jedan način to je za mene druga vrsta oslobođenja gdje sam prepušten sam sebi, svojim predosjećajima i svojoj intuiciji. Mislim da je u tome i iskrenost ovog albuma jer je nastao prazne glave, bez bilo kakvih primisli, bez računica i kalkulacije. Zanimljivo je da pjesme nisu nastale prvo na gitari, ni za neki album, nego su postojali neki fragmenti mojega svakodnevnog djelovanja u dnevnom boravku, uživanja na terasi, gledanje televizije itd.