Dvadeset i sedam godina nakon što je Apocalyptica svirajući na violončelima uzdrmala svijet obradama pjesama Metallice, finski majstori žanrovskog spajanja vraćaju se korijenima s albumom Plays Metallica Vol. 2. No, ovaj put ne staju samo na reinterpretaciji — ulaze još dublje u glazbeni i emocionalni pejzaž benda koji ih je inspirirao na samom početku.
U razgovoru za muzika.hr, jedan od osnivača Apocalyptice, Perttu Kivilaakso, otvoreno priča o nastanku ovog albuma, suradnjama s Jamesom Hetfieldom i Robertom Trujillom, emotivnom povezivanju s Cliffom Burtonom, glazbenim eksperimentima, kao i o tome što nas čeka na nadolazećem koncertu u Opatiji.
Album Plays Metallica Vol. 2 još dublje zaranja u Metalličin repertoar. Što vas je inspiriralo pri odabiru pjesama za ovaj album i kako su se ostvarile suradnje s Jamesom Hetfieldom i Robertom Trujillom?
Kad smo počeli razmišljati o konceptu ovog albuma, preslušali smo doslovno svaku pjesmu i izdanje koje je Metallica ikada objavila — i to više puta — kako bismo otkrili koje pjesme možemo prenijeti na naša glazbala i koje elemente možemo prenamijeniti za violončelo, a da pritom ostanu zanimljivi. Cilj je bio stvoriti apokaliptičnu verziju njihove glazbe.
Napravili smo 20 do 25 aranžmana i neke pjesme su bile sjajne, ali jednostavno nismo mogli pronaći nešto novo u njima. Ako bismo ih samo svirali kako ih je Metallica već odsvirala, pitali bismo se: Koji je smisao toga? Ako original već zvuči sjajno, nema potrebe da ga samo prekopiramo. Zato su pjesme koje smo odabrali za album one za koje smo osjetili da možemo unijeti nove harmonije, drugačije vokalne linije i strukture.
Ponekad smo ubacivali i skrivene šale ili značenja – na primjer, preuzeli bi bridge iz jedne pjesme i uklopili ga u neku drugu. Tako se pjesme međusobno isprepliću. U „Four Horsemen“ smo, primjerice, dodali dijelove iz „The Unforgiven III“ i malo iz „Until It Sleeps“.
S ovih devet pjesama znali smo da možemo udahnuti apokaliptične boje. Kad smo Metallici predstavili ideju, htjeli smo imati njihovu punu podršku jer nam je uvijek važno zadržati poštovanje prema njihovom radu.
Rekli su da su oduvijek ponosni na ono što radimo s njihovom glazbom, pa su nam ponovno dali zeleno svjetlo — i čak poželjeli sudjelovati. Za nas je to bilo nevjerojatno, vrhunac karijere. Jedan od najluđih trenutaka bio je kad sam dobio Jamesove vokale za pjesmu „One“. Sjedio sam u svom kućnom studiju i uređivao njegov vokal, prilagođavao ga onome kako sam oduvijek osjećao da bi taj spoken word dio trebao zvučati.
Mislim da James nikada prije nije gostovao ni na čijem albumu. A sada ga slušam u slušalicama i uređujem njegov vokal! Nevjerojatno. I Robert Trujillo svirao je s nama u studiju. To su trenuci koje ne bih mogao zamisliti ni u snu, kao tinejdžer koji je bio obožavatelj Metallice.
To samo potvrđuje da smo ipak napravili nešto ispravno — vjerovali smo u našu pomalo ludu ideju i glazbeni smjer. Violončelo i heavy metal zvuče kao nešto što nikako ne bi trebalo funkcionirati, ali mi smo dokazali suprotno. Otvorenost, znatiželja i doza ludosti – to je ključ.
Snimanje „Call of Cthulhu“ s originalnim bas-dionicama Cliffa Burtona sigurno je bilo emotivno. Možeš li nam reći više o tom iskustvu i što ti je značilo?
To je bio jedan od najposebnijih trenutaka na cijelom albumu. Cliff je za nas legenda — jedan od najvažnijih basista svih vremena, posebno zbog svog eksperimentalnog pristupa i glazbene hrabrosti.
Kada smo dobili njegovu izoliranu bas-dionicu, slušali smo je u studiju Joea Ressija i osjećali kao da smo dobili izvedbu iz „onog svijeta“. Počeli smo razmišljati kako bismo mogli svirati uz Cliffa, kako stvoriti duet s njim, napraviti nešto posebno uz njegovu dionicu.
Bilo je to duhovno iskustvo, bez sumnje. I još uvijek jest. Na svakom koncertu puštamo Cliffove bas-dionice i svaki put osjetim suze na očima. Publika to također osjeća — osobito pravi Metallica fanovi. Ima puno suza. To je trenutak u kojem osjetimo da je Cliffov duh još uvijek s nama.
Tvoja suradnja s Eiccom na operi Indigo spojila je heavy rock i klasičnu operu. Kako su iskustva iz Apocalyptice utjecala na tu kompoziciju i vidiš li sebe ponovno u opernom svijetu?
Opera je za mene uvijek bila važna umjetnička forma. Moj otac je svirao u festivalskom opernom orkestru, pa sam odrastao uz nju. Uvijek me fascinirala ta vizualno snažna, emotivna glazba.
Stvaranje vlastite opere bilo je ostvarenje sna. Bio je to i projekt kroz koji sam najviše naučio o sebi kao skladatelju. Shvatio sam što me sve zanima i u kojem smjeru mogu ići kao umjetnik. Volim surađivati s opernim pjevačima – ne nužno u kontekstu stvaranja opera, nego u stvaranju novih, drukčijih pristupa glazbi.
Definitivno bih volio ponovno raditi na nečemu velikom i opernom. Bilo je to nevjerojatno iskustvo.
Nakon što je Mikko Sirén 2024. napustio bend, kako se promijenila dinamika unutar Apocalyptice i što fanovi mogu očekivati u budućnosti?
Mislim da je najvažnije to što smo u ovom trenutku uspjeli sačuvati prijateljstvo i dobru atmosferu. Tijekom karijere smo prošli kroz razne faze i ponekad su postojale osobne tenzije, ali uvijek smo znali da je temelj svega – zdrav odnos. Bez dobrog osjećaja, nema ni dobre glazbe.
Promjena bubnjara nam je zapravo omogućila da se, barem nas dvojica – Paavo i ja – ponovno povežemo s onim početnim duhom. Prijatelji smo već skoro 40 godina, od kad smo imali 10 godina! Shvatili smo da radimo ono što volimo gotovo cijeli život i da još uvijek uživamo.
Bend je trenutno u sjajnoj fazi, puni smo pozitivne energije i želimo to prenijeti na publiku. Kad vide koliko uživamo, i sami se povežu s tim. Mislim da Apocalyptica danas nikad nije bila jača i sretnija.
Nadolazeći nastup u Opatiji zvuči uzbudljivo. Što publika može očekivati i kako povijesne lokacije utječu na vaše nastupe?
Perttu Kivilaakso (Apocalyptica): “Hetfield nam je dao blagoslov – sad znamo da smo na pravom putu”
Nadovezujući se na prethodni odgovor – publika može očekivati najradosniju Apocalypticu do sada. Obožavamo ono što radimo, volimo svirati Metallica klasike na naš način, s prepoznatljivim apokaliptičnim „twistom“. Takvi nastupi su jedinstveni – puno je smijeha, osmijeha, suza… To je ono najljepše što glazbenik može doživjeti. Kad znaš da si dotaknuo nečije srce – nakon toliko godina, to je najveća nagrada. Izvođenje u mjestima poput Opatije je posebno. Jedva čekam doći prvi put i siguran sam da će biti fantastično. Predivna lokacija.
Apocalyptica ima jedinstvenu nišu – spoj klasičnih instrumenata i metala. Kako vidiš budućnost tog žanra i imaš li preporuke za nove izvođače koje bi naši čitatelji trebali poslušati?
Violončelo je fascinantan instrument. Sve je više glazbenika koji ga koriste na nove načine. I dalje mislim da smo mi, barem zasad, najbrutalniji u heavy metal pristupu s violončelom.
No, inspirativno je vidjeti kako se diljem svijeta pojavljuju sjajni čelisti koji sviraju električno i istražuju nove teritorije. Lijepo je znati da smo bili pioniri i da smo potaknuli druge da eksperimentiraju.
Gotovo gdje god dođemo, sretnemo nekog tko kaže da je u glazbenoj školi svirao „Bittersweet“, „Nothing Else Matters“ ili neku drugu našu pjesmu. To je nasljeđe koje jako cijenim. Ako smo inspirirali nekoga da se zaljubi u violončelo, to je za mene najljepša stvar koju smo kao bend mogli postići.
Osim trenutačne turneje, postoje li neki nadolazeći projekti ili suradnje zbog kojih ste posebno uzbuđeni?
Sljedeća stvar za nas bila bi sada da je ovo zapravo prilično lakše sada ostatak proljeća. Imali smo dugu europsku turneju krajem prošle godine i dugu američku turneju u veljači-ožujku, tako da sada još nekoliko mirnih mjeseci, ali početkom lipnja ćemo imati prilično ispunjeno festivalsko ljeto, tako da će to opet biti tri mjeseca od gotovo cijelog vremena na putu. Čekajući to, siguran sam da će biti urnebesno nevjerojatno donijeti ovaj set na festivale, među veliku publiku, a također i u druge koncertne dvorane.
