Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu bila je grupa Nola.
Gitarističku verziju pjesme “Dio tebe” premijerno ste predstavili u emisiji Music Pub davne 1995. godine. Danas je ona klasik hrvatske pop-rock scene. Vole je sve generacije, a često je izvode i “neki novi klinci” na glazbenim natjecanjima. Ona je vaša osobna iskaznica. No, je li to baš “vaša” pjesma? Kada biste morali izabrati samo jednu, bi li to bila upravo “Dio tebe”?
Gabi: Pa, nismo nikad o tome razmišljali na taj način. Kao osobna iskaznica – da, ona se sama nametnula kao dio našeg identiteta.
Ali koja je pjesma baš vaša? Ona koju izvodite na pozornici i kada se pogledate ne morate ništa reći jer znate – “Ljubavi, to je ta, naša”?
Gabi: Ima ih više. Mogu spomenuti jednu drugu stvar koja nije direktan odgovor na tvoje pitanje – pjesmu “Grad iz snova”. Marijan ju je napisao negdje ’93. ili ’94. godine kada smo se tek upoznali, možda smo bili skupa godinu dana. I danas, nakon 33 godine koliko smo zajedno i koliko Nola postoji, kada pjevam taj tekst koji sam izvela bezbroj puta, to je i dalje “ono nešto”.
To je taj vaš trenutak koji je napisao danas stasit, bradat muškarac.
Gabi: (smijeh) Da, ali tada je imao jedva dvadeset godina. Fascinantno mi je da je on s dvadeset godina napisao tekst o nekome na način kako će biti jedno i provesti budućnost zajedno. To sam u ovom slučaju ja, ali mogla je biti i neka druga.
Marijan: Nije!
Gabi: Napisati takav tekst tada i pjevati ga trideset godina kasnije – to je dio našeg identiteta i cijelog našeg života. “Živjela sam kao želja za tobom” – to napiše klinac od 20 godina.
Jesi li i ranije bilježio takve misli?
Marijan: Počeo sam pisati u osnovnoj školi. Nešto je bilo shvaćeno, nešto baš i ne. Često se znamo šaliti oko pjesme “Pun mjesec” koja govori o tome kako su ljudi ludi. To je jedina pjesma napisana prije našeg susreta koju i danas izvodimo. Ona pokazuje moje vrijeme prije Gabi.
Kako si gledao na ljude i na svijet prije Gabi?
Marijan: Da. Tako nekako. Bio sam u nekoj zbunjenoj magli, tražeći sebe u svijetu, ali mislim…
Gabi: To je općenito odlika tih godina.
Marijan: (smijeh) Da, to sam upravo želio reći. Kako me ti lijepo nadopunjavaš, tko bi rekao.
Razumljivo je to kada ste cijeli život zajedno, ali, Marijane, imaš ti i svoje vlastite misli? Pravo na njih?
Marijan: (smijeh) Ponekad. Ponekad mi i to uspije.
Gabi: Ali sve njegove misli ja otpjevam. Skoro sve.
Svaki autor i izvođač sanja o pjesmi koja će postati “glazbena osobna iskaznica” i koju će publika jako voljeti. Mnogim sjajnim glazbenicima se to nikada ne dogodi. Kako je zapravo nastala “Dio tebe”?
Gabi: Možda ne bi trebali misliti na takav način.
Marijan: Nismo razmišljali o uspjehu, samo smo željeli da to postane opipljivo djelo, a ne da ostane na ideji. Rane devedesete, u državi se događalo svašta, a mi smo bili mladi, ludi i zaljubljeni. Ušli smo u studio, imali smo novca za jedno popodne i doslovno smo sve snimili u tih par sati. Danas, kada imam svoj studio i bavim se produkcijom, pitam se kako smo tada mogli snimiti četiri pjesme “za zauvijek” u jedno popodne, a danas oko jedne sitnice kompliciramo danima. Ali Gabi je dobro rekla – o tome ne treba previše razmišljati.
Vaša životna i glazbena priča počela je 16. travnja 1993. Gabi je u jednom od naših druženja u emisiji Music Pub rekla da ste se istog dana upoznali i zavoljeli te da je tada nastala Nola. Je li “Dio tebe” nastala tada ili je već postojala skica? Ili je upravo Gabi, vaša ljubav, bila ta pokretačka inspiracija? Je li Gabi probudila i aktivirala tvoj skladateljski talent?
Marijan: Gabi je donijela ono što ja nisam imao – taj glas koji moju ideju ispriča kao da je njezina. Uz njezinu boju glasa i karizmu, ljudi joj vjeruju dok pjeva i tada su te riječi i glazba dobili tu težinu. Nisam imao ranije zapisane nikakve skice. Sve što smo s Nolom napravili, nastalo je u tim prvim mjesecima suživota. Ja sam oduvijek stvarao noću. Točno znam trenutak kada je nastala “Dio tebe” jer sam u bilježnicu zapisao da je četiri sata ujutro. Snimio sam demo na kazetofon. Obično bih pred spavanje dobio inspiraciju; ako bih ustao i zapisao – pjesma bi ostala. Da sam rekao “zapamtit ću do jutra”, nikad ništa ne bi bilo od toga. Te sam se noći ustao, zapisao tekst, odsvirao riff koji sam vrtio danima i to je bilo to. Trideset godina kasnije, svi je i dalje vole.
Gabi, koji su ti najljepši stihovi koje je Marijan napisao, a ti izvela? Spomenula si “Grad iz snova”, ali možeš li izdvojiti još nešto?
Gabi: Teško mi je izdvojiti, ima ih zaista puno. Recimo pjesme “Do kraja” i “Imam tebe” imaju predivne stihove. Postoje pjesme koje je Marijan napisao, a ja ih nisam otpjevala jer mi se, recimo, nije svidio neki stih. Što znači da ovo sve što smo snimili je ono s čime se ja mogu poistovjetiti i što mogu interpretirati. Jedan od ozbiljno dobrih stihova mi je iz pjesme “Drukčije” – “Jedna je istina, život se i bez nas događa”. To doživljavam kao trenutak prizemljenja, podsjetnik da život ide dalje bez obzira na to koliko mi sebe smatrali važnima. To je jedno prizemljenje. Kada neku pjesmu pjevaš trideset godina, postoji opasnost da ti dosadi, ali nedavno sam ponovno otkrila jačinu tih tekstova. Imam osjećaj kao da tu priču, koja je za mene stara tri desetljeća, nekim novim, mlađim ljudima pričam kao da je potpuno nova.
Najveća nagrada autoru i izvođaču jest upravo to – da pjesme ostanu. Na Dan prodavaonica ploča 2026. objavljen je vinil, vaš album “Nola Piano”. Što vam on znači? Imate li onaj ritual slušanja koji prakticiraju istinski ljubitelji – ritual mira, spuštanja igle na gramofonsku ploču i uživanja 20 minuta u A i 20 minuta B strani ploče?
Gabi: To je ozbiljno pitanje. Nažalost, nismo predvidjeli da će se ploče vratiti pa smo svoja dva gramofona davno poklonili. Riješili smo ih se.
Marijan: Kao tinejdžeri smo gutali ploče, posebno singlice. Moj otac ih je imao na tisuće. Kada smo se Gabi i ja upoznali, shvatio sam da i njezini roditelji imaju brdo ploča na tavanu. Ploča ima posebno mjesto u našim životima. Moje prvo diskografsko iskustvo bilo je sviranje harmonike na albumu “Glupost je neuništiva” Kud Idijota. Pozvali su me onako na blef: “Mali, znaš svirat? Ajde dođi”. I evo, nakon 33 godine, konačno imamo svoju prvu ploču. Kako se ploče vrte na 33 okretaja, a ja sam fanatik za brojeve, to mi je poseban znak.
Gramofonska ploča je umjetničko djelo – naslovnica, tekstovi, podaci o pjesmama, autorima i glazbenicima. Sve je važno jer je pripremljeno kao dokument. Nekada smo živjeli sporije i imali više vremena za slušanje ploča. No, moram priznati, ja se osjećam odlično i smireno kad vidim Marijanove objave na Facebooku – fotografije s rajčicama i lukom iz vrta. Odmah se umirim kada vidim koliko je opušten i sretan.
Gabi: E, mene to uznemiruje!
Što te “uznemiri” – luk, rajčice ili njegova sreća, osmijeh na fotografiji?
Gabi: Ne to nego činjenica da on objavi sliku tri velika pomidora i dobije dvjesto lajkova, a kada objavi da Nola ima novu pjesmu, dobije trideset lajkova i dva gifa!
Marijan: Testirao sam to na društvenim mrežama. Ja s gitarom ništa, ja s pomidorima ludilo! Sada radim obrnuto – kada imam svirku, stavim fotku povrća da privučem pažnju.
To su stvarno vaše rajčice i vaš luk? Vaša zemlja, vaš vrt?
Marijan: Da, da. To je došlo s koronom…
Gabi: Sve je to počelo u koroni. Marijan je doslovno izdržao dva tjedna u kući. Tada nam se stariji sin vratio s fakulteta jer se sve prebacilo na online nastavu, a mlađi je bio u školi, također online. Kako bi njima oslobodio prostor za rad, Marijan je svoj studio prepustio starijem sinu, a on je pobjegao u polje.
Marijan: To je bio jedini način da legalno odem iz Pule u općinu Žminj gdje imamo zemlju. Morao sam slati službene dopise da trebam raditi u polju. Srećom, imali smo posađenu lavandu pa sam to koristio kao razlog. No, kada sam očistio lavandu, shvatio sam da imam još slobodne zemlje. Usred one opće psihoze i činjenice da nismo imali posla, proradio mi je instinkt: “Moram nahraniti obitelj”. Nisam lovac pa sam počeo saditi ono što jedemo. Sadimo luk, češnjak, krumpir… pomidori (rajčice) su mi strast. To je vrtlarenje, tu nema financijske računice. Ali onaj trenutak kada nešto pojedeš i osjetiš da je dobro jer znaš što jedeš, to nema cijene. Znam da nije špricano i da nije putovalo iz Španjolske ili Egipta. Čak je i mlađi sin počeo primjećivati razliku. Otkad jedemo naš krumpir, kada proba neki drugi, odmah kaže: “Ovo nije onaj naš”.
Kada smo pričali o pločama, je li se u vašim kolekcijama našla koja ploča Janis Joplin?
Gabi: Ne, Janis je došla na kazeti. Tada se muzika presnimavala pa smo tako dolazili do novih stvari.
Oni koji vas prate od samog početka sjećaju se i vaše obrade “Me & Bobby McGee”. Svi su se pitali tko je pjevačica koja je to izvela tako moćno i osebujno. Tu je Nola, a posebno ti Gabi, došla u prvi plan.
Gabi: Prvi put smo je svirali baš tog 16. travnja 1993. Otpjevala sam je na svoj način, ali nije mi bila namjera “doći u prvi plan”.
Marijan: Ona je jako samozatajna.
Gabi: Ljudima se to svidjelo pa je snimka završila na našem prvom albumu. Imali smo tri svoje pjesme i pitali se što ćemo još – i tako je ušla ta obrada.
Posljednjih 20 godina, obrade su ponovo u modi. Poznate pjesme na svoj način snimaju i najveća imena svjetske scene. Planirate li i vi još koju obradu u budućnosti?
Gabi: Iskreno, mi ne kalkuliramo. Sada svi rade obrade jer je to trend. Mi ćemo ih raditi kada trend prođe – čisto iz inata! (smijeh) Uvijek kontra.
Gabi, jesi li prije 1993. razmišljala o solo karijeri?
Gabi: Ne. Pjevam otkad znam za sebe, ali pjevanje mi nije bilo u planu kao životni poziv. Čak me u to vrijeme jedan bend iz Rijeke zvao na probe jer se pročulo da dobro pjevam na maturalnim zabavama, ali putovanja su mi bila neizvediva.
Nikad mi niste otkrili kako je došlo do naziva benda. Tko je od vas dvoje prvi izgovorio ime “Nola” i odlučio da ćete se tako zvati?
Gabi: Ja sam izabrala ime. U to vrijeme sam voljela gledati dokumentarce na televiziji i naletjela sam na jedan o Aboridžinima. Spomenuli su da na jeziku jednog plemena “Nola” znači sretni djed i baka. To mi je bilo predivno. Kasnije nismo mogli provjeriti tu informaciju, ali držimo se toga. U međuvremenu je Nola postalo i popularno žensko ime; sreli smo puno djevojaka koje su dobile ime po našem bendu.
Imate dva sina, Ota i Tina. Da ste imali kćer, biste li joj dali ime Nola?
Gabi: Zvala bi se Srna! Srna Jelenić, pa zar to nije lijepo? (smijeh)
Emilija Kokić – Kokot.
Marijan: (smijeh) Ovaj Tin je skoro bio Vuk. Vuk Jelenić.
Gabi: Ali nisu mi dali. Zamisli, Srna Jelenić. To bi bila fora!
Imali ste sjajan početak s albumima “Dio tebe” i “Osmijeh”, a onda je uslijedila duža diskografska i medijska pauza. Vratili ste se u punom sjaju 2009. godine albumom “Iznad oblaka”. Koliko je lakše baviti se glazbom, snimati i nastupati kada ste kao duo čvrsto povezani u braku i kada dijelite sve? Čini se da su te pauze kod vas prirodne, smislenije jer se međusobno potpuno razumijete.
Gabi: Lakše je, i to ne samo zbog pauza, nego zbog same prirode posla. Rad u studiju nema radno vrijeme. Marijan je ranije spomenuo da smo “Dio tebe” snimili u jedno popodne, ali često se to zna itekako odužiti. Meni to nije problem; on će biti u studiju, ja ću biti doma i neću oko toga stvarati pritisak jer točno znam kako taj proces izgleda “na terenu”. Da ne poznajem taj posao, možda bi dolazilo do nesporazuma, ali ovako znam da se čovjek negdje mora zadržati.
Marijane, u tom razdoblju dok ste bili posvećeni obitelji, je li bilo poziva drugih izvođača? Je li Gabi sugerirala da neku tvoju dobru pjesmu snimi netko drugi ili si ih čuvao isključivo za nju?
Marijan: Bilo je tu raznih razmišljanja, ali kad se jednom “ulijeniš” u toj pauzi, teško je ponovno krenuti. Ja sam tada pronašao novu zadovoljštinu – napravio sam svoj prvi kućni studio u podrumu baš kada se rodio Oto. To mi je bila nova “igračka”, a ubrzo su me angažirali za glazbu u kazalištu i TV produkciji. Nisam osjećao pritisak da mi kao Nola moramo nešto hitno izdati jer ono što mi radimo mora biti plod zajedništva. Gabi je tada bila 100% majka i bilo ju je teško “naješkati” na nešto drugo.
A ti znaš biti strpljiv. Znaš čekati.
Marijan: Točno tako. I siguran sam da je bolje što smo čekali jer inače album “Iznad oblaka” ne bi zvučao tako kako zvuči. Neke pjesme s tog albuma pokušavali smo snimiti sami ili s drugim ljudima, ali nije išlo. Tek kada su u studio došli Leon Brenko, Marco Quarantotto i Davor Milovan, dogodila se ona prava kemija. Potvrdilo se ono što svi kažu – kada imaš prave ljude, svaka će pjesma zvučati dobro.
Vratili ste se na najbolji mogući način. Svi su znali za “Dio tebe”, a onda je stigla i pjesma “Iznad oblaka”.
Marijan: Baš kao i s “Dio tebe”, ni ovdje nismo ništa kalkulirali. Pjesma je nastala usred snimanja albuma. Falila nam je još jedna stvar, ja sam vrtio neke akorde, a tekst je doslovno sasvim slučajno ispao iz bilježnice. Očito je da se najbolje stvari događaju spontano.
Znamo se jako drugo. Svoju prvu nagradu Music pub dobili ste 1995. godine u Lisinskom, a uručio vam ju je Gibonni.
Gabi: Da, sjećam se tog trenutka. Postoji i fotografija, moja mama je to sačuvala iz novina. Čuvamo te članke, tekstove iz novina.
Dobitnici ste nagrade Istriana za doprinos kulturi, Porina, Gabi ima “Crnog mačka”… Kako vam je tada izgledao glazbeni svijet? Bili ste mladi, zaljubljeni u kreativnom zanosu. Je li glazbena scena tada, te davne 1993. godine, bila onakva kakvom ste je zamišljali? I je li danas ono što ste očekivali?
Gabi: Nije bilo isto te 1995., 1996. godine kada smo osvojili nagradu Music pub, kada smo bili novi izvođači, ili 2010. kada smo dobili Porina za pjesmu “Iznad oblaka”. Na samom početku drago ti je kada dobiješ nagrade, da te netko prepozna. Ja sam vrlo svjesno uživala u uspjehu. Imala sam osjećaj da se takav trenutak možda više neće ponoviti i htjela sam ga upiti. Bilo je to izazovno razdoblje jer je naš mlađi sin Tin imao tek dva mjeseca kada smo primali Porina. Meni je bilo teško, ali sam uživala u svakom trenutku. Željela sam uživati u tome.
Marijan: Ona je to podnijela nevjerojatno.
I danas uživate u glazbi i imate tu istu strast?
Marijan: Samo zato i sviramo. Da nema te strasti, to nas apsolutno ne bi zanimalo.
Ove ste godine bili ambasadori Dana prodavaonica ploča, objavljen je vinil “Nola Piano” s bonus pjesmom “Oprosti” koju ste kao singl objavili 2025. godine. Stih iz pjesme je “Dio sebe”, ne dio tebe, vaša poznata pjesma, “ostavljam, nova nada, novi dan”.
Marijan: Ta je pjesma dugo čekala jer je tužna, govori o rastanku. Otkrit ću vam ekskluzivu – nastala je u trenutku kada sam mislio da ovo što mi imamo više nema smisla. Napisao sam je s mišlju u tom smjeru da ne može dalje. Srećom, “zeznuli smo me” i uspjeli dogurati do ovoga gdje smo danas. Bez lažne skromnosti, mislim da nam je sada bolje nego ikad.
Gabi: Jesi li završio?
Marijan: Da, draga. (smijeh)
Gabi: Eto, zato smo i dalje zajedno. Važno je govoriti o tome jer život nije samo lijepa pjesma. Mnogi se mogu poistovjetiti sa time svime iz pjesme. Važni su stihovi i važna je ta poruka.
Bila je spremna za objavu još 2019. godine?
Marijan: Da, trebala je izaći 2020. u sklopu naše “godine suradnji” nakon Elvisa Stanića, Jazz orkestra HRT-a i Cubisma. No, dogodila se pandemija, sve je stalo i čekali smo pravo vrijeme. Mislim da je to vrijeme upravo sada.
Lijepo je što ste je objavili i što ste još uvijek tu. Želim vam puno zdravlja i dobrih pjesama.
