Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica donosi anketu i otvorena razmišljanja glazbenika, izvođača i diskografa na temu: Umjetna inteligencija u glazbenoj industriji.
Tomislav Bralić: Odanost tradiciji i umjetnosti
Umjetna inteligencija za mene je nula i uopće je ne koristim. U zadnje vrijeme dobivam demo snimke stvorene pomoću nje i naježim se čim čujem taj uvijek isti ton i isti glas. Iskreno se bojim toga i nimalo se ne veselim takvom napretku. Zato sam autorima jasno poručio: “Nemojte mi više slati pjesme stvorene umjetnom inteligencijom.” Svatko radi onako kako mu je lakše, no moj je stav drukčiji. Rado bih vam poslao neke snimke koje sam dobio prije 10 ili 20 godina. U njima se točno osjeća kako autor pjeva i recitira pjesmu, pa čak i kada nešto nedostaje. Upravo su se takve produkcije nekada slale aranžerima, koji su najviše voljeli čuti samo čisti glas uz gitaru ili klavir. Spomenut ću samo Davora Juragu. Na njegovim se demo snimkama čuje pritisak prsta na botun kako snima pjesmu, način na koji pjeva, pa čak i zvuk njegovih koraka po suhom parketu. Na tim se snimkama doslovno čuje kako su nastajale pjesme poput “Karta ljubavi”, “Kuća kraj ferala”, “Šterika” i svih ostalih njegovih uspješnica. I danas čuvam te njegove demo snimke. Zato, kada čujem te današnje generičke AI snimke, jednostavno to ne mogu prihvatiti. Ja sam inače konzervativan, ali što se tiče umjetne inteligencije – tu pogotovo.
Jelena Radan: Strah od atrofije stvaralaštva
Sigurno je da ne znam sve o tome i da nisam informirana kao, pretpostavljam, mnogi oko mene i moji kolege. Stvar je u osjećaju da sve ide prebrzo, da jednostavno trebamo biti oprezni i pokušati zadržati kontrolu nad nečim što je, na kraju krajeva, naše djelo. Kao i sve druge civilizacijske tekovine, tehnologiju možemo koristiti i za dobro i za loše. S obzirom na to da smo odrasli ljudi, vjerujem da možemo pronaći način kako sve držati pod kontrolom. Naravno da podržavam znatiželju i isprobavanje novoga. Uostalom, moraš probati da bi znao što možda i nije dovoljno dobro, vrijedno ili pametno da se uključi, a što je ono što poput nekih drugih alata koje već koristimo može biti koristan pomoćnik koji nam olakšava posao. Osobno se služim ChatGPT-jem u nekim trivijalnim situacijama i nemam ništa protiv toga da se određene stvari ubrzaju. Primjerice, kada ti treba neki tekst za prijavu projekta ili kada pišeš e-mail pa ti on pomogne da to staviš u odgovarajuću formu. Međutim, što se glazbe tiče, osobno se nisam dotaknula nijednog programa umjetne inteligencije. Kažem opet, sve je to stvar znatiželje, a i nije isto jesi li autor, izvođač, pjevač ili producent. Mislim da je izuzetno važno zaštititi djecu i mlade te osvijestiti da se ne treba nečemu okretati prije nego što sam razmisliš što ti zapravo treba i na koji način to možeš izvesti. Ne mislim da se baš sve u životu mora olakšavati i smatram da bismo se, koliko god možemo, trebali služiti vlastitim mozgom. Ipak, najvažnija stvar s kojom imam problem jest sam stvaralački proces. Znam i pretpostavljam da se umjetna inteligencija može koristiti djelomično i da na razne načine možeš dobiti pomoć. Ali ako se ona umiješa u onaj prvi, ključni trenutak u kojem dobiješ ideju, u kojem sebe dovodiš do momenta stvaranja nečeg novog, a nazivaš se autorom ili si dio tog kreativnog procesa, tu nailazim na problem. To je kao kada dugo ležimo bolesni pa nam mišići atrofiraju – upravo se tog dijela bojim. Stvaralački proces podrazumijeva i griješenje i nezadovoljstvo postignutim, a ideja da se u nekom trenutku sve rješava samo sjajnim uputama kako bi se posao olakšao – e, to mi je problem. Nije poanta u tome hoće li rezultat možda biti tehnički bolji, nego je stvar u samom procesu. Gubimo jedan duboko važan dio stvaranja. Zato mislim da bi se trebala uvesti obveza stavljanja oznake kada je u rad uključena umjetna inteligencija. Čovjeka nekad obuzme i strah jer granice više nisu dovoljno jasne. Ponavljam, nije stvar samo u rezultatu i hoće li nešto biti majstorski napravljeno, nego u procesu koji nepovratno gubimo. Mislim da o tome treba razgovarati i da ne treba brzati. Možda bismo trebali malo povući kočnicu. Iako su se neke stvari oko umjetne inteligencije već potpisale i prihvatile, moramo paziti da zaštitimo sebe i svoj rad. U tom smislu, ne treba brzati, nego pokušati zadržati, imati kontrolu.
Ivana Kindl: Poziv udrugama i borba za medijski prostor
Ne koristim umjetnu inteligenciju i njezin sam protivnik. Smatram apsurdnim i besmislenim da se nešto tako generičko, beživotno i umjetno uopće može naći na top-listama, a kamoli smatrati glazbom. Dobro se zna što je glazba i tko su glazbenici, ljudi od krvi, mesa i emocija. Glazba je čista emocija i to nijedan stroj ne može nadomjestiti. Glazba je proces, stvaranje i uživanje u svakoj novoj harmoniji, aranžmanu i melodijskoj liniji. Oni koji se služe umjetnom inteligencijom, po mojem mišljenju, idu linijom manjega otpora i to nije iskreno. Uključivanje umjetne inteligencije u glazbenu industriju smatram potpuno besmislenim i zalažem se za njezinu apsolutnu zabranu. Poručila bih našim udrugama da to pokušaju što više kontrolirati, da takvom generičkom sadržaju uopće ne daju prostora te da se potrude kako bi glazbenici dobili više mjesta u medijima. Primjerice, na televiziji danas nema nijedne glazbene emisije u kojoj se može doći uživo odsvirati pjesmu, kvalitetno se promovirati i gdje se konstantno vrte spotovi. Nama glazbenicima kronično nedostaje prostora, a kada bismo ga imali, umjetna inteligencija bi se, uvjerena sam, potpuno ugasila.
Goran Karan: Digitalni laskavac upitne vjerodostojnosti
Nedavno je moj PR tim tražio da aktualiziram, doradim i malo uredim vlastitu biografiju, životopis, nagrade i sva ta čuda. Budući da nemam ured u kojem držim izložena svoja materijalizirana postignuća i trofeje, ne znam točno kada je što bilo. To mi ne visi po zidovima u kući pa se sada trebalo sjetiti kada sam osvojio određeni festival. S pjesmama je nekada lakše jer negdje piše pa se sjetiš. Ovaj moj zadnji primjer s umjetnom inteligencijom bio je vezan oko točnih godina kada sam osvojio Večernjakove ruže. Tu je nastao problem. I onda sam pokušao preko Googlea pronaći kada se što dogodilo, a Google me odmah preusmjerio na svoju umjetnu inteligenciju. Ona sve zna, kaže: “Pitaj, sve će ti se kazati.” I tako sam ja pitao AI podatke o sebi, i mogu vam reći da se stvarno nije proslavio. Na kraju sam postavio sedam pitanja: kada je bila određena pjesma, tko je autor i slično. Od sedam pitanja, promašio je pet puta, dao mi je pet pogrešnih odgovora. Krivi ljudi, krivi datumi, krivi naslovi, pogrešno ovo i ono… Pripiše, ne znam, meni nečiju pjesmu, a nekome drugome moju, i tako dalje. I sada gledaš u to i misliš: “Molim? Pa nije to tako bilo.” Onda reformuliraš pitanje, a tek tada nastaje ludilo. Zatim napišeš nešto afirmativno, recimo staviš tvrdnju o sebi u trećem licu, što odmah u startu izaziva veći problem. I tada postaje veselo. Kada ga ispraviš, on napiše: “Da, Vi ste u pravu. Ja se ispričavam.” To je stvarno jedna opasna vrsta koja se pretjerano i preljubazno ispričava. Tako da je to, ajme meni. Digitalni laskavac upitne vjerodostojnosti. Sve te sprave, programi i današnje aplikacije za “pomoć” u stvaranju glazbenih sadržaja stvarno mogu biti od koristi, i od velike su pomoći. Međutim, ključno je reći “od pomoći” jer, ne znam, teško ćeš svirati gitaru bez gitare ili voziti auto bez auta. Mislim da bez alata nema ni zanata. No istovremeno se pojavljuje niz opasnosti. Ako tražiš laka rješenja za teže probleme, to obično ne ide tako. Čim prioneš tom sadržaju i zadaš mu određene parametre, on ti zamijeni osobni pristup i napravi neki, što mi kažemo, “paštroć” – miks svega i svačega. On prikuplja te kombinacije i spaja ono što ga pitaš s nečim što je već netko drugi pitao, a to su legalna i ilegalna rješenja, pitaj Boga kako su došli do toga. I on tebi nudi nekakvo prihvatljivo rješenje koje je, ajmo reći, spretno odrađeno na zanatskoj razini. Međutim, s druge strane ti odmah umanjuje tvoju originalnost. Svaka tvoja relativna nesposobnost zapravo te tjera da se naučiš nositi s njom, i onda to dobiva tvoj osobni timbar, neku vrstu istine koju si doživio, zaslužio ili je već znaš, ali u svakom slučaju, ti si je životno platio. Ako ideš tom lakšom stazom, što je dobro kao ispomoć, ali nije dobro kao temeljni početak, to ti zaustavi razvoj u određenoj točki. Više ne moraš ništa gledati, sve ti piše. Ne gledaš kroz prozor pada li kiša, nego gledaš u aplikaciju pa vidiš da ne pada. A što se to čuje? Ma kako? Pa vidiš na ekranu da ne pada, a on napiše: “Greška, sorry.” Mislim da se na taj način sigurno umanjuje originalnost autora jer se zapravo oponaša ono što već postoji. Koliko god to bile stotine kombinacija, to je ipak jedan ograničen bazen svega toga skupa i u tome nema čovjeka.
Što se tiče umjetne inteligencije na top-listama, to je čista ekonomija, i to polugusarska. To je posao za tehnološke tvrtke koje se time bave i za pružatelje usluga. Oni na taj način zapravo peru novac. One na top-listama imaju glazbu umjetne inteligencije jer za to ne moraju platiti ni izvođače ni autore, jer je to za njih napravio, primjerice, “Mr. Suno” (kako se zove jedan program). Na taj način sami sebi pridaju na važnosti, vidiš ti nas kako smo bitni – i koriste vlastite platforme za povrat sredstava. Izmišljaju sadržaje, nadomještaju žive ljude, autore, umjetnike i izvođače, i sve se vrti u krug, a rješenja se ponavljaju. Zapravo, taj sustav jede sam sebe iznutra. Zato je od ogromne, najveće, kritične i vitalne važnosti publici jasno dati na znanje je li pjesmu stvorio čovjek, uz eventualnu tehnološku pomoć, ili ju je sam AI iskombinirao svojim algoritmima. Što god da kupiš u bilo kojoj trgovini, na svakom proizvodu moraju pisati sastojci, i proizvođač pravno i financijski odgovara za njihovu istinitost. E pa, pogotovo u umjetnosti, a osobito u glazbi koja me se jako tiče, i u ovom trenutku kada je hrvatski jezik i Hrvatska dio velike međunarodne zajednice, ne smije biti drukčije. Popularna pjesma je najjači nositelj hrvatske riječi kroz generacije. Mora se znati što je što – je li to mašina ili je čovik. Hitno moramo pokušati regulirati to područje, koliko god ti tehnološki divovi bili financijski i pravno moćni. Evo prilike za Hrvatsku da prednjači u nečemu. Naše udruge poput HDU-a, Hrvatske glazbene unije, HUZIP-a (Hrvatske udruge za zaštitu izvođačkih prava) i ZAMP-a prednjače ne samo u regiji nego i puno šire. Zato, malo kroz Sabor, a puno kroz Europski parlament, idemo! Pogotovo zato što Europa ima više sluha za takve stvari i manje je podložna diktaturi tih konglomerata. A što se tiče AI pjesama neka ih bude, super, puštajte ih, napravite. Ali napravite im vlastitu top-listu pa da onda znamo tko igra protiv koga i radi li pjesme bolje ChatGPT ili Gemini. Najveća bolest ljudskog društva zove se pohlepa jer tu se ne gleda srednjoročna ni dugoročna dobit, nego samo daj sad i daj odmah. Da ne bi ljudi sutra razgovarali, natjecali se i vjenčavali s automatima, ostavimo ljudima prostor da budu ljudi. Ostavimo prostor za ljudskost, a glazbi i umjetnosti ostavimo na kraju krajeva, i na početku svega, i u središtu svega – ljubav. A ljubavna pjesma najjače je oružje ljudskoga roda. Zato je AI i pokušava oponašati. E pa nećeš – nećeš, razbojniče!
